Foto: Hina

PRVI muzej torture u Hrvatskoj - Tortureum, koji sa zbirkom naprava za mučenje i egzekuciju od antičkih vremena do danas posjetitelje vodi kroz neke od najgorih oblika nasilja u povijesti, otvara se u petak, 10. srpnja u Zagrebu.

Muzeji torture česti su dio turističke ponude europskih gradova, a zagrebački, koji se otvara u sezoni kada grad bilježi veliki broj posjetitelja, smjestio se u njegovom samom središtu, u Radićevoj 14.

Izložit će se više od 70 vjernih replika instrumenata i sprava, a neke od njih posjetitelji će moći isprobati, primjerice masku srama kojoj je svrha bilo javno sramoćenje i ušutkivanje, stolac za mučenje ili kuglu oko noge.

Među izlošcima koji istovremeno izazivaju znatiželju, čuđenje i jezu su vjerna replika giljotine iz 1792. s Bergerovim mehanizmom iz 1889. godine, pendulum - sjekira koja se njiše i svakim zamahom spušta sve niže prema osumnjičeniku ili osuđeniku, rastezalo kao najstarija naprava za mučenje.

Bit će tu i Nirnberška djevica kao jedno od najokrutnijih načina mučenja u srednjem vijeku, Brnjica ili krotiteljica lajavica, okov za vrat, 'kruška' za mučenje, 'španjolska čizma', Judina kolijevka, te ostali predmeti za ponižavanje, ranjavanje ili ubijanje ljudi.

Muzej je zamišljen interaktivno, te uz izloške donosi audio-svjetlosne podražaje i video-materijale. U polutmini svojevrsnog 'kabineta čudesa' sa zvučnim ambijentima nelagode svaki se instrument predstavlja kroz posebno osmišljene multimedijske vodiče, s originalnim audio i video sadržajima.

Na ulazu u muzej je mural Mirona Mirića, a kao posebna atrakcija najavljuje se tamnica, minijaturna i pothlađena prostorija u čijem 'mrklom mraku' posjetitelj može provesti minutu svoga života.

Zagrebački muzej podsjetit će i na domaće oblike torture, poput progona vještica u srednjem vijeku i legende o javnom pogubljenju Matije Gupca na Trgu sv. Marka, kada je najprije mučen užarenim kliještima i okrunjen užarenom krunom, a potom i raščetvoren.

Umjetnička voditeljica projekta Ana Dana Beroš kaže kako Tortureum nastoji kod posjetitelja osvijestiti da je naša sve ranjivija egzistencija izložena svakodnevnoj vidljivoj i nevidljivoj torturi, od nasilja u školama, vlastitim domovima ili na radnim mjestima, s konačnim ciljem da tortura jednoga dana postane tek dio povijesti nekoga muzeja.

"Netko bi se mogao zapitati zašto danas otvoriti muzej torture budući da živimo u svijetu u kojemu smo svjedoci sveprisutnog nasilja, no, važno je da zagrebački Tortureum bude jedan od podsjetnika na povijest čovječanstva u kojoj nasilje nastaje iz straha od nepoznatoga, drukčijeg i Drugoga", ustvrdila je.

Tortura od najranijih do visoko civiliziranih zajednica

Muzej podsjeća na dugu povijest torture, koja se definira kao namjerno nanošenje tjelesne i duševne boli s ciljem dobivanja informacija ili priznanja te širenja straha i nesigurnosti, a na žalost je nerijetko prisutna i danas.

Mučenje se kao sredstvo kaznenog postupka sustavno primjenjivalo od najranijih civilizacija, a iako početkom 19. stoljeća u europskom zakonodavstvu više ne postoji tortura kao dio dokaznog postupka, sto godina kasnije nacionalsocijalističke i revolucionarne ideje, prava čovjeka i građanina tj. prava pojedinca, zamjenjuju pravo naroda i revolucije, pa se ona sustavno počinje primjenjivati u Sovjetskom Savezu, Kini, fašističkoj Njemačkoj.

Tijekom Drugog svjetskog rata u gotovo se svim zemljama javljaju logori, a primjeni torture osobito su pridonijele civilne i vojne tajne policije, koje muče političke neistomišljenike, špijune i u ratu zarobljene neprijateljske vojnike.

Na sustavnu i ničim ograničenu primjenu represije novijeg doba počele su reagirati međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava i humanitarne organizacije, što je rezultiralo donošenjem Deklaracije o pravima čovjeka 1948. koja osuđuje torturu, a 1984. je prihvaćena Konvencija protiv torture i drugih načina okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Ona zabranjuje torturu u svim slučajevima i okolnostima, a postaje dijelom nacionalnog zakonodavstva, neovisno o pravnom sustavu zemlje potpisnice i obvezuje države da progone i kriminaliziraju torturu.

Unatoč brojnim zakonima i pravnim odredbama u mnogim se zemljama policija i vojna sudska tijela i danas primjenjuju torturu, pozivajući se na načelo o krajnjoj nuždi, prema kojemu je tortura u svrhu dobivanja informacija manje zlo u sprečavanju mogućeg većeg zla. Takvo relativiziranje apsolutne zabrane torture osobito je došlo do izražaja nakon 11. rujna, a najzorniji primjeri za to su bila mučenja u zatvorima Guantanamo i Abu Ghraib.

Osim što podsjeća na tamnu stranu povijesti čovječanstva u kojoj zločin ostaje trajni dio ljudske prirode, muzej torture nastoji poručiti da suvremeno društvo na nasilje može odgovoriti jedino humanim rješenjima.

Ana Dana Beroš je i autorica arhitektonskog postava muzeja, autor izložbene koncepcije je Želimir Laszlo, a vizualnog identiteta Luka Juras. Dizajner kožnih predmeta je Slaven Milić, a svjetla Bojan Gagić.