Foto: EPA

KOMBINIRANA hrvatska reprezentacija odigrala je vrlo solidnu utakmicu protiv Meksika (1:0) i sada se nameće samo jedno pitanje – hoće li Zlatko Dalić napraviti potrebne i razumne promjene u sastavu za Rusiju, kao što je u emotivnom istupu i najavio nakon pobjede? 

Nije čudno da je Perišić u reprezentaciji pao

Dugi niz godina Hrvatska je kasnila za svijetom po pitanju proizvodnje opasnih krilnih igrača, onih koji najčešće u modernom nogometu dolaze u mogućnost stvoriti višak. Nakon krpanja tih pozicija s priučenim bekovima i centralnim veznjacima, pojavio se Ivan Perišić. I otkad se ustalio u prvoj postavi reprezentacije, najopasniji je hrvatski igrač. Ne proizlazi to samo iz njegove moći u driblingu i brzini, već iz činjenice da je Hrvatska prepuna kreativnih, finih veznjaka, a strahovito deficitarna igračima koji mogu probiti obranu „na silu“ i koji stalno traže dubinu. U međuvremenu su se u epizodnim ulogama pojavljivali novi krilni igrači, a Hrvatska je propustila afirmirati ih u punoj snazi. S godinama, teret davanja dinamike napadu postao je za Perišića prevelik teret, i nije nimalo čudno da je kvaliteta njegovih igara u reprezentaciji pala. Sinoćnja Hrvatska, koja ima takvu vrstu igrača na oba krila, puno je opasnija za suparnika. Mogućnosti koje se u igri nude kada je kvaliteta napada podjednaka bez obzira na koju stranu krene puno je više nego što je Hrvatska imala u posljednjih 6 godina. I tu nastupa Zlatko Dalić, čovjek koji ima šansu napraviti ispravan potez ili se ograditi pred licem javnosti prozirnim alibijem kao većina njegovih prethodnika. Kramarić, Rebić i Pjaca čine se kao ispravan potez. 

Pilot ili mehaničar?

Zlatko Dalić nije, barem se tako čini, odustao od dijela grozomornih eksperimenata onih koji su dosad vodili reprezentaciju, a najbolji primjer je Mandžukić na krilu, kao protiv Perua. Racionala takvog poteza je sasvim jasna – ne radi se ni o kakvom potezu koji ima taktičkog, strateškog ili harmonijskog smisla, već o sakrivanju. Jer, ako stvari pođu po zlu, njegova krivnja je minimalna – u igru je ugurao sve najveće zvijezde svoje reprezentacije sa zbilja ozbiljnim CV-jem, pa se svaki neuspjeh u pravilu pripisuje kombinaciji „nezalaganja“ i individualnih grešaka protiv kojih se izbornik ne može boriti. Zlatko Dalić mora odlučiti je li pilot koji, aktivno upravlja avionom koji mu je uručen i putem bira najbolje rute za optimalnu vožnju, ili je mehaničar, koji će unaprijed postavljeni mehanizam održavati bez ikakvog unaprjeđenja. I Kramarić i Rebić, a pogotovo Pjaca, mogu ovoj ekipi dati puno više od Mandžukića u ulozi koja mu je namijenjena. Brzina i opasnost s loptom i bez nje koju smo vidjeli sinoć dali su živost našem napadu kakva nije postojala dosad, i izbornik to mora prepoznati. Pritom je nezahvalno dati mu punu i isključivu odgovornost, s obzirom na činjenicu da mora napraviti stvari koje su davno trebale biti napravljene, a u reprezentaciji su dugo vremena prvotimci birani po starim zaslugama. Hrvatska tu nije iznimka, i krilna pozicija nije jedini problem.

Nikad slabija obrana 

Hrvatska reprezentacija vjerojatno nikad u povijesti nije imala slabiju obranu. U svakoj generaciji postojali su igrači koji su kvalitetom (Kovač), autoritetom (Štimac), mozgom (Bilić, Ćorluka) ili kombinacijom svega navedenog (Šimunić, Soldo) bili vrhunski zapovjednici obrane s nizom dobrih, odličnih, pa i vrhunskih „pratitelja“. Najveće uzdanice na stoperskoj poziciji danas su Dejan Lovren, koji ne može pobjeći od tjeskobe i emocionalnih problema u igri zbog kojih učestalo griješi, te Domagoj Vida, branič koji se pojavio kao prijelazno rješenje, pa je u nedostatku boljeg ostao standardan izbor. Uz to, opasno mu visi mjesto u Bešiktašu.  

Protiv Vedrana Ćorluke biologija svake godine uzme sve uvjerljiviju pobjedu. Nikad ga nije odlikovala velika brzina, ali danas je njegov deficit u odnosu na vrhunske napadače jednostavno nepremostiv. Lijevi bek i problemi na istom stara su i opjevana tema, kojoj se rješenje ne nazire.  Vrsaljko je sasvim drugačiji igrač u zaštićenom sustavu Atletico Madrida, ponajbolje defenzivne ekipe ikad, i reprezentaciji, u kojoj se eventualne mane u igri, a ima ih, mnogo lakše manifestiraju. I dok se uspjeh bilo koje obrane temelji na pomoći i kompaktnosti cijele ekipe, potrebno je restrukturirati je. Mitrović, Barišić, Jedvaj ili Ćaleta-Car neki su od igrača koji su već odavno trebali osvježiti najslabiji dio hrvatske reprezentacije. Dalić nema vremena, a to je situacija u kojoj samo jasna vizija, nešto što se izdaleka čini i kao ludost, donosi mogućnost uspjeha.

Hrvatska godinama nema igru 

Hrvatska ima ogromnih problema s igrom, i ako uzmemo period od Bilićevog odlaska do danas, tek se Euro 2016. nameće kao period u kojem je Hrvatska igrala odličan nogomet. U svim ostalim kvalifikacijskim ciklusima, kao i u Brazilu, bile su bolno vidljive potrebe za promjenama. Loša igra pritom je sasvim logična – u sustavu u kojem nema kompetitivnosti, a vaše mjesto osigurano je bez obzira na formu, logiku igre i taktičke zamisli, malo vas što tjera da budete bolji.

Sinoć su pojedini igrači dokazali koliko je iracionalno bojati se dati im pravu šansu, bez obzira na relativno nizak ulog utakmice što u Rusiji neće biti slučaj. Prema nekim Dalićevim izjavama dalo se iščitati kako je Meksiko trebao „imitirati“ Argentinu – pritom treba biti vrlo pažljiv sa zaključcima. Iako formalno igraju u sličnom rasporedu s trojicom stopera, Argentinci su mnogo tvrđa i konzervativnija momčad čije linije stoje niže i gotovo ih je nemoguće kontrirati. Taktički detalji utakmice i njegov istinski značaj zamagljeni su prirodom prijateljskog susreta, kao i činjenicom da je ova hrvatska postava doživljena kao ona koja mora odraditi ugovorne obveze, a ne kao ona koja nudi potencijalna rješenja za najveće susrete. O tome na koji je od ta dva načina Dalić vidio utakmicu, ovisit će i izgled Hrvatske u Rusiji.