"RONALDINHO JE NAJVEĆI Evo što je napravio navijaču koji je utrčao na teren i nije ga uspio zagrliti". "Ronaldinho zabio sa svoje polovice", "RONALDINHO ZALUDIO INDIJU Zabio hat-trick, gurao kroz noge i zapalio tribine"...

Ovi naslovi ne datiraju od prije 15-ak godina i vrhunca upravo i službeno okončane 20-godišnje karijere Ronalda de Assisa Moreire (37), kada je s Brazilom i Barcelonom osvajao sve, nego iz protekle dvije godine. 

 

Tada se već sijedi čarobnjak, u drugoj polovici 30-ih i nakon zadnjeg pravog angažmana u Fluminenseu, pretvorio u individualnu nogometašku verziju Harlem Globetrottersa. Putujući svijetom dijelio je magiju, osmijehe i zagrljaje.

Vječno nasmijan, nogomet nije igrao, nego se nogometa igrao.

 

Ronaldinho je u zadnje vrijeme na futsalu u Indiji, reviji u Boliviji, humanitarki na Kostariki, prijateljskoj utakmici u Meksiku i susretu legendi u Beirutu, radio isto što i u najslavnijim danima kada je igrao za Barcelonu i Brazil te bio prvak svijeta, Europe i osvajač Zlatne lopte: oduševljavao velemajstorskom kontrolom lopte, driblinzima kakve sam on može izvesti, "loptama s očima" za suigrače i golčinama.

 

Istinu govoreći, Ronaldinho je u tom stanju aktivne mirovine bio još prije deset godina, kada je imao tek 27.

Doduše, to vrijeme, kada je iz Barcelone prešao u Milan, "aktivnosti" su se daleko više odnosile na tulumarenja i zajebanciju, ali i takav Ronaldinho bi na terenu svako malo pokazao zašto je jedan od najvećih nogometaša svih vremena. I bez premca najdraži.

 

Kao i što je prije pet godina, već potpuno u "party modu", Atletico Mineiro vodio do prve Cope Libertadores i tako "opušten" bio dovoljno sjajan da bude proglašen najboljim igračem Brazila i Južne Amerike.

Priča o Ronaldinhu počinje u drvenoj kućici u faveli Porto Alegrea. Rođen i odrastao u bijedi, okružen bandama i dilerima koji s repetiranim oružjem vladaju sirotinjskim carstvom. Utjehu, sigurnost, snagu i sreću nalazio je u obitelji, prije svega u ocu, zatim bratu i naravno, nogometu.

 

Prema Ronaldinhovim riječima, otac mu je bio "superjunak kojeg je obožavao". Zato što je radio dva posla kako bi obitelj preživjela i posebno zato što je obožavao nogomet, a drugi od tih poslova bio je onaj zaštitara na stadionu Gremija. Vikende, nakon što bi odradio tjedan u brodogradilištu, Dinhov otac sa sinom je provodio u hramu "Imortal Tricolora", kako u Porto Alegreu tepaju voljenom klubu. 

 

Ronaldinho bez obožavanog oca, koji ga je učio i poticao da igra slobodnim stilom, da se nogometa igra, ostaje već u osmoj godini, kada ovaj pogiba u nesreći u škveru. 

 

Deset godina stariji brat Roberto, i sam odličan nogometaš te dotad Ronaldinhov idol i uzor, postaje mu brat i otac. A do danas i menadžer.

O vještini malog Dinha počelo se u Porto Alegreu pričati kada je imao 13 godina. Odskakao je od vršnjaka u Gremiju, a iduće godine, 1994. dolazi do prijelomnog događaja u Ronaldinhovu životu. 

 

Gleda Brazil kako osvaja SP i tada se zarekao sam sebi da će igrati za Brazil. Mnogi su mu se smijali na tu prisegu, jer je bio previše zaigran i opsjednut driblanjem čak i za brazilske kriterije. 

 

Ali Ronaldinho nije slušao skeptike, nego sebe i oca, čije riječi "Igraj slobodno i s užitkom, igraj se s loptom." je neprestano mantrao. Ili kako je sam rekao godinama kasnije "Znao sam da će me kreativnost odvesti dalje od kalkulacije."

 

Upravo to ga je dovelo do novog vrhunca 1999. Kao 19-godišnjak prvi put je pozvan u seniorsku reprezentaciju Brazila. Zakasnio je na okupljanje, ali imao je opravdan razlog. Njegov Gremio je igrao finale državnog prvenstva protiv Internacionala koji je predvodio Dunga, kapetan Brazila '94. Ronaldinho je nacionalnog heroja predriblao i zatim zabio gol za naslov.

Slijedio je bajkoviti nastavak. "Kako djetetu rođenom u drvenoj kući u faveli objasniti kakav će život biti u Europi? U Parizu, Barceloni, Milanu... To je nemoguće", reći će Ronaldinho dva desetljeća kasnije.

 

A Ronaldinho se i dalje smijao i igrao. I osvajao sve. Od Intertoto kupa sa PSG-om, do naslova prvaka svijeta s Brazilom. Uzeo je Ligu prvaka, Copa Americu, Zlatnu loptu, Copu Libertadores...

 

Prigodni tekst povodom umirovljenja jednog od najvećih i definitivno najdražeg nogometaša, završavamo zadnjim dijelom pisma koje je Ronaldinho ove godine napisao samom sebi kao osmogodišnjaku: