Foto: Getty Images/Guliver Image

KAD JE sudac Tom Henning Ovrebo 2009. godine propustio dosuditi četiri penala za Chelsea i tako sramotno pogurnuo Barcelonu u finale Lige prvaka, pomislili smo da je to bila najveća pljačka u povijesti modernog nogometa.

Norvežanin je trpio prijetnje smrću, cijeli svijet je povjerovao u teorije zavjere i svi skupa smo se nadali da se nešto slično više nikada neće ponoviti na utakmicama najskupljeg natjecanja. Od te londonske krađe, nakon koje je Didier Drogba u kameru vikao ''UEFA je jebena sramota'' prošlo je devet godina. I ništa se nije promijenilo.

Dapače, suđenje u svim europskim ligama, a osobito Ligi prvaka, samo je još lošije. Točnije, lošije nego ikada. Ono što su suci dosudili, odnosno nisu dosudili u zadnje dvije godine Lige prvaka jednostavno je - skandalozno. Pogreške ne najvišem nivou više ne možemo ni pobrojati, dovoljno je samo pogledati ovogodišnju završnicu Lige prvaka. Ne treba previše kopati po povijesti.

Na prvoj utakmici osmine finala između Reala i PSG-a domaćinima je kod rezultata 0:1 dosuđen sumnjiv penal kojem je prethodilo čisto zaleđe srušenog Tonija Kroosa. Real je utakmicu dobio 3:1. U četvrtfinalu, Juventusu u Londonu protiv Tottenhama u otvaranju utakmice nije sviran preočit penal, ali je Juve ipak prošao. Cityju, koji je prvu utakmicu u Liverpoolu izgubio 3:0, u uzvratu je pri vodstvu 1:0 poništen čisti gol Sanea zbog nepostojećeg ofsajda. Guardiolina momčad bi na poluvrijeme otišla s prednošću 2:0 i tko zna kako bi susret završio... Ovako je Liverpool slavio 2:1.

Cirkus u polufinalu Lige prvaka

Pamtit ćemo i njemačkog suca Deniza Aytekina koji je prošle godine u onoj ludoj utakmici pogurao Barcelonu do pobjede 6:1 protiv PSG-a. Ove sezone je, pak, najgore bilo u polufinalu. Bayern, koji je prošle sezone od Reala ispao nakon neopravdano isključenog Vidala i dva Ronaldova gola iz ofsajda, ni ove sezone nije prošao bolje. Sudac Cüneyt Çakir im je u Madridu propustio dosuditi barem jedan penal, a možda i dva, a debakl Slovenca Damira Skomine na utakmici Rome i Liverpoola je naprosto nevjerojatan.

Skomina kod vodstva Liverpoola 1:0 nije dosudio čisti penal na Maneu, pa je u nastavku još propustio dosuditi dva penala za Romu i crveni karton Alexander-Arnoldu koji je pred kraj utakmice rukama obranio gol.

Ovo su samo najrecentnije pogreške koje su nam prve pale na pamet. No za njih se ne može kriviti samo suce. Kriv je sustav.

U ovih devet godina od one utakmice Chelseaja i Barcelone nogomet se promijenio. Igra se brže, a igrači su za jači i nepredvidljiviji. Napredovale su kopačke, napredovale su lopte, načini treninga, ali suci nisu. Iz jednostavnog razloga što današnji nogomet više ne mogu pratiti.

Puno je faktora koji utječu na njihovu pripremu. Svaki od njih u utakmicu ulazi s teretom da će svaka odluka biti do detalja secirana na društvenim mrežama i televizijskim analizama te da će ga se zbog svake pogreške doslovno razapeti. Pritisak je jednostavno postao neizdrživ. Društvene mreže promijenile su način kako pratimo sport. Svaki gol, akciju ili odluku nekoliko sekundi nakon možemo provjeriti na Twitteru, usporavati je i vući linije zaleđa pa zaključiti da je sudac pogriješio za sedam do 12 centimetara.

Stavimo se, recimo, u ulogu linijskog suca na utakmici Reala i PSG-a.

