FRANJO TUĐMAN nazivao je hrvatske oporbene političare stokom sitnog zuba, mutikašama i smutljivcima, prisluškivao ih i pratio, ucjenjivao i prijetio. Ali nikad nije članove druge stranke pozivao na smjenu aktualnog vodstva. Tu je njegov nasljednik Ivo Sanader nadmašio prvog hrvatskog predsjednika. Ono što je Sanader izrekao u vezi navodnog prisluškivanja u SDP-u prevršilo je svaku mjeru dobrog ukusa i političke pristojnosti.

Premijerova ocjena da SDP treba smijeniti ljude koji se služe Pašalićevim metodama, kao što je on to učinio kad je došao na čelo HDZ-a, uvredljiva je i ponižavajuća. Ali dodatnom ocjenom kako bi se članovi SDP-a trebali zapitati zašto su izgubili 2007. godine i da se "riješe odgovornih za to" - ciljajući pritom, u oba slučaja, na Zorana Milanovića - besramno je miješanje u unutarnje odnose u drugoj stranci. Sanader je time prevršio svaku mjeru, ali ne treba biti toliko naivan pa vjerovati kako je to zadnji pokušaj destabiliziranja stranke koja mu je jedina konkurencija na političkoj sceni.

Drsko i bezobrazno protiv SDP-a

Neukusno je od šefa HDZ-a da nameće vlastiti primjer kako valja čistiti stranku od nepoćudnih pojedinaca. Drsko je da pritom koristi upravo prisluškivanje kao povod. A bezobrazno je da s premijerske visine docira članovima SDP-a kako su, eto, mogli doći na vlast 2007., ali "neka se zapitaju zašto nisu uspjeli". Ako Sanader već odavno nije skinuo sve demokratske i proeuropske maske, sada je to definitivno učinio.

Umjesto da hrvatskoj javnosti i svojim biračima, u prvom redu, objasni zašto je odustao od nula promila, odlučio je petljati se u izbornu kampanju u SDP-u. S glavnim ciljem smjenjivanja Zorana Milanovića. Najprije ga je usporedio s Pašalićem, a zatim i kritizirao zbog gubitka izbora, kao da iz njega progovara razočarani član SDP-a, a ne osoba kojoj je Milanović bacio vlast u naručje.

Ali otkud Sanaderu iluzija da je on dobar primjer da dijeli lekcije o unutarstranačkom kadroviranju? Pa njemu je Ivan Drmić prebrojavao glave na stranačkom saboru, na kojem je pobijedio Ivića Pašalića. Nitko mu tada nije to zamjerio, jer je izbacio iz igre najvećeg negativca na političkoj sceni. Onda mu je optuženi ratni zločinac Branimir Glavaš bio glavni ideolog novog HDZ-a, a bivši Pašalićevi ljudi poput Ivana Šukera i Božidara Kalmete postali glavni ministri. A potom su iz stranke letjeli ljudi kako se tko usudio pomisliti nešto loše o šefu stranke: pa čak je i jedan Vladimir Šeks na kraju degradiran u korist Luke Bebića.

Što Sanader ima govoriti o prisluškivanjima?

Sanader je kritizirao i navodno prisluškivanje u SDP-u. Nije li možda njegov šef tajne službe Joško Podbevšek smijenjen zbog operativne obrade predsjednika Republike? Nije li Vladimir Šeks svojedobno hodao po Saboru s nekakvim "bubama" iz Chipoteke (tadašnja cijena 9,99 kuna), optužujući Račanovu vlast da prisluškuje prostorije HDZ-a? Što takav čovjek ima govoriti o prisluškivanjima?

I što ima govoriti o unutarstranačkim odnosima, samo dan uoči konvencije na kojoj će biti izabran za šefa stranke kao jedini kandidat? Čak je i Tuđman imao fiktivnog protukandidata. Sada se nitko ne usudi čak ni glumiti demokraciju. Apsolutizam je otrcani eufemizam za odnose koji vladaju u Sanaderovu HDZ-u. Franjo Tuđman dopustio je svađanje svojih frakcija (hercegovačko-nacionalističke i tehnomenadžerske), kako bi na taj način lakše vladao strankom. Sanader je stranku istesao do monolitnosti: podobni su oni koji odlaze s njim na roštilje, a ne oni koji postavljaju suvišna pitanja - kao svojedobno Šeks o tome zašto je premijer išao na "otvaranje operne sezone u Veroni", umjesto na komemoraciju u Vukovar. Aktualni šef HDZ-a drži svoje ministre u pokornosti: u medijima on je nedodirljiv, ali zato je dao odriješene ruke urednicima da razapinju ministre. Pa su tako na naslovnice - skoro bi se moglo reći, ni krivi, ni dužni -  dospjeli Gordan Jandroković zbog uobičajene nedotupavosti i Darko Milinović zbog Mirjane Pukanić. Nitko se pritom ne usudi upitati zašto je Sanader odustao od nula promila, Ili od ZERP-a. Ili od bilo čega drugog.

Milanović ne podsjeća na Pašalića, već na Sanadera

S druge strane, Zoran Milanović ne podsjeća, kako to želi predstaviti šef HDZ-a, na zloglasnog Ivića Pašalića, nego upravo na Ivu Sanadera. Način na koji se odnosi prema opoziciji u stranci, kako se želi riješiti nepoćudnih novinara koji dovode u pitanje njegove odluke, a naročito kako je Željku Antunović proglasio svojim Ivićem Pašalićem, uvelike podsjeća na djelovanje aktualno predsjednika HDZ-a. Zašto ga se onda Sanader tako očajnički želi riješiti? I to do te mjere da je pogazio sve dobre demokratske običaje i pravila ponašanja, kako bi se umiješao u unutarstranačke izbore u SDP-u?

Unatoč svemu, pa i činjenici da je zbog Milanovića SDP izgubio izbore (a to je - koje li ironije - zaključio i sam Sanader), premijer se boji Milanovićeva ostanka na čelu stranke. Usprkos nagađanjima da će u slučaju ostanka aktualnog predsjednika među socijaldemokratima doći do velikih obračuna i osipanja članstva, što bi moglo dodatno srozati utjecaj SDP-a, Sanader ipak želi ostaviti dojam kako se on najviše želi riješiti upravo Milanovića. Ili je to možda Sanaderova dvostruka igra: članovi SDP-a mogli bi upravo zbog toga dati na stranačkoj konvenciji plebiscitarnu podršku Milanoviću, a HDZ potom godinama mirno vladati. Ako je tako, onda je Sanader očito uvjeren da kopija ne može biti uvjerljivija od originala.