Foto: Press

NAJPOZNATIJI i po mnogočemu najbolji hrvatski glazbeni festival, INmusic, svoju je 10. obljetnicu odlučio obilježiti koncertom Morrisseya, koji će nastupiti 12. prosinca u paviljonu 9 Zagrebačkog velesajma. Iz INmusic festivala najavljuju da je to najava slavljeničkog izdanja festivala i upozoravaju da ulaznice koje su u prodaji online mudro kupiti što prije jer dvorana prima samo 2000 ljudi.

Vijest o dolasku bivšeg pjevača velikih i neprežaljenih The Smithsa dočekana je euforično i popraćena silnim epitetima i odama o važnosti tog događaja, a na društvenim mrežama nižu se orgazmičke objave o kupljenim kartama i dolasku na koncert. Baš veliki događaj? Za die hard obožavatelje svakako. Realno, to je tek nastavak agonije u koncertnoj ponudi Zagreba koja je ove jeseni dosegla vrhunac.

Na stranu što Morrissey kao čovjek iritira svakoga tko nije cijepljen protiv njegovog, hm, stila izražavanja i činjenice da se mic po mic pretvorio u hejterskog klauna, ali i njegova glazbena solo karijera daleko je od impresivne. Moz, ukratko, glazbeno baš i nije pretjerano uzbudljiv.
OK, The Smiths je bio neupitno velik bend, gitarski rad Johnnyja Marra je klasika rock glazbe, a opus koji su ostavili iza sebe besmrtan je i uvijek će zasluženo privlačiti i okupljati nove generacije klinaca. Ali gdje je tu Morrisseyeva solo priča?

Dakle, u tih 27 godina od raspada Smithsa taj "simbol mladih neshvaćenih i osjetljivih bića" uspio je snimiti tek četiri suvisla albuma, od čega su se tri dogodila tamo davno na kraju 80-tih (smithsovski "Viva Hate"), početkom 90-ih ("Your Arsenal" i "Vauxhall&I") te 2009. godine kada je Moz ubo posljednji solidan album "Years of Refusal". Sve ostalo bilo je prosječno i uglavnom nevažno u glazbenom, a iritantno u svakom drugom smislu.

Nekadašnji se predvodnik generacije obespravljenih i borac za prava životinja pretvorio, naime, u tragikomičnu karikaturu samoga sebe i militantnog talibana koji sumanutim lupetanjem danas sve rjeđe iritira, a sve češće izaziva tek sažaljenje. Posljednjih se glazbeno besplodnih godina Morrissey tako proslavio davanjem potpore turbo desničarskom UKIP-u i njegovom Britanija Britancima programu, zatim autobiografijom u kojoj je toplu riječ pronašao tek za sebe samoga te onom komedijom s lažnom vijesti o fatalnoj bolesti. A tek izjave...

Izbor je velik, ali u tom nizu vrijedi izdvojiti epizodu s koncerta u Varšavi kada je bubnuo da je ubojstvo 97 ljudi u Norveškoj koje je počinio Anders Breivik "ništa u usporedbi s onim što se događa svakoga dana u McDonald`su i KFC-u", potom da je "jesti meso potpuno jednako pedofiliji, holokaustu te podržavanju Auschwitza", te da su Kinezi ljudska podvrsta zbog odnosa prema životinjama. Jebiga, mene to malo podsjeća na Šešeljev stil, ali poludjeli četnik zna biti i duhovit, što s Mozom nikada nije bio slučaj. Po pitanju smisla za humor Morrissey je više onako Jergovićevski tip.

Neki od tih očajničkih, "pogledajte kako sam subverzivan i kontroverzan", istupa bili su upravo dirljivo djetinje glupi, poput usporedbe atmosfere londonskih Olimpijskih igara s onom iz nacističke Njemačke. Provokacija razine otprilike 6. razreda osnovne škole.

