Foto: Getty Images / Guliver Image
SRBIJA se plasirala na prvo veliko natjecanje poslije Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi. Partizan je osigurao europsko proljeće, prvi put nakon 2004. godine i tek drugi put od osamostaljenja. Crvena zvezda je ponovila taj uspjeh, što je najdulja euro-avantura još od titule u Bariju prije 26 godina. Podaci su to koji sugeriraju velik napredak srpskog nogometa, ali vrijedi li uistinu ta teza? U analizi su u obzir uzeti i drugi pokazatelji, kao i komentari novinara bolje upućenog u tamošnje sportske prilike.
"Vječiti" u Europi
Premda je Partizan stalan sudionik grupnih faza europskih natjecanja, Crvena zvezda čekala je na takav podvig punih deset godina. Plasman u Europsku ligu grandiozan je uspjeh jedino u glavama balkanskih senzacionalista - on efektivno znači tek ulazak u 80 najboljih klubova u Europi. Na putu do grupne faze Partizan je morao svladati tek Budućnost iz Podgorice, dok je Zvezda svoj put našla preko malteške Floriane, kazahstanskog Irtiša i praške Sparte. I premda tu nema nijednog velikog i visokovrijednog protivnika, i Partizan i Zvezda igraju i više nego pristojno.
Zvezda je igrački pokazala čak i više - ekipa je to bez nadnaravnog talenta koji ih vuče i atipično su dobro organizirani i efikasni za svoje podneblje. Primila je tek dva gola u grupnoj fazi (uz Red Bull Salzburg najmanje u natjecanju), a nijednom u šest utakmica nisu bili nadigrani.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Partizan je upao u jednu od najlakših grupa: Dinamo Kijev, Young Boys i Skenderbeu. Partizan ne igra pretjerano dobro ni lijepo. Primarna akcija je i dalje duga lopta na stasitog Tawambu, ali je Pantić na lijevom krilu talent koji mnogo obećava.
Uzevši u obzir sportske i nogometne prilike u Srbiji i regiji, bez obzira na kontekst, ovo je objektivan rezultatski uspjeh. Ali je precijenjen. I, još bitnije, kratkoročan. Zašto ovo nije dugoročan projekt, problem je koji se ne može u potpunosti shvatiti bez priče o njihovoj reprezentaciji.
Reprezentacija
Srpska reprezentacija postigla je naizgled golem uspjeh plasmanom na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. I doista, nije potrebno gledati daleko u prošlost da se shvati kako je riječ o velikom napretku. Uzmemo li u obzir posljednja tri ciklusa, samo u kvalifikacijama za odlazak u Brazil nisu doživjeli teški debakl, kada su (očekivano) završili iza Belgije i Hrvatske, s ne prevelikim zaostatkom. U kvalifikacijama za Euro 2012. bili su treći u grupi u konkurenciji Italije, Estonije, Slovenije, Sjeverne Irske i Farskih otoka. Iako su u neodigranoj utakmici protiv Italije u Genovi birokratski izgubili šansu za bodove, porazom protiv Estonije u Beogradu dozvolili su Estoncima prednost koju ovi do kraja nisu ispustili. Kvalifikacije za prošlo Europsko prvenstvo najveća su sramota koju je neka ex-Yu reprezentacija doživjela nakon raspada bivše države. Divljanja na utakmici s Albancima savršeno su se uklopila u tužnu sliku pretposljednje reprezentacije u skupini koja je u osam susreta osvojila tek četiri boda, dva više od posljednje Armenije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
U netom završenim kvalifikacijama Srbi su završili prvi u skupini, ispred Irske, Walesa, Austrije, Gruzije i Moldavije. Teško da bi sami sebi izabrali bolju grupu - tamo nije bilo ekipe koja je jača od njih, a tri ili četiri suparnika bila su podjednaka pa se očekivalo kako će si međusobno uzimati mnogo bodova, što se na kraju i dogodilo. Srbija je pokazala najveću konstantu i zasluženo se plasirala, ali nije pokazala igru koja budi nadu pred veliki turnir.
Moldavija kod kuće i Gruzija u gostima su im jedine pobjede s više od jednog gola razlike, a poklopio im se i drastičan psihološko-taktički pad najugodnijih iznenađenja prošlogodišnjeg Eura i njegovih kvalifikacija - Walesa, odnosno Austrije. Plasman Srbije produkt je prije svega povoljnih okolnosti i grupe, a slavljenje trijumfa nad tim reprezentacijama kao povijesnih uspjeha govori o moralno-rezultatskom dnu koje je pratilo njihov nogomet posljednjih godina.
Stanković smatra kako je napredak ipak vidljiv:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
"Grupa je bila slaba - na kraju krajeva Wales nam je upao iz prvog šešira. Poklopili su nam se i rezultati drugih, pa je tako čak 11 utakmica završeno neriješenim rezultatom (nijedna druga grupa nije imala toliko remija). Ako se sjetimo kako je Srbija igrala od kvalifikacija za SP 2010. (tad smo pod Radomirom Antićem igrali najbolji nogomet od osamostaljenja 2006.) ovo sada nije iskorak, nego tri skoka naprijed."
