Često se može pročitati ili čuti kako ligaški raspored radi protiv engleskih klubova, smatra se da su daleko više zatrpani obvezama od klubova iz drugih liga. Manchester United je lani odigrao 63 utakmice, najviše u cijelom Premiershipu. Razlog za to je očit - produljena verzija Europa lige i njihov dolazak do finala donijeli su im čak 15 utakmica samo u tom natjecanju. U isto vrijeme, Real Madrid i Barcelona odigrali su 60, odnosno 59 utakmica. Mala razlika koja u prosjeku prevagne na stranu Engleza proizlazi iz činjenice da imaju jedan kup više u odnosu na Španjolce. Ali pritom se valja sjetiti kako najbolji i najveći klubovi prvih nekoliko rundi protiv niželigaša igraju s drugim i trećim postavama, a neki idu toliko daleko da u slučaju jako dobre sezone čak i u kasnim fazama FA/Liga kupa na teren izvode postave koje nikad prije ni poslije nisu zaigrale i neće zaigrati zajedno. 

 

Donekle bolji argument je nedostatak zimske pauze za engleske klubove. Pritom se izostavlja činjenica kako ni pauza u Primeri nije HNL-ovska. Dapače, najveći razmak između dvije utakmice u ovoj sezoni za Barcelonu je u tom periodu iznosio 11 dana, samo dan dulje nego Manchesteru koji je početkom siječnja imao pauzu od deset dana. Dapače, jako je upitno tko je, što se rekuperacije pred završnicu sezone tiče, zapravo u prednosti. Jer od početka drugog dijela sezone, do ovog trenutka, Manchester United je odigrao 14 utakmica, što je točno pet utakmica manje od Barcelone. U najgoru ruku, potrošnja engleskih klubova je tolika da bi se čak i na najbanalnijoj razini moglo pretpostaviti kako će to za sobom donijeti bogatiji kadar i mogućnost rotacije a da ekipe previše ne izgube na kvaliteti. Pritom ne treba zaboraviti da su Englezi u vrijeme kada su bili daleko uspješniji imali jednako zgusnut raspored. Je li onda problem i razlika u snazi lige?

 

 

''Can they do it on a cold rainy night in Stoke?'' nije samo fraza koja je postala dio popularne kulture nego predstavlja i dominantnu paradigmu dijela nogometne (posebno otočke) publike koja smatra kako baš nijedna liga svijeta nema toliko teška gostovanja kao Premiership. I dok se Barcelona ili Real Madrid šetaju Primerom koja se sastoji od ''18 ostalih klubova'', Englezi se za svaki bod moraju namučiti barem trostruko više, što ih stavlja u nepovoljniji položaj. Ali istina je sasvim drugačija - Primera je osjetno jača liga.

 

 

U posljednjih pet sezona, koje UEFA valorizira kada u obzir uzima klupske i nacionalne koeficijente, Primera je daleko na vrhu s koeficijentom od čak 103,141. Englezi, kao drugi u Europi, tek su na 77,034. Za usporedbu, trećeplasirani Talijani su tek tri poena iza Engleza (73,916). Kada bismo uzeli razliku između španjolske i engleske lige, koja iznosi 26,107, i gledali koja je liga toliko udaljena iza Engleske, spustili bismo se na pola puta između Rusije i Portugala, odnosno na poziciju sedme najjače europske lige. Dakle, razlika između Primere i Premiershipa je veća nego ona između Premiershipa i ruske Premier lige. 

 

 

Kada u obzir ne uzmemo samo najveća europska dostignuća u istom razdoblju nego i međusobni omjer, stvari su po engleske klubove još gore. 

 

 

U navedenom razdoblju Španjolci imaju daleko više međusobnih pobjeda, daleko više prolaza u nokaut fazi i daleko više polufinala/finala/naslova. Primera je s razlogom promatrana kao liga u kojoj naslov osvoji onaj koji od dva dominantna kluba, Barcelona ili Real, rjeđe kiksa. Ali problem nije u slabom ostatku lige, problem je u prejakim najjačim ekipama. Najveći engleski klubovi redovna su mušterija najvećih španjolskih, a nerijetko i onih iz drugog ešalona. Stoga nije čudno što se, barem naizgled, najveći engleski klubovi muče na kišnim terenima diljem zemlje. Ne radi se o moćnim klubovima srednjeg i nižeg ranga, jer su njihovi španjolski pandani znatno jači i kompletniji. Radi se o potonuću najvećih engleskih klubova u odnosu na same sebe otprije desetak godina. Taj problem je kulturološki, usađen duboko u tkivo engleskog nogometa, a napada i odozgo i odozdo. 

 

 

Kada uzmemo u obzir samo dva posljednja transferna roka, klubovi iz engleske prve lige potrošili su dvije milijarde funti više u odnosu na španjolske. Globalna poplava brenda Premiership učinila ih je tako najmoćnijom svjetskom ligom, s golemim kapitalom i samim time, najvećim potencijalom. Ali nešto je krenulo po krivu.

 

 

Igranje u Premiershipu postalo je nagrada sama po sebi, s obzirom na prihode koje donosi. Visine prihoda prenapuhale su cijenu igrača u bescjenje, a to vodi najpogubnijim sportskim pojavama - površnosti i nestrpljivosti. Uprave kluba žele rezultat odmah i sada, a navijači očekuju da su igrači plaćeni 10,15 ili 20 milijuna funti zaista vrijedni te cifre, nesvjesni konteksta tržišta koje preplaćuje igrače. Shodno tome, nestrpljivi su jednako kao uprava, a generirano nezadovoljstvo u slučaju neuspjeha usmjeravaju zapravo u izvore problema.

 

Liverpool ili Manchester United kao tradicionalno najveći engleski klubovi svaku krizu rješavaju novim megalomanskim kupovinama, jer se čini da je rješenje svih njihovih problema u igri udaljeno za jednog dobrog beka ili veznjaka. Stvari, nažalost, nisu tako linearne. Klubovi s vrha prepumpavaju se pojačanjima zbog lova za trofejima i pritom u potpunosti zanemaruju razvijati igru, igrače iz vlastite škole ili nalaženje idealnog sustava igre s obzirom na ono što imaju na raspolaganju. Manchester United je kupovinama superpojačanja u ofenzivnom dijelu terena (Di Maria, Ibrahimović, Lukaku, Alexis) uvijek iznova mislio kako je baš taj najnoviji napadač netko oko koga će moći sagraditi igru uz tek nekoliko kozmetičkih promjena. Manchester United nema sportsku politiku, ima nabadanje dok se stvari ne poslože na svoje mjesto. Ali koliko je realno očekivati od kluba da ima razvijenu igru kada sustav mijenja svakim novim igračem koji dolazi, i koji je u pravilu doveden totalno neplanski?

 

I nije United tu specifičan, svi klubovi iz vrha lige imaju sličan problem, osim možda Cityja, iako i Guardiolinu momčad treba shvatiti uvjetno budući da im je ovo prva prava sezona oporavka i dominacije. Kako se izdvojilo pet ili šest klubova na vrhu, istu stvar su napravili i oni kojih je puno više, a teže drugom kraju tablice. U Premiershipu se ostati mora, i to je proces za koji treba sagraditi solidnu momčad. A ako je teza da vremena nema jer je zvono za alarm upaljeno nakon tri poraza, to znači da se taj proces mora kupiti. I ta opcija, premda se na prvu čini kao legitiman prečac, prepuna je zamki. A kada cijela liga, uz nekoliko časnih iznimaka, počne igrati tu igru, dolazi do opće stagnacije kvalitete nogometa. Jer to više nije liga dobrog nogometa nego liga dobrih transfera kod kojih cijela sezona stane u nekoliko mjeseci prijelaznog roka. Razlog nadmoći Primere stoga ne leži u financijama, sreći, slabijoj ligi ili rasporedu, nego krivo postavljenoj osnovnoj paradigmi Premiershipa: možeš kupiti sve sastojke potrebne za to, ali ne i dobar nogomet.