70.000 domaćih navijača, munjevito brz Kylian Mbappe u liniji sa Sergiom Ramosom i lopta koja sa 40 metara udaljenosti ide prema Francuzu. U djeliću sekunde Ramos će napraviti dva koraka unazad, Mbappe u sprintu metar unaprijed i čini se da je napadač PSG-a nedvojbeno u zaleđu. Sudac ima još otprilike jednu sekundu da reagira i odluči je li u trenutku kad je Rabiot odigrao tu dugu loptu Mbappe bio u liniji ili nije. Dao bi ruku u vatru da jest i diže zastavicu.

Sucima nije lako jer nikad nisu bili pod ovakvim pritiskom

Ili, pretpostavimo kako se mogla odviti komunikacija između, primjerice, Cüneyta Çakira i njegovih pomoćnika na utakmici Reala i Bayerna. Kimmich s krila s tri metra pogađa Marcela u ruku. Çakir je u poziciji u kojoj i može i ne mora vidjeti je li bilo igranje rukom. Pita preko veze linijskog suca je li penal. Linijski kaže da nije siguran, peti iza gola mu kaže da misli da je lopta napucana. Çakir ima sekundu da procesuira sve te informacije i odluči. Tko zna što mu prolazi kroz glavu. Nije siguran i odmahne rukom. 

Nisam pobornik teorija da će netko svjesno pokrasti Real nauštrb Bayerna ili da nekome više odgovara da prođe Liverpool, a ne City. Poanta ovih usporedbi jest da nogometne organizacije ili, u ovom slučaju, UEFA ne rade ništa da bi pomogle svojim sucima koji, očito, više nisu dovoljni. Vrijeme ih je pregazilo.

Uvođenje VAR-a jedino je što može spasiti legitimnost i kompetitivnost u Ligi prvaka. Jedino o čemu se cijelu sezonu priča jest suđenje.

Argumenti da je to ''teško izvedivo'' ili da bi ''usporilo igru'' su neutemeljeni i smiješni. 

Uostalom, Amerikanci su 1985. godine, dakle prije 33 godine, uveli pregledavanje snimke na utakmicama NFL-a. U američkom nogometu su otišli toliko daleko da sudac ima mikrofon i nakon pregledavanja snimke navijačima objasni što se dogodilo i zašto je promijenio ili zadržao odluku. Tu praksu uskoro su preuzele i druge lige. U NHL-u je kamera na gol crtu uvedena 1991. godine, a od 2003. godine koristi se pregledavanje snimaka kod utvrđivanja za hokej specifičnih detalja kod postizanja golova. U NBA ligi suci pregledavaju snimke od 2002. godine, u bejzbolu od 2008., a u ragbiju se videotehnologija koristi od 2000. godine.

No samo UEFA još nije VAR uklopila u nogomet. Čak je i FIFA popustila pa najprije uvela senzore na gol crti, a potom i provela revoluciju i uvela VAR na Svjetsko prvenstvo.

Videoanaliza se već koristi u Serie A i Bundesligi. S manjim problemima, ali uglavnom uspješno. Brojke su dosta jasne. Na 1000 utakmica koje je analizirao belgijski institut LU Leuven i na kojima je korišten VAR, ispravnost sudačkih odluka povećana je s 93 na 99 posto. U Italiji je broj dosuđenih penala porastao za 63 posto. U prijevodu, sustav je gotovo savršen.

Nema zaista savršenog sustava, a sudac u konačnici i videosnimku može vidjeti drugačije.

Na utakmici Mainza i Freiburga sudac je u poluvremenu izvukao igrače iz svlačionice nakon što je pregledom snimke nekoliko minuta nakon poluvremena dosuđen penal za domaćina. Ili kad su igrači na utakmici Intera i SPAL-a pet minuta čekali presudu VAR-a nakon čega je sudac prekršaj izvan šesnaesterca opravdano pretvorio u penal.

Bi li pravo konzultiranja VAR-a u nogometu trebalo funkcionirati kao u NFL-u, u kojem momčadi, kao u tenisu, imaju challenge i mogu tražiti provjeru? Trebaju li suci zaustaviti igru kad nisu sigurni i otići uz teren pogledati snimku? Ili da stalno budu na liniji sa sucima na stadionu koji gledaju prijenos i sugeriraju im što da dosude?

Pitanja je mnogo i traže brze odgovore. Ovakvim pristupom Liga prvaka gubi na težini i, što je najvažnije, gubi gledatelje. Rješenje nije jednostavno, ali je svima pred nosom.