Pritom su se pojavili neki stari problemi – nepozivanje Sergeja Milinkovića-Savića, iako on igra fenomenalnu sezonu u Laziju, dovelo je u pitanje integritet izbornika Slavoljuba Muslina. A da bi dobra priča postala apsolutna travestija, po dobrom srpskom nogometnom receptu, Muslin je nakon plasmana u Rusiju ostao bez posla.
Podvući crtu ispred svega nabrojanog na pravi način znači postaviti pitanje koje rijetko tko želi čuti - je li ovo dobra stvar za srpski nogomet?
Potemkinova sela
U dijelu razgovora koji se tiče napretka srpskog nogometa, srpski kolega je ipak bio mnogo oprezniji:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
"Sve je politika. Domaće prvenstvo je najblaže rečeno tragedija. U 21. stoljeću ljudi se ne mogu sjetiti da naprave nekakav livescore gdje ćeš imati prijenos utakmica uživo i podatak o tome tko je dao gol. Prenose se skoro isključivo utakmice Zvezde i Partizana. Svi drugi su tu kao ukras. Tereni su na mnogim stadionima toliko loši da ni Lionel Messi ne bi mogao predriblati - mene. Lopta skakuće kao kotač kad otpada s automobila. To se ne da gledati, pa ni Zvezda ni Partizan nemaju često više od 5000 gledatelja na tribinama (Zvezda je recimo kod Roberta Prosinečkog imala i po 40.000, prosjek je bio 15.000, pa i 20.000). Imaš dva privatna kluba - Voždovac i Čukarički - koji nešto pokušavaju, ali to su klubovi bez navijačke baze. Klubovi iz većih gradova poput Vojvodine (Novi Sad) ili Radnički (Niš) su na dnu."
Uzevši to u obzir, može se ipak zaključiti kako uzlet Zvezde i Partizana nije dugoročno održiv. I dalje se radi o klubovima koji uvelike ovise o političkoj volji, nemaju uređenu klupsku strukturu i žive od prodaje. Menadžerske igre, prevrati u upravljačkim strukturama i nedostatak sportske politike samo u manjoj mjeri pokazuju prave probleme srpskog nogometa. Stanković pritom misli kako su menadžeri nužna pojava današnjeg nogometa:
"Zbog ovog će me možda mnogi prokleti - kod nas se menadžeri mnogo bolje kuže u nogometni biznis od mnogih ljudi koji rade u klubovima. I u Zvezdi i u Partizanu, pa i u Voši, znali su zagrmjeti na menadžere, obećavati da će ih otjerati motkom. Ipak, onda kad treba prodati igrača, pa vidiš da tebe postavljenog po političkoj liniji baš i neće primiti u ured nekog većeg kluba u Italiji, Njemačkoj ili gdje već, onda se ispričavamo menadžerima, molimo za oprost, zovemo medije da puštaju hvalospjeve o njima. Oni su svugdje nužno zlo, ima toga u istoj mjeri i u Portugalu, Belgiji, Nizozemskoj... Pogledaj samo što je Raiola radio s Donnarummom."
Da je infrastruktura loša, dovoljno govori činjenica kako nemaju svi prvoligaši reflektore na stadionima. Nogometni centri izvan Beograda gotovo da ne postoje. Razvoj stručnog kadra stagnira zbog kriterija koji nemaju veze s ambicijom, radom ili uspjehom, što rezultira time da mlade talente, nužne Zvezdi i Partizanu za prodaju i funkcioniranje, treniraju ljudi koji za to ne posjeduju znanje. Nije stoga čudno da je talenta sve manje.
Još je manje čudno to što zlatna generacija koja je uzela svjetsku titulu prije tri godine polako, ali sigurno nestaje u procijepu između juniorskog i seniorskog nogometa. Radi se o najkritičnijem periodu nečijeg nogometnog obrazovanja i upravo je uspjeh u toj tranziciji najbolji indikator dobre sportske politike na nacionalnoj razini. A idući put kada svijet obiđe snimka izvrsne atmosfere Delija ili Grobara, ne valja zaboraviti kako su određene visokorangirane strukture u njima i dalje samo ulična snaga narko kartela. I da im pištolji i kokain nisu ništa manje strani rekviziti od megafona i baklje.
Rješenje problema?
"Jedina druga varijanta koja se nije isprobala jest - privatizacija. A to je riskantno, pa se mnogi toga plaše, dok drugima odgovara da ovako troše i svačije i ničije'', poentirao je Stanković za kraj.
Srpski nogomet je u puno lošijem stanju nego što se misli. Uspjeh triju najznačajnijih nogometnih entiteta plod je slučajnosti i kratkoročno dobro obavljenog posla. Ako se takav rezultat uzme kao zalog bolje budućnosti, pad će biti mnogo intenzivniji od zadovoljstva ovim uspjesima. Pravo pitanje nije jesu li ovi rezultati uspjeh. To svakako jesu. Pravo je pitanje je li uspjeh uvijek dobra stvar.
Facebook
Google
