U 29-godišnjoj povijesti HDZ-a, od njihova barakaškog začetka, još se nikad nije dogodilo da je gotovo četvrtina saborskih zastupnika ove stranke glasala suprotno volji stranačkog predsjednika. 14 HDZ-ovih zastupnika i zastupnica koji su danas u saboru odbili podržati ratifikaciju Istanbulske konvencije, što je bio dio stranačkog predizbornog programa i što je snažno gurao predsjednik stranke i premijer Andrej Plenković, predstavljaju neprijepornu novost u političkom životu HDZ-a koji sebi voli tepati da je “stožerna hrvatska stranka”.

>> DONOSIMO NJIHOVA IMENA Evo tko je danas u saboru bio protiv zaštite žena

>> Tko su žene koje su danas glasale protiv zaštite žena?

>> Bijesne poruke na HDZ-ovom Fejsu: "U poviesti nije bilo takvog sotonskog okota"

Da se radi o nezapamćenom događaju, svjedoči i današnji tvit Jadranke Kosor, bivše premijerke i predsjednice HDZ-a, koja je napisala da je time "otvorena Pandorina kutija".
Postaje li HDZ normalna stranka?

S jedne strane se to optimistično može tumačiti kao rađanje demokracije u stranci koja u svojem nazivu riječ “demokratska” nije primjenjivala na unutarstranačke odnose, što bi HDZ konačno pomaknulo u pravcu njemačkih demokršćana i sličnih sestrinskih stranaka unutar Europske pučke stranke, u kojima je normalno da se zastupnici razilaze oko nekih pitanja. Primjerice, njemačka kancelarka i predsjednica CDU-a Angela Merkel je tijekom grčke krize imala opoziciju u vlastitoj stranci i među demokršćanskim zastupnicima u Bundestagu, od kojih njih između 30 i 50 - ovisno o konkretnom glasovanju - nije davalo podršku vlastitoj stranačkoj liderici i kancelarki.

Pritom Merkel nisu htjeli srušiti, jer su većinu njenih političkih poteza podržavali, osim kada je riječ o tome kako izvući eurozonu iz krize. I kada je bila riječ o glasanju o istospolnim brakovima CDU u Bundestagu nije nastupio monolitno - većina je bila protiv, uključujući i Merkel, ali je kancelarka odlučila da se oko te teme glasa po savjesti, pa su tako za bili i njeni najbliži suradnici iz vlade, poput tadašnjeg šefa kabineta Petera Altmaiera i ministrice obrane Ursule von der Leyen.

 

 

Ukratko, to da se oko nekih tema različito glasa unutar iste parlamentarne frakcije nije neuobičajena demokratska praksa, niti automatski znači da je riječ o stranačkom raskolu ili pokušaju rušenja stranačkog predsjednika ili predsjednice, ali isto tako znamo da HDZ nije jedna normalna europska demokratska stranka, koliko god neki tvrdili da jest.

Tipično za HDZ, naznake rađanja unutarstranačke demokracija u HDZ-u dogodile su se na temi konvencije koja se bavi borbi protiv nasilja nad ženama, čime je HDZ zapravo opet demonstrirao svoje primitivno, nazadno lice, bez obzira koliko ga lamentacije o “naravnom zakonu” Davora Ive Stiera i nemušti spinovi Mire Kovača pokušale ušminkati u nešto suvremeno. HDZ je odlučio unutarstranačku demokraciju i glasanje po savjesti trenirati preko leđa pretučenih žena, što je posve u skladu s moralnim habitusom ove stranke.

“Zanimljivo je da Plenković ipak nije uspio disciplinirati do kraja stranku. Pitanje je i želi li on doista mijenjati HDZ. Pokazalo se da je zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović htio biti dosljedan, pa je napustio koaliciju i Hrast je otišao s pozicija u ministarstvima. No, teško se može očekivati da će sada mnogi u HDZ-u zbog izglasavanja Istanbulske konvencije ići protestno vraćati iskaznice u stranku”, smatra Raos.
 

Manje dobrohotno tumačenje, koje je pritom mnogo više u skladu s poviješću ove štetočinske stranke i s mentalnim sklopom HDZ-ovaca, jest da Plenković unutar stranke i dalje ima snažnu opoziciju, koja nije zadovoljna njegovim vodstvom, ali bi bila još više nezadovoljna da izgubi fotelje u kojima trenutno sjedi. Plenković je i sam to prepoznao, pa je neki dan izjavio da se “iz konteksta može zaključiti” da je suprotstavljanje nekih HDZ-ovaca ratifikaciji IK pokušaj rušenja njega s čela stranke, a to je i danas nakon glasanja indirektno ponovio novinarima u saboru, rekavši da su neki zastupnici imali “druge motive” za glasanje protiv IK osim onih deklarativno svjetonazorskih. 

