Foto: Davor Rostuhar

ZIMA je u Peruu, na južnoj polutci, ali vrijeme nas odlično služi. Otkad smo došli u visoke Ande nismo vidjeli ni oblačka na nebu.

Opojno plavetnilo neba još je dublje zbog rijetkog zraka na visinama. Na pet tisuća metara visine, na koliko smo sada, upola je manje kisika nego na razini mora gdje, primjerice, cijela naša zemlja provodi dane godišnjeg odmora. Nas je šestero ovogodišnje sunčanje na plaži i brčkanje u plićaku zamijenilo planinarenjem po Andama, i evo nas već na drugoj maloj ekspediciji.

Nakon što smo Putem Inka hodali do legendarnog grada Machu Picchua i usput se aklimatizirali na 4000 metara, odmorili smo se jedan dan na prirodnim izvorima termalne vode, priuštili si masažu, obilnu hranu i odmor te tako obnovili snagu i napunili baterije za novi pohod: sedamdeset kilometara dug put oko planine Ausangate koji se odvija na visinama od 4000 do 5200 metara.

Ljame i alpake tipičan su prizor visokih dolina planine Ausangate

Zrak je tu još rjeđi, pa i korak sporiji. Ovdje nema ostataka drevne civilizacije Inka čiji je glavni grad Cusco bio svega stotinjak kilometara dalje. Snjegovi Ausangatea mirno natapaju visinske pašnjake, na kojima nema puno života, ali čovjek i tu živi. Prostrane doline dom su peruanskih pastira koji sada žive gotovo potpuno isto kao i prije petsto godina kad su u Cuscu vladali carevi Inka. Provode vrijeme čuvajući svoja stada ljama i alpaka od napada puma, jedu sušeno meso, piju vodu iz potoka i sviraju frule. I to je otprilike sve što rade po cijele dane, mjesecima, stoljećima... I ništa im ne nedostaje tamo gdje gotovo ničega ni nema. Ono jedino čega ima u tim visokim planinama – i to u izobilju - jest mir i tišina. Tu gdje ne dopire šum nijedne civilizacije vlada carstvo spokoja kroz koje odjekuju samo naši spori, odmjereni koraci.

Naše je putovanje pješice oko te planine trajalo pet dana

Zašto planine?

Miran ritam koraka koji skladno odjekuje kroz prostranstva samotnih, veličanstvenih planina meni je najdraži metronom za poniranje u dubine sebe. To je i jedan od glavnih razloga zašto volim odlaziti u prirodu i zašto sam organizirao ove tri ekspedicije u peruanskim Andama. Ono što je mnogima motiv iza raznih ekspedicija u planine, mislim da sam još davno apsolvirao. Povjesničari i razni mislioci tvrde da su europski aristokrati krenuli osvajati planinske vrhove u 19. stoljeću nošeni na krilima novih darvinističkih shvaćanja o prirodnoj selekciji. Prije modernog doba ljudi su oduvijek štovali planine i bojali ih se, ali na njih se nisu penjali. Tek kad su se nakon industrijske revolucije počele brisati granice između plemića i puka, kad se rodio široki sloj građanstva, elitistički nastrojeni muškarci su osjetili potrebu da naprave razliku od drugih pa su krenuli u planine u kojima su vidjeli izazove za junačka djela i priliku da okuse slast postignuća.

Životinjski svijet Anda uz ljame, alpake i razne male glodavce čine i predatori pume i šakali

Danas je situacija bitno različita. Čovjek se već popeo na gotovo sve značajne vrhove u svijetu, a na one značajnije se popeo na sve moguće načine. Alpinizam i „osvajanje planina“ više nije ni isključivo muška domena, a dobar primjer za to je činjenica da je na Mt. Everestu stajalo više Hrvatica nego Hrvata. No, unatoč tome što je svim pustolovima „updejtanim“ na svjetske prilike već jasno da se „posljednja granica“ nalazi unutar, a ne izvan njih, još je mnogo ega koji se ponašaju kao da žive u 19. stoljeću.

Ekspedicija u Peru je projekt našeg Kluba za ekspedicionizam i kulturu na koji su se mogli uključiti članovi. Prvo su se prijavile četiri planinarke, a gotovo svi muškarci koji su se nakon toga javili, odustali su kad su čuli da idu žene. Iznenadio sam se kad sam shvatio da je ego nekih muškaraca u tolikoj zabludi da će radije otići negdje sami, pa stvoriti utisak da su ostvarili veliko postignuće, nego da idu negdje sa „slabijim spolom“ i umjesto da se zavaravaju démodé idejom „osvajanja“ jednostavno uživati u ljepoti prirode i tu sreću dijeliti s drugima. Srećom, ekspediciji je ipak pristupio jedan mladić što je valjda dokaz da nisu baš svi muškarci tako tvrdog i naivnog ega.

