KOLIKO ćemo još puta gledati naše momčadi kako gube zato što im suparnički napadači na šutu stoje sami s radijusom od 10 metara oko njih? Dinamo nije izgubio "zato što je Tottenham klub iz Premiershipa s proračunom od 100 milijuna funti", nego "zato što je loš" i zato što hrvatski klubovi (u ovom slučaju naš najbolji klub) igrom ne djeluju kao momčad.

Dinamova obrana je večeras bila katastrofalna, ali bila je katastrofalna i protiv NEC-a, kao i u uzvratnoj utakmici sa Spartom. Međutim, u ta dva slučaja na suprotnoj strani je bila momčad koja je kažnjavala propuste Dinamove zadnje linije, ali ih je istovremeno i sama pravila, dok se večeras "Dinamovu šansu - Tottenhamovu obranu" kako su je stručnjaci detektirali, nije ni stiglo testirati, jer Dinamo nije povezao tri točna dodavanja.

Igor Bišćan je velika, kapitalna greška braće Mamić, ali nije to dojam samo nakon ove utakmice, po pašnjacima HNL-a vozaju ga igrači koji su ga prije tri godine kao klinci gledali na televiziji protiv Juventusa.

Dinamo nema sredinu terena

Možda najveći biser Dinamovih kadrovika je crna rupa na centru, dijelu momčadi i terena na kojemu se temelji moderni nogomet, koji živi od Vukojevića i Zokore, a ne limitiranog Vrdoljaka i vatrogasnog rješenja u liku sada već zloglasnog Mirka Hrgovića. Nakon što je prije dva mjeseca nepovratno škartan na klupu, sada je protiv probuđenog Tottenhama poslan da se iskupu na poziciji koja nije njegova. Kako je završilo, svi smo vidjeli.

Kao što je Tottenham prodao tri napadača (od kojih dva vrhunska klase) i u zamjenu kupio tri ofenzivna vezna (!?), tako je i Mamić rasprodao sve defenzivne veznjake i u europskim utakmicama protiv iznimno uglednih protivnika se pokriva s pohabanim zakrpama. Dvojac Vrdoljak-Hrgović je večeras bio tragičniji par od Romea i Julije, ali oni koji su ih tamo "poslali" su pravi krivci.

Ponovio se Donjeck: Mandžukića se isključi stajanjem blizu njega

Mnogo bolnije nego u kvalifikacijama za Ligu prvaka dokazala se još jedna iluzija koju danomice podgrijavaju Maminjo i dvorski mu novinari: ona o Mariju Mandžukiću, kojeg samo što nisu kupili svi ti Cityji i Unitedi. Tog talentiranog napadača se potpuno isključi iz igre pritiskom na "jedan gumb": čvrstim pokrivanjem i stajanjem ispred njega u bloku. Svaki trener će drage volje žrtvovati jednog poštenog braniča, ako će zauzvrat od opasnog egzekutora dobiti svađalicu sa sucima i simulatora. Također, Mandžo je imao tu nesreću da koliko god obrana Spursa bila loša, ipak večeras nije imala nekog isluženog Repku ili Stama.

Optimizam temeljen na protivnikovim slabostima i nezainteresiranosti a ne na Dinamovoj kvaliteti

Tješe se mnogi kako bi bilo drugačije da je na klupi Tottenhama ostao zbunjeni Ramos, koji je od Spursa svim silama nastojao napraviti momčad s kontinentalnim stilom igre, dok su oni nabijali i samo nabijali. Ali onda je došao čarobnjak Harry i momčad koja se navodno došla nadigravati izludio presingom, ali i kombinatorikom. Dinamovci su samo panično i neprecizno izbijali lopte i ta inverzija uloga je posjetila na onu rujansku maksimirsku: kao što je Capello od Bilića napravio McClarena, tako je Redknapp od Ivankovića učinio Ramosa, ali onog londonskog.

Govoreći o Dinamovim kreativcima, koji su trebali biti uteg na vagi, red je još jednom spomenuti Sammira. Koliko će još on dobivati kredita, jer teško će se isplatiti onih dva milijuna dolara bačenih u vjetar za njegove zapletene rolice koje ne prolaze ni na malonogometnim terminima rekreativaca.

Konačno dva napadača, ali bez dodavača

Okuraženi Ivanković je "pod stare" dane počeo igrati s dva igrača u vrhu napada, ali odsječenim špicevima od nikakve koristi nije bio Sammir, tek nešto pokretljiviji od stative, koji se zabavljao driblinzima. Nije to samo njegova krivnja jer žongler Jorge Campos nije imao s kim igrati: napadači su bili pokriveni, bekovi potrošeni stalnim sprintanjem, a Vrdoljaku i Hrgoviću je ofenzivni doprinos nepoznat pojam. Konačno, onaj s kojima u paru je prošlih godina još nešto i pokazivao, večeras je bio na pogrešnoj strani. Uzimajući sve u obzir, od 5. minute se vidjeli da bi bilo bolje u igru umjesto jednog od napadača poslati Moralesa.

Čemu sva ta priča o Dinamovoj igri, kad u njoj nema osnovnog sastojka: trke?

Već je dosadno ponavljati kako se u sučeljavanju s imalo ozbiljnijom europskom momčadi vidi da naši igrači od 65. minute dišu na škrge, dok protivnici u odnosu na njih izgledaju kao sa"propelerom u guzici" što bi rekao dobri Edo Mujčin. Jedini čiji trkački i voljni element je bio na razini su Ibanez i Mikić. Tottenhamova fizička sprema je za nekoliko klasa iznad Dinamove, ali što oni znaju kad nemaju Miljenka Raka i lagane akva treninge u termama.

Zvonko Alač
Foto: AFP