Foto: Branislav Rašić

PRINCE je bio veliki majstor scene čiji je muzički razvoj prije 30 godina dostigao nevjerojatan nivo. Njegovi koncerti odisali su magičnom atmosferom kakva se rijetko gdje mogla doživjeti. Ovo je izvještaj s jednog od njegova tri nezaboravna londonska spektakla.

Koncert u klubu

Kolovoz 1986: Od posljednjeg boravka Princea u Velikoj Britaniji proteklo je pet dugih, a za njega vrlo uspješnih godina. Prvi koncert pred Englezima održao je u malom (sada već zatvorenom) londonskom klubu; pred malobrojnom i nezainteresiranom publikom, nije bio ni nalik onome Princeu kakvog danas znamo.

Trenutno je jedna od najvećih (ako ne i najveća) zvijezda zabavljačkog kruga u pop glazbi; njegov razvoj, u muzičkom i izvođačkom smislu, dostigao je nevjerojatan nivo, baš kao i popularnost. Mnogobrojna i vjerna publika širom svijeta danas zna svaku riječ svake njegove pjesme.

Prince započinje svoj show iza zavjese, u mraku, uz neizbježno zaglušujuće skandiranje publike. Kada se zavjesa podigla, pojavio se u crnom kostimu i čizmama s visokom petom, i odmah započeo s akrobacijama, skokovima, trčanjem sa jedne strane bine na drugu. Stalan pokret i jeste jedna od glavnih osobina ovog velikog zabavljača; čini se da Prince tijekom samo dvije pjesme prijeđe više nego neki drugi glazbenik tijekom cijelog koncerta.

Kao da je napravljeno od gume, njegovo tijelo se savija u svim mogućim i nemogućim pravcima, ali to ne predstavlja samo dio igre, već poprima i elemente glume. Prince, naime, svaku pjesmu izvodi doživljavajući njene emocije, glumeći novu ličnost kroz agoniju, sreću ili delirij, a sve to, zajedno s ostalim detaljima predstave, podređeno je ovom malom čovjeku i istovremeno usmjereno k njegovom jakom i izuzetno prodornom glasu.

Pod bine je osmišljen tako da predstavlja veliku šahovsku ploču po kojoj su se žive figure kretale nevjerojatnom lakoćom, ali i preciznošću. Sve je podsjećalo na veliki cabaret show, ali napravljen s mnogo ukusa, bez kič trenutaka koji se obično potkradaju u takvim prilikama.

Uvježbani do savršenstva

Prince nikada nije izgledao opuštenije na bini; komunicirao je s publikom, ohrabrujući je i navodeći na pljeskanje i pjevanje ili provocirajući, za njega tako tipičnim, seksualnim aluzijama. Koreografija cijelog pratećeg benda, The Revolution, bila je također savršena, što se posebno odnosi na trio pratećih vokala, čije su se kretnje savršeno ritmički poklapale sa pokretima Gazde - pratili su ga stalno i neumorno - preko bine, uz i niz stepenice, po platformi iznad zvučnika. Sve u svemu, zabava s velikim Z.

Pjesme su se redale vrlo brzo, praktički "stopljene" jedna za drugu; promjene garderobe (Prince se presvlačio pet puta – crni kostim, narančasto odijelo, zatim gangstersko odijelo iz tridesetih, ogroman ogrtač i ljubičasti kostim) bile su trenutne i odvijale su se za vrijeme instrumentalnih dionica benda ili sola u kojima bi gitaristkinja Wendy nakratko preuzela pjevanje na sebe.

S do savršenstva uvježbanim glazbenicima iza sebe, Prince nije imao veće potrebe za sviranjem - nekoliko puta je samo kratko svirucnuo na klaviru u uglu i dva puta posegao za gitarom.

Ništa mu nije toliko sveto da bi ga se klonio

Tri londonska koncerta u čuvenoj Wembley Areni (kapacitet 8000 mjesta) bila su najavljena samo nekoliko tjedana ranije. Međutim, interes za karte bio je, naravno, ogroman, tako da su sve tri večeri odmah rasprodane, a preprodavači su svoj dio nudili po tri, četiri puta većoj cijeni.

Oni koji su uspjeli doći do karte zaista su davali sve od sebe: publika je ključala od emocija i divljenja. Kada Prince pada na pod za vrijeme izvođenja “Delirious”, njegova publika ga u mislima slijedi i poistovjećuje se. On daje sve što ima i publika mu uzvraća na isti način - sve odiše nekom magičnom, nevjerojatnom atmosferom kakva se rijetko viđa na rock koncertima.

Najpoznatije i najomiljenije pjesme Prince izvodi s takvim uživanjem da nema kraja oduševljenju: "When Doves Cry", "Kiss", "Little Red Corvette’', “1999”, "Boys and Girls"...

Mješavinom superfunka, sentimentalnih pjesama i ponekog neočekivanog jazz rifa, Prince dokazuje da mu nijedan žanr nije stran. Kao svakom dobrom glazbeniku, Princeu ništa nije toliko sveto da bi ga se klonio - on je spreman na izazov svakog glazbenog stila ili pravca.

Koncert zatvara onaj poznati zvuk gitare iz pjesme "Purple Rain", pjesme koja nikako ne prestaje fascinirati i oduševljavati kvalitetom; poslje furioznih, dinamičnih i emocijama nabijenih sto minuta neprekidne svirke, Prince odlazi, praćen ovacijama i neuzvraćenim pozivima na bis.

Prinčevska zabava

Pored regularnih i "službenih" koncerata, Prince i Revolution su svake večeri tijekom boravka u Londonu, održavali i zabave po manjim klubovima, za 200-300 pozvanih gostiju, na kojima su svirali po pola sata, nerijetko zajedno s drugim glazbenicima. Tako su jedne večeri Prince i Ronnie Wood zajednički izveli "Miss You" Rolling Stonesa.

U Princeovom slučaju, udvostručena zabavljačka aktivnost i usredotočenost na naizgled nebitne detalje ne pokriva nedostatak talenta (kao što bi se moglo pomisliti), već, naprotiv, gura njegov bogat i snažan glas u prvi plan. Od dubokog baritona pa do piskutavog alta i uspješnog vrištanja, Prince daje doslovno sve od sebe, a njegova publika je presretna što je u stanju odražavati sva raspoloženja i uzvratiti ih. Tako Prince, gdjegod otišao sa svojom Revolucijom, izgrađuje zaista prinčevsku zabavu do vrhunca.