U planinama Ausangatea živi tek malen broj ljudi

Luksuz na pet tisuća metara

Koliko god se na planini Ausangate Ante i ja možda naizgled činimo snažniji ili barem samo krupniji od naših suputnica, u stvarnosti nismo ništa posebno bolji. Cure su se odlično pripremile i sad se super drže. Ritam nam je svima podjednak i kod napredovanja na rijetkom zraku nema većih problema. Ruku na srce, osim visine na kojoj se teško dolazi do daha, brže umara i mora boriti sa ponekad neugodim simptomima visinske bolesti - nema tu ničeg posebno zahtjevnog. Doduše, stalno se uspinjemo i spuštamo, nekad i preko prijevoja na 5200 metara, svaki dan hodamo po osam sati, ali hodanje kroz pitome krajolike visokih planina u biti je čista uživancija. A zahvaljujući luksuznim ekspedicijskim uvjetima, i trenuci dok ne hodamo su vrlo ugodni i zanimljivi. Za razliku od prošle ekspedicije Putem Inka do Machu Picchua, gdje nam je ekspedicijsku opremu nosilo osam nosača, ovdje imamo pet konja za koje se brinu tri konjušara. Tu su još i vodič, kuhar i njegov asistent. Kako je organizirana kuhinja i što sve jedemo i pijemo – to stvarno zaslužuje odlomak-dva. Na prošlim ekspedicijama navikao sam jesti rižu i konzerve ili rižu i ništa. Ovdje se već radi o čistim perverzijama.

Jedno od lijepih mjesta na kojima smo kampirali

Po noći je na pet tisuća metara minus deset-petnaest stupnjeva pa se teško izvući iz tople vreće za spavanje. No da bi nam to bilo lakše, Peruanci nam u šator ubace topli čaj od koke – finog lišća koje narodi Anda koriste od pamtivijeka da se lakše nose sa nedaćama koje donosi visina, a i nama sada pomaže kod aklimatizacije. Nakon umivanja u toploj vodi koja nas čeka ispred šatora, okupljamo se u velikom šatoru-blagovaonici gdje nas čeka topli obrok poput omleta s povrćem ili palačinka s voćem i karamelom. Nakon kave kuhar nam da voće i kekse za užinu što spakiramo u ruksake. Mi krenemo polako hodati s vodičem, a ekipa ostane pospremiti kuhinju i blagavaonicu i spakirati je na konje. Treba im tri-četiri sata da nas dostignu i prestignu. Kad dođemo do idiličnog pašnjaka uz jezero ili ledenjački potok gdje smo se dogovorili napraviti pauzu za ručak – ekipa je već u punom pogonu. Dok odmaramo i čekamo ručak krijepimo se kompot-sokom od jabuke ili slatkim sokom od ljekovitog bilja.

Luksuz na pet tisuća metara i minus 15: WC-šator

Ručak je od nekoliko sljedova. Prvo je za predjelo nešto neobično poput avokada s povrćem ili prženog kukuruza sa svježim sirom ili lokalnog specijaliteta cevichea koji se priprema od svježe, sirove ribe! Kako sirova riba uspijeva ostati svježa daleko od mora, struje i ceste, bit će da je kuharova tajna. Potom slijedi fina juha od koje nema bolje okrijepe na planinskom zraku. Za glavno jelo stiže meso s prženim krumpirićima, kinoa s povrćem i neki složenac od povrća i tijesta. I za kraj dođe i desert – kompot od voća ili čak banane flambirane u peruanskoj rakiji – "piscu".  Predvečer, kad smo gotovi s hodanjem, a prije nego je gotova večera, za stolom u blagovaonici se nude čajevi, kekse i kokice. A večera je opet prava gozba.

