Screenshot: Prva TV

MILAN JEVĐIĆ imao je tek 20 dana kad su mu se roditelji razišli, a majčin drugi muž toliko ga je tukao da su mu popucale žile na nogama. Starateljstvo nad njim tad su preuzeli baka i djed, koji je ubrzo umro, a baka je umrla kad je Milan imao 16 godina. Danas je ovaj mladi Beograđanin student pete godine medicine na Univerzitetu u Beogradu, a kako kaže, nikada nije pao ispit. Tvrdi da ne zna kako je izgledao kao dječak jer nema nijednu fotografiju. Majku je sretao na ulici u selu Severovo, a, kako kaže, ona bi mu tad samo mahnula.

"Pričala mi je baka da je pop išao unatraške kada su me krstili i da je upao u korito. Mislim da je još tada sve krenulo unatraške za mene", rekao je u emisiji Život priča na srpskoj Prvoj TV.

Ispričao je da su ujaci nakon bakine smrti prisvojili svu njenu imovinu, a on je ostao bez svega te nakon bakine sahrane nije imao što ni jesti.

"Uzeo sam nešto hrane i bez ijednog jedinog dinara krenuo za Užice. Tamo sam zaradio prvi honorar kao animator. Imao sam samo 1500 dinara, godine pred sobom i želju da postanem doktor. Nisam znao kako. Bio sam maloljetan i tad kreće golgota, ali i surovo i lijepo odgajanje . Život je jedan strog učitelj, ali dobar i ono što vas on nauči, to nikad ne zaboravite", rekao je.

Snalazio se kako je mogao da plati stanarinu od 70 eura, račune i hranu, a bilo je dana kad je jeo samo luk. Upisao je fakultet u Kosovskoj Mitrovici i spavao u sobi pored mrtvačnice, a na trećoj godini uspio se prebaciti u Beograd. U stanu u kojem živi nema ni umivaonik ni stroj za pranje rublja ni televizor. Noću, kada ostane sam, tada mu je najgore.

"Najteže je bilo za Badnji dan i Božić. Legao sam navečer i razmišljao što me čeka kad se probudim. Znao sam da me ne čeka nitko i ništa, da će taj dan biti užasan i traumatičan za mene i nisam se želio probuditi. Razmišljao sam i o najgorem, ali sam to sve odgađao pa mi se sad više i ne isplati", opisao je najteže trenutke.

"Usprkos tome, nikada nisam pomislio da odustanem. Kako da odustanem sada kada sam postigao nešto veliko samim tim što nisam odustao na početku. Ali opet, uspjeh nije uspjeh ako nemate s kim ga podijeliti", rekao je.

Volio bi da ode u inozemstvo na specijalizaciju iz ginekologije, zbog bake. Međutim, trenutno nema novca ni za hranu, a kamoli da plati satove stranog jezika u nekoj školi.

"Cilj mi je da budem dobar, pošten i uspješan čovjek, da imam jednog dana svoju obitelj kojoj ću nadomjestiti sve ono što ja nisam imao i da budem doktor. Iako sam svašta preživio i dalje preživljavam, shvatio sam da život čine male stvari. Ako imate male stvari, velike vam neće biti potrebne. Ne trebate kukati imate li iPhone, dvije ili tri sobe u stanu, imate li pare za Grčku, Tursku, Egipat, nego da imate obitelj. Nijedan uspjeh u životu ne vrijedi ako nemate s kim ga podijeliti", kaže on.

Na pitanja ima li za sljedeću stanarinu i sljedeći obrok, odgovara: "Vidjet ćemo."

"Ja sam došao reći vam da se u životu sve može, ali ako vi sami to hoćete", zaključio je.

Vjerujemo da je većina ljudi do kraja ove priče stigla sa suzama, barem u očima, ako ne i po obrazima. Mnogi su se odmah javili sa željom da pomognu Milanu, poput srpske turbofolk pjevačice Jelene Karleuše, koja mu je poslala poruku: "Možeš da mi se obratiš za bilo kakvu vrstu pomoći."

Mnogo je onih koji su na Milanovu priču reagirali negativnim komentarima po društvenim mrežama i hajkom na njega. Portali su puni komentara ljudi koji tvrde da su Milanu financijski pomagali i da sve što on kaže nije istina. Neki su mu prokopali profil na Facebooku te sad tvrde da laže jer je putovao u Austriju. Drugima je pak čudno kako tako dobar student nije dobio studentski dom.

"I meni ovo ne pije vodu..otkud pare za sva ta putovanja, garderobu, kiriju...", pitaju se.

"Nije ovo prvi put da kreće hajka. Zanimljivo je kad krene prije emitiranja, kad ljudi daju sebi za pravo da vlastite pretpostavke uobliče kao stav i javno ih iznose kao zaključke. Zbog toga sam imala potrebu da sinoć na Twitteru napišem komentar", rekla je za Noizz Tatjana Vojtehovski, autorica emisije i poznata novinarka.

"Čudan smo mi svijet. Skloni donositi zaključke i da sudimo na osnovu pretpostavki i osobnih interpretacija. Pa je l' treba napominjati da smo imali udarce i osporavanja vezane za Aleksinu priču? Da su tu bili komentari koji su krivili njegove roditelje zbog te teške tragedije koju najgorem neprijatelju čovjek da ne poželi? Trebam li napominjati da su ljudi komentirali vezano za Slavicu Burmazović, koja se svakim krvnim zrncem bori da sprovede presudu u praksu po kojoj se troje maloljetne djece moraju vratiti u Srbiju - tko je jebe što nije vodila računa s kim pravi djecu? Je l' treba o tome pričati? Da su ljudi u stanju da u priči koja se bavi sudbinom troje male djece, koja su zlostavljana psihički i fizički, koja su kidnapirana, daju sebi za pravo da iznesu svoje mišljenje koje glasi - tko je jebe, od svih Srba pravila je djecu s Turčinom?! Pa je li to normalno? Koliko treba biti iskrivljena percepcija da se ovako nešto izrekne u javnosti? Ja sam svjesna da je mišljenje kao dupe, svako ga ima, ali moj mozak ne može razumjeti od čega su sazdani ti ljudi", dodala je.

Napomenula je da prije nego što sugovornik sjedne u studio, oni obave razgovore s mnogim ljudima kako bi priča bila točna. Jednu emisiju pripremaju u prosjeku tri tjedna, a neke su radili i po dva mjeseca. Napomenula je i da je Milan u emisiji rekao da je primao jedno vrijeme pomoć od nekih ljudi, no neki od njih pomagali su pod vrlo neugodnim uvjetima.

"Ekipa emisije Život priča je imala uvid u pisane tragove tih uvjetovanja, koje po zakonu ne možemo objaviti. Ono što smo vidjeli, nije bilo ugodno čak ni za čitanje", rekla je.