KAD JE ĐURICA Drobac u središnjem Dnevniku najavio prilog o progonu novinara zbog huškanja i širenja mržnje, pomislili smo - pa neće valjda. Nije moguće da će pustiti onaj famozni intervju Dijane Čuljak s muslimanskim zatvorenicima u koncentracijskom logoru HVO-a. I doista nije. Ali tako je malo falilo.

Jer vijest da je srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine pokrenulo istrage protiv bivših i sadašnjih novinara za koje se sumnja da su huškali na rat i zločine, s ekrana Hrvatske televizije dobilo je prokleto poznati prizvuk. Otkud baš HTV-u, s Hloverkom Novak Srzić i Dijanom Čuljak u glavnim ulogama, ideja da bi se mogao baviti medijskim zločinima u Srbiji, a da se ni jednom riječju ne osvrne na iste takve zločine na domaćem terenu?

I čemu uopće diraju tu temu? Vjerojatno da po uhodanom običaju još malo podgriju nacionalističke strasti - kao što je to Dijana Čuljak već iste večeri radila u Otvorenom, dajući maha braniteljskoj "pobuni" protiv koncerta Lepe Brene - kao i da se usput naslađuju nad činjenicom da će neki srpski novinari odgovarati za zločine u prošlim ratovima. A hrvatski neće. Premda su zaslužili.

Glasnogovornik srpskog Tužiteljstva Bruno Vekarić poručio je kako se njihova istraga ne odnosi samo na srbijanske medije, već i na one u BiH i Hrvatskoj. Ima li boljeg mjesta za početak istrage od HTV-a?

Lažimo za Hrvatsku!

Vrijeme polako guta uspomenu na izvještaje Dijane Čuljak iz Hercegovine. Zaboravlja se i kako je Silvana Menđušić izvještavala o lažnom bombardiranju Šibenika. I kako je Denis Latin u kameru diktirao imena sisačkih Srba. I kako je Smiljko Šagolj širio laži i mržnju iz hrvatsko-muslimanskog rata. I kako je plejada HTV-ovih ratnih reportera stasala na jaslama ratne propagande, pomažući Hrvatskoj da "odnese pobjedu u medijskom ratu".

I zašto stati samo na ratnim uspomenama? Sjetimo se i kako je Hloverka Novak Srzić na HTV-u organizirala hajku protiv novinara Novog lista Romana Latkovića, prisiljavajući ga da živu glavu spašava bijegom u SAD, samo zato što se usudio javno pozvati na smjenu predsjednika Franje Tuđmana. Sjetimo se Dunje Ujević i njezina "laganja za Hrvatsku", sjetimo se Maje Freundlich, Obrada Kosovca, Nenada Ivankovića i njihovih (ne)potpisanih huškačkih komentara u središnjem Dnevniku HTV-a.

I zašto stati na HTV-u? U zloglasnom Slobodnom tjedniku Marinka Božića stasala je cijela jedna generacija kasnije uglednih novinara, koji su sudjelovali u hajkama i medijskim podvalama, poput objave lažnog atentata na Glavaša ili popisivanja tobožnjih srpskih snajperista po hrvatskim gradovima.

I nakon rata rat

Globus je imao svoje famozne Vještice iz Rija, na koje je Slaven Letica i danas ponosan, ali i hajku protiv Mire Furlan iz pera danas uglednog Rene Bakalovića. Nedjeljna Dalmacija imala je Medijsku petu kolonu u kojoj se huškalo protiv dopisnika stranih medija u Hrvatskoj. Večernji list otvorio je hajku na tajnog haškog svjedoka Stjepana Mesića. Vjesnik je pod Nenadom Ivankovićem proglašavao Ivana Zvonimira Čička udbašem, kao što je to Mesiću kasnije činila Jovićeva Slobodna Dalmacija, ista ona koja je potpirivala pučističku atmosferu tijekom potrage za Mirkom Norcem.

U novije doba, Večernji list je u eri Miljenka Manjkasa predvodio harangu protiv homoseksualaca, šaljući novinare na Hvar da ih uhode podno hotelskih prozora. A vrlo nedavno, bivši ST-ov novinar Robert Pauletić vratio se staroj praksi objavivši u Slobodnoj Dalmaciji mrziteljski tekst protiv srpskih turista. O Glavaševim medijskim manipulacijama uoči i tijekom njegova suđenja, te korištenju medija za otkrivanje zaštićenih svjedoka - nakon čega su doživljavali prijetnje i fizičke napade - da se i ne govori. Još manje treba govoriti o famoznoj "Istrazi" Nove TV, s koje su na nas svako malo skakale "pijane srpske životinje".

Dakle, kamo sreće da se s huškanjem i govorom mržnje stalo nakon okončanja ratova. Nažalost, sve to s godinama je preraslo u uobičajeni model ponašanja upravo onih medija koji su se nekada voljeli nazivati državotvornim. Prozivalo se državne neprijatelje, obilježavalo dežurne sumnjivce koji su čekali da ih netko u napadu domoljubne pravednosti (ili pravednog domoljublja) opandrči na cesti.

Huškanje naše svakidašnje

Uostalom, ako je Ante Gotovina mogao imati lažnu iskaznicu Međunarodne organizacije novinara, ne treba se onda čuditi što su mnogi članovi novinskih redakcija tijekom godina, osim novinarskih, imali i iskaznice tajnih službi. Prave, ne krivotvorene. Medijske ratne zločince prvi je puta osudio Međunarodni sud za zločine u Ruandi. Haško sudište za bivšu Jugoslaviju bavilo se samo novinarskim prekršajima prilikom objave identiteta zaštićenih svjedoka, ali ne i ratnim huškanjima. Sada bi se time navodno željelo pozabaviti srpsko tužiteljstvo.

Međutim, puno je veći problem što se ta vrsta huškačkog i mrziteljskog novinarstva duboko ukorijenila u medijsku scenu Srbije, ali i Hrvatske, poprimajući tek izmijenjeni oblik i koristeći nešto blažu retoriku. Danas se ne vode medijski ratovi protiv nacija, već pojedinaca i socijalnih grupa. Danas se ne služi ratnoj, već političkoj propagandi. Danas Hloverka bez problema pita Milorada Pupovca što su "oni njegovi" (valjda četnici) činili u ratu.

Danas se Dijana Čuljak ne bavi Muslimanima, već dolaskom Lepe Brene u Zagreb. Danas se ne diže hajka protiv fantomskih srpskih snajperista, nego protiv fantomskih srpskih navijača u Vukovaru. A danas su gotovo svi vinovnici medijskih zločina u Hrvatskoj ugledni građani: dobar dio ih i dalje prima plaću na HTV-u, neki od njih su urednici, ostali su postali pisci i kolumnisti, ima ih kao profesora i mentora mladim novinarima.

Zato nismo bili toliko razočarani što Đurica Drobac ipak nije prikazao onaj famozni klipić Dijane Čuljak s Heliodroma. Trebalo se samo malo strpjeti. Do Otvorenog. Kako bismo se uvjerili da se nakon svih ovih godina zapravo malo toga promijenilo.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Youtube (arhiva)