´Čovjek bez savjesti u društvu ne djeluje pozitivno, jer samo svoj interes stavlja kao cilj svoga djelovanja´, rekao je kardinal Franjo Kuharić u jednom od niza tjednih nastupa u emisiji ´Hvaljen Isus i Marija´ Radio Sljemena.

Kardinalove kratke tekstove iz posljednja razdoblja života, izgovorene na valovima te radio postaje u kojima je jednostavno odgovarao na mnogobrojna moralna pitanja suvremenog čovjeka, u povodu prve godišnjice smrti Franje Kuharića, ´Glas Koncila´ objavio je u knjizi ´S Bogom licem u lice´.

´Odsutnost ispravne savjesti korijen je svih kriza u osobnom, obiteljskom i javnom životu. Ni politika, ni gospodarstvo, ni financijsko poslovanje, ni obiteljski život, ni opća kultura ne mogu se pozitivno ostvarivati ako se zaniječe savjest´, istakuo je također tada kardinal, koji je uvijek otvoreno govorio o svim problemima hrvatskoga društva, promičući principe dobra, slobode, prava naroda i pojedinca.

U svojim nastupima - propovijedima, poslanicama i razgovorima - uvijek se predstavljao kao originalni hrvatski kršćanski mislilac u čijem su središtu bila ´razmišljanja o čovjeku´. Uostalom i sam je znao reći propovijedaj Evanđelje i ne boj se ničega.

´Ono što se događa u čovjeku i njegovu srcu, u mislima, u savjesti, te se prelijeva u životu, to se prelijeva u ljudske odnose, to se prelijeva u povijest´, govorio je Kuharić, koji je često isticao kako je čovjek misterij, Božje remek-djelo.

Kuharićeve jednostavne, spontano i tiho, uz česti blaženi smiješak, izgovorene riječi - prožete temeljnim načelima vjere i rodoljublja - bile su jednako bliske običnim ljudima i intelektualcima. Otuda možda i naziv za njega - narodni Kardinal.

Kardinal Franjo Kuharić rodio se 15. travnja 1919. u selu Gornjem Pribiću u blizini Krašića. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu diplomirao je 1945., kada ga je tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac zaredio za svećenika. Papa Pavao VI. imenovao ga je za pomoćnog zagrebačkog biskupa 1964., a 1970. zagrebačkim nadbiskupom. Papa Ivan Pavao II. na konzistoriju 1983. promaknuo ga je u Kardinalski zbor. Umirovljen je 1997., a iznenada umro 11. ožujka 2002.

Kuharić je gotovo čitav svećenički život bio na poseban način povezan s kardinalom Stepincem o čijem je martiriju ustrajno i hrabro govorio.

´Ako se objavljuje optužnica, a nikad se ne smije objaviti sva dokumentacija obrane, onda takav sud nije vjerodostojan´, ustvrdio je Kuharić 1981. obilježavajući u zagrebačkoj prvostolnici spomen na Stepinca.

Osim Stepinca i Crkvi, Kuharić je bio privržen hrvatskom narodu i njegovoj višestoljetnoj težnji za samostalnom državom.

Nakon što je Hrvatski sabor 8. listopada 1991. proglasio ´raskid državnopravnih sveza´ s dotadašnjom SFRJ, na upit kako zamišlja život u slobodnoj državi Hrvatskoj, Kuharić je rekao da ga zamišlja, uistinu, tako da to bude država slobode za sve građane, da bude država punog poštovanja ljudskih i nacionalnih prava, da bude u punom smislu pravna država.

´Da bi takva bila, mora biti utemeljena na moralnim načelima istine i pravednosti´, dodao je.

Agresija na Hrvatsku bila je sve bjesomučnija, tzv. JNA uz pomoć srpskih paravojnih postrojba rušila je hrvatska sela, gradove, bolnice, crkve, a kardinal Kuharić govorio je braniteljima o samoobrani kao moralnom činu, koja ne smije prijeći granicu obrane.

Od svog prvog apela na Veliku Gospu 1991. u Mariji Bistrici da se ne uzvraća zlo zlom, kardinal Kuharić je stalno apelirao na savjest hrvatskoga naroda kako se ponašati u nametnutom ratu.

´Ako protivnik sruši moju kuću, ja ću njegovu čuvati. Ako ubije moga oca, ja ću štiti život njegova oca, ako sruši moju crkvu, ja njegovu ne ću ni dirnuti´, tvrdio je u jednom od mnogobrojnih apela, zagovarajući čitavo vrijeme rata dijalog i ekumenizam.