Šator-blagovaonica u kojoj nam je kuhar svakog dana priređivao iznenađenja, a jednom je čak napravio i tortu. Kako je u tome uspio bez pećnice – nemamo pojma

Zvuk planine

Unatoč svom tom luksuzu koji bitno olakšava naš boravak u planini, i unatoč tome što naša ekspedicija nije junački pohod u nepoznato nego pitomi treking kroz lijepe planine, to ne znači da nam ponekad nije teško. Rijedak zrak na 5000 metara visine uzrokuje brže umaranje, a neki od nas počinju osjećati i simptome visinske bolesti. Neki pate od nesanice, neki od glavobolje, a meni se bezvoljnost i umor izmjenjuju sa zanimljivim simptomom visinske bolesti: visinskim pijanstvom. To je osjećaj svojevrsne napušenosti rijetkim zrakom – potpuno sam prisutan u trenutku, stvarnost doživljavam intenzivno, a ljepotu svijeta percipiram kroz sva osjetila istovremeno – posebno kroz novu dimenziju u mojoj priči - zvuk.

Mir i tišina dalekih Anda

Kad sam počinjao ozbiljno putovati prije deset godina nosio sam sa sobom walkmane i diskmene, međutim, kako sam postepeno reducirao putnu prtljagu tako sam odustao i od muzike. No, prije putovanja u Peru organizirao sam vrlo uspješnu „multisenzualnu“ izložbu „Put oko svijeta u pola sata“ u kojoj sam razne krajeve svijeta htio predstaviti zagrebačkoj publici kroz fotografije ali i sva druga osjetila. Nakon što je vrsni hrvatski glazbenik Zvonimir Dusper – Dus odabrao odličnu muziku za svih 12 tema izložbe, odlučio sam na budućim putovanjima puno više pažnje posvetiti lokalnoj muzici. A i tehnologija je u međuvremenu uznapredovala pa sam malen i praktičan MP3 pronašao u Sony walkmanu NWZ-W262 – koji je vodootporan i bez žica. Prvo sam na Putevima Inka slušao tradicionalnu peruansku muziku, ali za sam ulazak u veličanstven Machu Picchu sa prvim zrakama sunca ipak odabrao „High Hopes“ od Pink Floyda. Na Ausangateu su mi veličanstvene krajolike ledenjaka i planinskih vrhova pored tradicionalne peruanske muzike odlično zvučno upotpunili Mozart i Enigma.

Visinko pijanstvo

No, sada kad me u hodu opralo sretno „visinsko pijanstvo“ pustim si Balaševića i zaronim u poetiku njegovih rečenica. Kako dobri, stari Đole iz pjesme u pjesmu u svom stilu skače između raspoloženja, tako i ja slijedim. Čudom za kralja šansone, zaredalo se par veselih pjesama pa osjetim zov pokreta. Spontano se odvojim od grupe i ostanem na začelju, okrenem se prema suncu, zažmirim i "zađuskam" sa širokim osmijehom na licu. I nakon nekoliko odličnih pjesama iznenadi me "Čekajući Montenegro express" i ja se razvalim, onako sâm u planini. Gubim osjećaj za vrijeme dok žmirim uronjen u neki savršen film. Stihovi pjesme podjednako me uspješno prenose u stvarnost opjevanu stihom, a istovremeno sam potpuno svjestan peruanskih planina izvan mojih zatvorenih kapaka. Đuskanje se pretvori u hipi-ples i ja opijen pijanstvom visine plešem kao da sam sâm na svijetu. I u taj čas pjesma naprasno završi, a ja stisnem "stop", otvorim oči i iznenadim se prizorom! Oko mene se skupilo desetak pastira i pastirica i jedno pedesetak ljama i alpaka. Gledaju me u čudu… gledaju ludog bijelca kako pleše zatvorenih očiju na njihovoj planini. Trenutak šutnje potraje. Ja gledam njih, oni mene. U čudu.

Djeca koja se po cijele dane igraju na suncu i rijetkom zraku imaju doslovce spaljene obraze

I odjednom, u isti čas prasnemo u smijeh. I ja i oni. Ludi rasplesani bijelac i pastiri koji žive u planinama Ausangatea gotovo potpuno isto kao i prije petsto godina kad su u Cuscu vladali carevi Inka. Pastiri, koji provode vrijeme čuvajući svoja stada ljama i alpaka od puma, koji jedu sušeno meso, piju vodu iz potoka i sviraju frule. Pastiri, kojima ništa ne nedostaje tamo gdje skoro ničega ni nema. Ono jedino čega ima u tim visokim planinama - a ima ga u izobilju - je mir i tišina. Tu gdje ne dopire šum nijedne civilizacije vlada carstvo spokoja kroz koje odjekuje samo naš smijeh. Ne razumijemo se i ne pričamo istim jezikom, ali prepoznajemo se očima i osmijehom. Smijemo se opijeni visinom i ljepotom života koja odjekuje peruanskim planinama. 

Intervju s Davorom Rostuharom možete pročitati OVDJE.