Nije taj umjetnički idiotizam, razumije se, Morrisseyeva ekskluziva. Bilo je toga uvijek i bit će, iako kod glazbenika ipak rjeđe od, recimo, pisaca ili filmaša. Ruski pisac Eduard Limonov pucao je tako u društvu Karadžića po Sarajevu, što je ipak neusporedivo gore od Mozovog baljezganja. Peter Handke i Harold Pinter bili su dirljivo zaljubljeni u Slobodana Miloševića, Slobodan Novak se proslavio rijetko primitivnim homofobnim stavovima, Kusturica je, hm, Kusturica, a Aralica Aralica, da ne nabrajamo do unedogled.

E sad, da bi te nakon svog tog ludila itko ozbiljno shvatio moraš biti baš jebeno velik i relevantan umjetnik, a Morrissey to, nažalost, već jako dugo nije, ako je ikada i bio. Nije ni vjerodostojan, jer furati se na obespravljene i jadne te zazivati Britaniju Britancima, a pri tome imati kuće u četiri različite zemlje i živjeti izvan doticaja sa stvarnošću, uglavnom u Los Angelesu, usput je još i prilično licemjerno. Netko će možda mudro primijetiti da treba razdvojiti umjetnikovo djelo od njegovih "izvannastavnih" aktivnosti, ali zajebite vi te priče. Kad ovoliko zabriješ to je naprosto nezanemarivo.

Strah od rizika

Ipak, koliko god ga ne podnosim, poštujem činjenicu da ga netko može i voljeti. Vole ga i neki meni jako dragi ljudi, pa kad je već ovdje, tko može i voli neka ga i pogleda. Moz je ipak jednom bio u velikom bendu, ima i on nešto dobrih pjesama, a otpjevat će i ponešto od Smithsa. Tužno je to bez Marra, ali daj šta daš.

Zapravo, jebe se meni u cijeloj toj priči za Morrisseya i njegov dolazak. Vidio sam ga uživo, bio mi je beskrvan i dosadan, ne bih opet, ali dobro, neka njega za obožavatelje. Ono što me brine je sada već očiti strah organizatora koncerata od bilo kakvog rizika. Nitko se više ne usuđuje dovesti neko svježe relevantno ime koje nije čisti zicer, pa zagrebačka koncertna ponuda sve više sliči na najstrašnije trenutke Phoneboxa Radija 101, gdje su likovi kojima je vrijeme stalo prije 30 ili više godina iz dana u dan naručivali Deep Purple, Whitesnake ili Ten Years After i "Going home" ("buraz nemoj skratit, nek ide solo").

Mislim, sve je to super, i Swans i Morrissey i Sebadoah i Stiff Little Fingers, ali jebiga, ja sam Swanse prvi puta gledao prije zastrašujućih 27 godina, a ploču Stiff Little Fingersa kupio sam pretpovijesne 1980. ili 1981. i koliko god da je "Nobody`s Heroes" klasik koji i danas drži vodu, to je i "Machine Head" Deep Purplea, čijim se koncertnim reinkarnacijama i turnejama, međutim, volimo smijati i rugati. Sve je to, zapravo, jednako otužno kopanje po dalekoj prošlosti.
Mislim, ako će se koncertna ponuda bazirati na kombinaciji ostarjelih alternativaca i drugorazrednih cover bendova kakav je Gaslight Anthem, onda je stvarno šteta ne razveseliti i one freakove iz Phoneboxa s Deep Purpleom i Uriah Heep, a bogami, neke od nas bi razveselila i Suzy Quatro, kad smo već kod bizarnih želja. Ne vidim u tom vremeplovu i zadovoljavanju nostalgičara neke suštinske razlike.

