NAKON četiri dana mrcvarenja u Zadru i horora koje su hrvatski navijači morali gledati u dvobojima protiv rumunjskih amatera i ništa boljih Nizozemaca, ništa se dramatično dogodilo nije. Situacija je ostala slična onoj kakva je bila prije nego što je Višnjik ugostio hrvatsku reprezentaciju. Nakon sramotnog poraza protiv Rumunja i poslije na silu te uz puno sreće izborene pobjede protiv slabašnih Nizozemaca, mnogi su najavljivali i tražili glave vodećih ljudi u Savezu. Za sada od toga neće biti ništa. Prema informacijama koje imamo, Dino Rađa i Stojko Vranković i dalje su u sedlu. Ostat će prvi ljudi hrvatske košarke, a nesretna nam reprezentacija i dalje je u igri za plasman na SP u Kinu koje će se održati sljedeće godine. Premda su joj šanse da vidi Aziju ne baš velike.

 

Međutim, četiri dramatična dana u Zadru ipak nisu prošla bez ikakvih posljedica. Ceh je netko morao platiti, a žrtveni jarac je sad već bivši izbornik Ivica Skelin. Također, pozicija dva ponajbolja europska centra svih vremena u Savezu više nije čvrsta kao što je to bila prije samo nekoliko dana. Javnost je ostala šokirana viđenim u Zadru i dobar dio nje ultimativno traži ostavke svih odgovornih. Premda su Rađa i Vranković najmanje krivi za ono što se hrvatskoj košarci događa već četvrt desetljeća, a ovo što smo morali gledati u Zadru samo je neizbježna posljedica, neozbiljno bi bilo obojicu abolirati od bilo kakve odgovornosti. Aktualnom Savezu može se i mora zamjeriti nekoliko stvari. Najprije izbor Ivice Skelina. Sad već bivši izbornik možda i nije kriv što mu Dominik Mavra, igrač koji je prije nekoliko godina etiketiran kao budućnost hrvatske košarke, u ove četiri utakmice kvalifikacija iz igre šutira 0-16, a cijela momčad protiv Rumunjske tricu gađa 2-26, ali za puno toga lošeg je.

 

Skelin je u ove četiri utakmice pokazao ono što su od početka tvrdili svi koji su njega sumnjali. Dokazao je da je trener lišen minimuma karizme, stručnjak operiran od bilo kakvog autoriteta. Skelin je bio izbornik koji je izgubio konce svake od četiri odigrane utakmice u ovim kvalifikacijama i neke odluke koje je donosio bile su potpuno iracionalne, neobjašnjive i izvan bilo kakve košarkaške logike. Iako su Rumunjsku i Nizozemsku hrvatski reprezentativci trebali pobijediti i bez izbornika, odabir trenera Splita da preuzme oslabljenu i izostancima najboljih igrača osakaćenu momčad pokazala se promašenom. A za to je krivac onaj koji ga je postavio. Dakle, Savez. Rađi i Stojku možemo predbaciti i to što su usred kvalifikacija pod pritiskom jednog dijela javnosti promijenili stav o radikalnom pomlađivanju momčadi i pristali na kompromise. Rezultat dobili nisu, a izgubili su dobar dio svog kredibiliteta.

 

 

No, što je tu je. Situacija je takva kakva jest, užasna, i Savez više nema pravo na pogrešku. Treba po svaku cijenu reanimirati umirućeg. Kao prvi zahvat nameće se odabir novog izbornika.

 

U medijima svakodnevno vidimo da se provlači nekoliko jednih te istih imena. Naravno, ni mi nećemo otkrivati toplu vodu i u priču gurati trenere za koje nije realno da u ovom trenutku preuzmu našu reprezentaciju. Hrvatska je pod Nevenom Spahijom igrala možda i najljepšu košarku, 2005. u Beogradu je bila na koračić do polufinala, a onda se pojavio Luigi Lamonica i epilog te priče znamo svi. U međuvremenu je šibenski stručnjak postao trener svjetskog kalibra. Jedini hrvatski trener koji je radio u NBA ligi danas je dobro plaćeni stručnjak na čelu Maccabija i ako nije želio prihvatiti klupu reprezentacije uoči Torina i olimpijskih kvalifikacija, iluzorno je očekivati da će to napraviti sad, kad u rukama ima ponos Izraela i priliku da radi u uvjetima kakve u Hrvatskoj ne može ni sanjati. Dakle, Spahija sigurno otpada, a kao najozbiljniji kandidati nameću se Talijan Andrea Trinchieri, trener Cibone Ante Nazor, Dražen Anzulović te dvojica bivših izbornika - Jasmin Repeša i Velimir Perasović. Što je najvažnije, svi su na dispoziciji.

 

 

Talijan je trener s velikim iskustvom, uspješno je vodio niz talijanskih klubova, ruski UNICS, bio je izbornik Grčke, a do nedavno je bio na klupi Brose Bamberga, najboljeg njemačkog kluba. Danas je slobodan, a s obzirom na bliski odnos kakav ima s prvim operativcem Saveza Rađom, čini se kao najizgledniji kandidat. Talijan, kojemu je majka Hrvatica (dakle, nije pravi stranac), u igri je bio i prije Torina. Tada je bio spreman preuzeti reprezentaciju, zbog odnosa s Rađom nije tražio ni neku basnoslovnu svotu, ali dobar dio javnosti bio je skočio na stražnje noge i odbijao je ideju da stranac preuzme Hrvatsku. Savez je tada pristao na kompromis i odlučio se za vatrogasca Acu. I tu je pogriješio. Ne zbog toga što bi s Talijanem na čelu osvojili medalju u Riju (na koncu, baš smo s Acom bili na korak do), već zato jer su pristali da im netko drugi nameće ideje i što su odustali od svoje vizije. 

 

Trinchieri, Repeša, Nazor, Perasović ili Anzulović. Nije da izbor ne postoji i svaki od njih ima svoje adute. No osim samog izbora izbornika puno važnije je napokon stati na loptu, odlučiti u kojem smjeru treba ići i držati se zacrtanog cilja. I ne lutati. 

 

Hrvatska košarka dotaknula je samo dno. Bilo kakvi pritisci i ucjene više ne bi smjeli imati utjecaja na odluke Saveza. Voda nam je došla do grla i bilo bi lijepo da barem jednom isključivo struka odlučuje o sudbini sporta, bez ikakvih upliva sa strane. Uključe li se u igru ponovno kojekakvi likovi s margine, budu li oni ti koji će, svatko iz svojih razloga, nametati neke svoje favorite, onda bi bilo najbolje da Rađa i Vranković podnesu ostavke i hrvatsku košarku vrate u ruke onima koji su njome upravljali više od 20 godina. Političarima, sucima, sumnjivim poduzetnicima i ostalim likovima s ruba sporta. Rezultate tog vođenja gledamo posljednjih 20 godina, a kulminacija se ovih dana zbila u Zadru. Znajući njih Dina i Stojka, za vjerovati da će se takav scenarij na kraju i dogoditi budu li se ponovno tražili ustupci. I bit će to najpoštenije.

 

Zaboravimo na SP. Vjerojatno smo prokockali šanse. Ako se dogodi čudo, sjajno, ako ne, neće svijet propasti. Košarka će se i dalje igrati, a posao Saveza je pokušati napraviti sve što je u njihovoj moći da se što prije vratimo u igru. Na koncu, na SP-ima nismo igrali od 1994. do 2010. Pa što? Puno važnije je spasiti hrvatsku košarku, a gore od ovog se ne može.