 

 

Ne treba zaboraviti da se ratifikaciji usprotivila potpredsjednica stranke Ivana Maletić - koja je doduše eurozastupnica i nije u hrvatskom saboru - te Plenkovićev zamjenik u stranci Milijan Brkić, kao i politički tajnik Stier i međunarodni tajnik Kovač. Nikada prije jedan predsjednik HDZ-a nije imao tako snažnu skupinu protivnika u samom vrhu stranke, koji se javno protive jednoj njegovoj odluci.

No, to i dalje ne znači da je Plenkovićeva liderska pozicija u stranci ugrožena, kao ni ona premijerska, jer su mnogi od nabrojanih oponenata Istanbulske naglasili da nikako ne žele drugi put ponoviti glupost rušenja vlastite vlade, a to se onda pokazalo i na glasanju o povjerenju potpredsjednici vlade i ministrici gospodarstva Martini Dalić, tijekom kojega su svi oni koji su imali muke sa savješću zbog konvencije koja štiti žene od nasilja pokazali da im savjest ne radi u slučaju Dalić. Odjednom je zavladala neupitna stranačka stega, baš kao i nebrojeno puta dosad.

"Birači vide HDZ kao stroj za osvajanje vlasti"

 
"Benefiti koje zastupnici imaju od bivanja u saboru nisu zanemarivi, pa tako HDZ-ovci zbog Istanbulske konvencije neće ići srušiti svoju vladu, kao što i HNS neće izaći iz vladajuće koalicije zbog problema s kurikularnom reformom. Istraživanja koja su na Fakultetu političkih znanosti rađena o HDZ-u pokazala su da su njihovi glasači spremni podnijeti najveće ideološke žrtve za pobjedu na izborima. Oni HDZ vide kao stroj za osvajanje vlasti", podsjeća Raos.

 

Plenković ipak dobro poznaje vlastitu stranku i zna da HDZ najviše voli vlast. Kad je riječ o foteljama, uhljebljivanju, raspolaganju proračunskim milijunima i sličnome, onda HDZ-ovci djeluju bez ikakve grižnje savjesti, naročito kad su vlastite guzice u pitanju. Premijer im je stoga i svojedobno zaprijetio da paze kako ne bi na temi Istanbulske konvencije srušili vladu jer će on sastavljati izborne liste. Jednokratna savjest koja se kod 14 HDZ-ovih zastupnika pojavila u slučaju Istanbulske teško da će postati trajni problem za Plenkovića. Možda mu je i olakšala stvari u stranci, jer sada točno zna tko će krenuti sa zabijanjem noževa u leđa ako mu vlast počne isklizavati iz ruku, u najboljoj HDZ-ovskoj tradiciji poimanja politike po krilatici “Kralj je mrtav, živio kralj”.

 

 

76 glasova koje je dobila Martina Dalić za svoje preživljavanje u vladi jesu tijesna većina, no HDZ može uvijek kupiti još ruku-dvije po potrebi i tako sačuvati Plenkoviću funkcionalnu većinu. Također, nije isključeno da aktualna Plenkovićeva vlada nastavi funkcionirati do kraja redovitog mandata kao de facto manjinska; i to se može proračunski podmazivati. 

"Da, ovo je de facto manjinska vlada, kao i većina onih koje smo imali od 2000. Milanovićeva vlada nije započela kao manjinska, ali je tako završila mandat. Svi znamo da je natpolovična većina zastupnika potrebna samo u iznimnim situacijama, poput glasanja o povjerenju, te da se može normalno vladati s većinom od četrdesetak glasova, odnosno većinom u odnosu na kvorum", navodi Raos.

 

Bilo bi lijepo da se pojava fenomena savjesti kod 14 HDZ-ovih zastupnika može tumačiti kao početak nove ere u stranci, ali iskustvo nas uči da, kako je to jednom formulirao Viktor Ivančić, nikada ne smijemo podcijeniti kriminalni potencijal HDZ-a.

Cilj svih HDZ-ovaca i svih Plenkovićevih koalicijskih partnera, bez obzira bili formalni ili neformalni, jesu vlast i novac, a Plenković oboje i dalje drži u svojim rukama. Dok je tako, premijer se ne treba previše brinuti.