Kada bi ta sve neuzbudljivija koncertna ponuda bila isključiva krivnja organizatora stvar bi bila jednostavna i lako rješiva. Ali, nažalost nije. Organizatori su tu krivi tek manjim dijelom i imaju pravo ne srljati u gubitke. Uz sav rizik da zazvučim kao Jergos u gnjevnim pohodima, moram zaključiti da je to većinom i ponajprije posljedica poslovično otužnog glazbenog ukusa stanovništva. Ovdje je, baš kao i drugdje na Balkanu, velikoj većini ljudi ipak i dalje najdraža neka varijanta narodnjaka i seljaštva (ono: ruke visoko podignute, žile na vratu napete, izraz lica zastrašujuće emotivan), ali da ne bude baš onako skroz seljački, nego malo ipak i urbano ili im je, ako se smatraju ambicioznijima, potreban silan hype da bi ih napalio i privukao nekom glazbeniku i koncertu. Nema li toga, nema ni publike. Drugim riječima ovdje glazba ljude zapravo slabo ili uopće ne zanima.

I da ne bude zabune, tako je bilo oduvijek. Famozni novi val je doista bio nešto najbliže čime se po kvaliteti glazba s ovih prostora približila tadašnjoj u svijetu. O tome su snimljeni filmovi, napisane knjige i tisuće kartica novinskog teksta, ali nemojmo se zavaravati, to je bila priča za vrlo mali broj ljudi. Uz sav medijski poguranac, Kulušić je sa svojim kapacitetom od 700 do 800 mjesta bio maksimum do kojega su tadašnji odlični bendovi (s izuzetkom Azre) mogli dobaciti. Dom sportova bio je, pak, rezerviran za prave miljenike ovdašnje publike, Bijelo Dugme i Riblju Čorbu, oko čijih je nastupa vladala histerija.

Danas je tako oko S.A.R.S.-a i Dubioze Kolektiva koji su po svemu njihovi prirodni nasljednici. Sve je tu što treba: mješavina narodnjaka i krađe od stranih bendova, blago angažirani tekstovi, ali u perolakom zajebantskom tonu da to bude prihvatljivo svima i da se netko baš i ne naljuti - i to je to. Riblja Čorba i Bijelo Dugme za 21. stoljeće. Gore od tih narodnjačkih mutanata samih za sebe je samo ono kad ih skupe sve zajedno, pa im dodaju još i Brkove i vode ih okolo kao neki cirkus za razvaljene tinejdžere. Besmisleno je raspravljati o ukusima, ali beskrajno je smiješno što je to čak postalo neki sinonim za dobar ukus urbane publike. Alooo, šteta je tome ne priključiti i Halida Bešlića ili Miroslava Ilića, onako za kraj kad emocije nabujaju kao planinski potok - slična je to publika po senzibilitetu, voljet će to i razumjeti.

Istodobno, čak ni sjajni srbijanski bendovi raznih žanrova poput Repetitora, Goribora, Obojenog programa ili Nežnog Dalibora, pa ni kultni Partibrejkersi, ne mogu prijeći granicu klubova. Dalje od Tvornice ne mogu ni odlične i pitke bosanske Letu Štuke. Jebiga, tko im je kriv kad se ne furaju na narodnjake.

Mogu se Mate Škugor i Dražen Kokanović truditi koliko hoće i pokušavati s fantastičnim koncertima jazza ili indiea, može i Sanjin Đukić pokušavati u Tvornicu prošvercati nekog tko se ne uklapa u stereotip, to je, međutim, navlakuša tek za šačicu ljudi. Daj ti, brate, Billyja Idola, Prodigy i Bon Jovija, daj neku najgoru seljačku elektronsku glazbu poput one prevladavajuće s Ultra festivala ili nešto s hypeom poput Black Keysa, Gaslight Anthema ili čak Zaz kojoj sirotoj ni danas nije jasno što joj se to i zašto u Hrvatskoj dogodilo, pa nek im koncerti budu i zakurac, nema veze - tu se ionako ide biti viđen. I Morrisseya, naravno, nije on iz bitno različitog filma.

