Foto: Facebook

ČLANOVI benda Khebez Dawle (ime u prijevodu znači "državni kruh" i simbol je ovisnosti o državnoj moći u Sriji) u Europu su stigli kao i mnoge druge izbjeglice iz Sirije, malenim čamcem koji ih je doveo do otoka Lezbosa u Grčkoj.

No, umjesto da su se uputili do izbjegličkom kampa, članovi benda počeli su ćaskati s turistima koji su odmarali na plaži pored hotela Aphrodite.

"Pozdravili smo ih. Djelovali smo sretno i kao da se zabavljamo... Inače gledaju uplašene ljude, tužna lica i djecu. Bilo je to nadrealno iskustvo i za nas i za njih, a mi smo cijelu situaciju učinili još nadrealnijom tako što smo iz torbe izvadili primjerke naših CD-ova i podijelili ih ljudima na plaži", rekao je novinari AP-a pjevač Anas Maghrebi.

Sirija je međunarodno ratište

Otkad su stigli u Europu, trude se promijeniti kako ljudi reagiraju kad čuju riječi "sirijske izbjeglice". Dobili su još jednu priliku u srijedu, nakon što su ih pozvali da nastupe u Zagrebu gdje ih je slušalo dvjestotinjak posjetitelja koncerta u Močvari.

"Imamo glas. Možda neki drugi ljudi iz Sirije nemaju mogućnost ispričati svoju priču. Naša je dužnost ispričati našu i njihovu priču. Sirijci su civilizirani ljudi. Imaju bogato naslijeđe. To je razvijena nacija. Većina stanovništva je obrazovana", govori Maghrebi.

"U prvom redu, nadam se da možemo dati glas Sirijcima koji glas nemaju. Oni su još uvijek tamo, između Assadovih bombi i ISIS-ovih noževa. Mirni ljudi usred internacionalnog ratišta. Sirija je internacionalno ratište".

Khebez Dawle osnovan je 2010. u Damasku, kada su danas 25-godišnji Maghrebi i njegovi prijatelji s faksa počeli slušati Pink Floyd. Sanjali su uobičajeni rokerski san, vježbali u podrumima, ali nikad nisu imali hrabrosti tražiti dozvolu da nastupe u javnosti. Naime, za javne nastupe trebalo im je dopuštenje vlasti, a policiji se njihovi stihovi ne bi svidjeli.

"Ubio si me i onda me okrivio što sam progovorio", samo je jedan od stihova na njihovom CD-u.

No, tada je počelo Arapsko proljeće, članovi benda stali su uz demonstrante i tražili slobodu izražavanja. Jedan od članova intenzivnije se uključio u borbu.

"Bio je stvarno aktivan. Vjerovao je u to", prisjeća se Maghrebi.

U svibnju 2012. pronađen je mrtav.

Imaju sreće jer ih je u čamcu bilo "samo" 16

Kako se rat približavao, glazbenici diljem zemlje pribojavali su se da nikad neće ostvariti svoje snove. Pobjegli su iz Libanona s mnogim svojim sunarodnjacima.

Većini izbjeglica nije dopušteno raditi u Libanonu, ali bendu je pomogao jedan tamošnji umjetnik. Snimili su album i počeli nastupati u klubovima, ali ubrzo im je postalo jasno da se tamo neće moći zadržati. Prodali su opremu kako bi skupili novac za siguran prolaz kroz Europu.

Nakon što su kopnom proputovali od Damaska do turske obale, krijumčarima su platili 1200 dolara kako bi ih smjestio u gumeni čamac i prevezao ih do deset kilometara udaljenog Lezbosa.

Spakirali su odjeću i CD-ove i kupili dva instrumenta, harmoniku i melodiku, a gitare su morali ostaviti.

Smatraju da su sretni jer su čamac dijelili sa "samo" 16 osoba. Drugi čamci bili su pretrpani ljudima i mnogi od njih su potonuli.

U Iloku se sprijateljili s policajcima

Na Lezbosu su očarali turiste svojoj glazbom, ali bilo je vrijeme za polazak. Prehodali su Grčku, Makedoniju i Srbiju, a nakon što je došlo do napetosti na srpsko-madžarskoj granici, odlučili su krenuti drugim putem - kroz Hrvatsku.

Noću su hodali vinogradima ni ne znajući da je nedaleko njih minsko polje, a u Iloku zadržala ih je policija koja je bila zbunjena jer ranije nisu vidjeli skupinu Sirijaca.

"Sprijateljili smo se s njima. U stanici smo imali zanimljive i napete razgovore o glazbi i tome kako ona spaja ljude. Jedan od policajaca je bio roker. Nekad je svirao bubnjeve", govori pjevač.

Raste vjera u ljude

U Zagrebu su proširili svoju priču, a prije koncerta Maghrebi je izjavio: "Ovo je putovanje. Jedinstveno. Događa se možda jednom u životu. Odlučili smo proći kroz isto kroz što prolaze i naši sunarodnjaci. Ne razlikujemo se od njih".

Iako nisu razumjeli njihove tekstove, posjetitelji zagrebačkog koncerta prihvatili su njihove poruke protiv diktature i opresije koje su im objasnili prije svake pjesme.

Oduševilo ih je gostoprimstvo ljudi i volontera koji su im pružili krov nad glavom iako za to nisu imali razloga. Klub im je posudio bubnjeve.

"Naučite dosta o ljudima, o granicama. Izgubite vjeru u papire, putovnice, osobne iskaznice, granice i nacionalnosti. Raste vaša vjera u ljude. Stvarno raste", zaključio je.