Prilično otužna realnost

Nema li, pak, dovoljne doze seljaštva ili hypea dogode se zanimljive situacije i teški podbačaji. Kada je prije dvije godine INmusic kao headlinere objavio Arctic Monkeys to je bilo dočekano s masovnim razočaranjem. Otprilike: hudfak is Arctic Monkeys? Isti ti Arctic Monkeys koji su ovdje izazvali gunđanje nešto kasnije su kao headlineri rasturili Glastonbury i na čitavoj turneji izazvali opću euforiju. Muse, koji su već tada 2007. bili svjetska koncertna atrakcija i lakoćom punili Wembley, na svoj su sjajni nastup u zagrebački Dom sportova privukli jedva nekih 2000 ljudi.

I prvo gostovanje Queens of the Stone Age na Radar festivalu 2007. kada su kao headlineri nastupili u društvu s Placebom i Kaiser Chiefs, privuklo je tek 3000 ljudi što je pokopalo taj festival.

Manji koncerti čak i vrhunskih novijih bendova kakvi se povremeno zalome (pre)često su poluprazni, ako nije riječ o ničim opravdanom hypeu kakav je vladao oko Gaslight Anthem ili dođu li kakvi Irci pa BBB mogu pohrliti i paliti baklje kao na Dropkick Murphys.

Realnost je zapravo prilično otužna. Na nedavnom, zadnjem zagrebačkom RockOffu, uoči finala, na kojem su u Malom pogonu Tvornice, za simboličnih i prijateljskih 30 kuna nastupili F5, Queen Of Sabe i Sara Renar, bilo je zanemarivo malo ljudi s kupljenim ulaznicama. Tri jako dobra nastupa, čak i relativno poznatih izvođača, privukla su tek prijatelje glazbenika koji su ušli mukte, nešto stalnih posjetitelja koncerata i zanemarivo malo "obične" publike.

Dan nakon toga u Močvari, sjajni američki Merchandise promovirao je album koji je u svim svjetskim glazbenim medijima dobio izvrsne kritike. Fantastičan i rijetko moćan nastup gledalo je, paa, oko 150 ljudi uvrh glave. Dan kasnije, međutim, bend koji je snimio jedan i pol dobar album i nakon toga seriju loših i koji se šlepa na to što ga je Springsteenu preporučio sin, bez problema rasproda veliki pogon Tvornice.

Uspjelo je to i korektnom, ali posve neuzbudljivom Pavelu koji se nakon sto godina pokušaja napokon domogao nekog hypea, uspjelo je to i tek nešto uzbudljivijoj Vatri, dok je Overflowu nakon odličnog zadnjeg albuma Tvornica bila poluprazna. Slično je i s uhodanim veteranima pa je tako nakon više od 20 godina karijere, niza dobrih ili odličnih albuma, gomile sjajnih pjesama i doista besprijekornog PR-a, Pipsima za skori koncert plafon mala dvorana Doma sportova. Isto kao i Psihomodo Popu nakon što su s "Donnom" uboli najveći i najpitkiji hit karijere.

Velika dvorana i Arena su rezervirane za S.A.R.S. i Dubiozu. Čak ni Hladno pivo, kao vjerojatno najjači predstavnici hrvatskog mainstreama i miljenici lokalne publike, nisu uspjeli ni približno napuniti zagrebačku Arenu. E jebem ti takav ukus publike. I onda nije čudno da su ocvali Morrissey, Sebadoah, Grant Hart i Stiff Little Fingers u Zagrebu, a svježi Iceage, Alvvays, The Vaselines, King Tuff te Jack White samo u Beču. Provincija, jebiga. Da je barem netko ljetos doveo Pearl Jam ili sada frišku Papinu ljubimicu Patti Smith, ona je bar čisti zicer, ali ništa. Hvataj se Udina tko može...

U Zagrebu će oko Moza uvijek postojati hype, tu su uvijek na cijeni takvi tankoćutni frontmeni. Njegovo dovođenje je igra na sigurno, ali to je tek malo ambicioznije od Deep Purplea ili kakvih Pet Shop Boysa. To je naprosto kao i čitava ova koncertna sezona potpuno deplasirano. Jebeni patetični vremeplov.

Tekst je uz dozvolu autora u cijelosti prenesen s portala Trusty.hr.