Tužna što odlazim ili sretna što se vraćam? Svaki put ista priča, depresija na ovom našem malom aerodromčiću, a onda za par sati slijetanje na jedan od najljepših aerodroma na svijetu, na ugodnih dvadeset i nešto celzijanera! Mukotrpno navigavanje taksista do doma dolazi samo kao bonus. Da, do doma, sad su to dva mjesta koje zovem "doma", Zagreb i Dubai. I provodeći zadnjih tjedan dana ovdje, shvatila sam koliko se jedan od drugoga razlikuju, tj. koliko je to utjecalo na mene, tek sada, nakon godinu i pol. Koliko sam se na neke stvari navikla kao takve, a koliko neke nikada neću moći prihvatiti ili razumjeti... 

 

 

U Zagrebu se "stručno osposobljavaš" za mizernih dvjestotinjak eura, radiš od jutra do idućeg jutra ako treba, plaću ako vidiš svakih mjesec dana sretan si (i to sve naravno ako si uopće uspio naći posao), ali s druge strane tu je guštanje u ispijanju kavica sa svakom zrakom sunca koja izviri (ili ne izviri) iza oblaka, tu su šetnje parkovima, odlasci na izlete u prirodu vikendima, roštiljanje, bicikli, kućni ljubimci, djeca koja se igraju pred kućom, idu sama u školu, čitav grad se okiti za blagdane i osjeti se neko posebno raspoloženje u zraku! Možda to samo meni, koja dođem tu i tamo na par dana pa mi je sve divno i krasno, možda sam presubjektivna, ali Dubai to nema! Tamo se u slobodno vrijeme odlazi u šoping centre, klinci se igraju u istima (ako se to može nazvati igrom), za duge vikende kupuje se avionska karta, jer ne postoji drukčiji način prijevoza van države, a u ovim hladnim zimskim danima svi jedva dočekaju odlaske na plažu i pronalaženje umjetno stvorenih zelenih površina da izađu van na zrak, njihove blagdane jedva primijetiš da ih imaju i to samo zato što su po izlozima izložene reklame o popustima za vrijeme Eid-a i što pola državnih službi ne radi! I to je ono što izluđuje u ovom gradu. A onda s druge strane plaća sjeda svaki mjesec točno kao švicarski sat, ako ti je radno vrijeme do 5, u pola 6 su takve gužve na ulicama da misliš da je seoba naroda! Postoje čak i radna mjesta poput usmjerivača putnika na aerodromu (jer ne znaju svi pratiti znakove, strelice, slova i obavijesti) ili pomoćnik u pakiranju vrećica iz dućana (jer sam nesposobna sama staviti jaja, mlijeko i šampon za kosu u vrećicu).

 

 

 

Kao što sam rekla, tek sad sam primijetila koliko mi zapravo odgovara "zabrana iskazivanja osjećaja na javnom mjestu" iliti barenje, žnjaranje, pipkanje i ostalo. Jednom kada te potapšaju po ramenu, jer se ljubiš gdje ne bi smio pa bude zemljo otvori se, je dovoljno da kasnije takvo "nedolično ponašanje" svugdje drugdje gledaš pogledom "get a room you two". I to je čisto okej, ak' se mene pita! Doduše nekad dosadi to fino i pristojno pretvaranje, ali ima i ono neku svoju čar, dovoljan je dodir ili pogled da ZNAŠ. Držanje za rukice je najneviniji izraz ljubavi pa vidim parove koji to prakticiraju, ali više od toga van vaša 4 zida - ne.

 

Razbijene boce po podovima kafića i klubova? Razlivena cuga? Nigdje nikada i nikako! Imaju toliko čistača koji se kao mravci motaju pod nogama i metu sve sa poda da uredno možeš hodati bos! Svađe i tučnjave - zaboravi! Desi se tu i tamo, naravno, previše testosterona na lancu, ali nikada da izmakne kontroli. 

 

Situacija da me netko zašlata ili bilo što drugo, čime bi mogao pobrati jednu zidarsku, dešava se samo u zapadnom svijetu! Mogu muškarci biti naporni, ali fizički kontakt, ako ga žena nije dozvolila, je big no no! I to lajkam na najjače! Osobno sam osjetila samo poštovanje prema ženskom spolu, poštovanje prema budućim majkama, ženama, kraljicama. Ne kažem da nema neandertalaca koji fućnu, cmaču ustima ili bezobrazno odmjeravaju oblizujući se bez srama, kao da su sad iz pećine izgmizali i ženu u životu vidjeli nisu, ali u tom slučaju glasno drekneš "staring much?!" ili nešto takvo i on se poklopi ušima i pobjegne. Problem riješen! (Možete se smijati, ali ja sam skroz ozbiljna)

 

 

Sve je to tamo nepoznat pojam (u globalu). Švercat se fizički ne možeš, dok je i Zagrebu to više nekako način života. Ukrasti nešto nikome ne pada na pamet, pa tako onda taksisti kojima ljudi zaboravljaju sve i svašta u autima vraćaju izgubljene stvari odmah! Mobitel izgubljen na proslavi nove godine na plaži sa nekoliko tisuća ljudi biva donesen na "izgubljeno-nađeno" i vraćen mojoj pijanoj prijateljici! Po tom pitanju sam se malo previše opustila, ostaviš torbicu za šankom ili stolom, odeš plesati i nakon 10 minuta ili 2 sata torbica je i dalje na svom mjestu sa svim sadržajem unutra! (Da ne kažem da mi je putnik na letu s kojim sam podijelila pretinac za prtljagu nonšalantno rekao "teško ćeš ga zatvorit, u ovom ruksaku je 12 kilograma zlata" i nastavio gledat film (nije dig'o guzicu da mi pomogne, ali nećemo cjepidlačit). Prometni prekršaji poput prebrze vožnje, tj. kazne zbog stiskanja gasa po predivno ravnim i širokim cestama dođe na naplatu tek onda kada odeš ponovo registrirati auto, dakle jednom godišnje. Dobar dan ja bih produžila regicu i cap, parsto ojrića kazne! Nećeš platit, ne možeš uzet auto, auto ide "u zatvor", dok ti ne podmiriš kazne. Simple as that! 

 

Ono na što se nikada neću naviknuti je cenzura! Dovoljno je reći da nikada nisam otišla u kino, jer me strah pogledati čak i Disneyjev crtić da mi ne bi cenzurirali scenu gdje se Ljepotica i Zvijer ljube (jer ako izrežu scenu poljupca na kiši iz filma Notebook, što drugo možeš očekivat?!) ili scenu gdje Mala Sirena postaje žena i gola izlazi iz mora...Što tek čine sa Samanthom iz serije Sex i Grad, pitate se sigurno.

 

 

Uvijek sam bila picajzla kada je riječ o uslužnim djelatnostima, priznajem! Sam si odabrao takav posao pa se onda i ponašaj u skladu s tim, ako mogu ja možeš i ti! Počevši od konobara do prodavačica u dućanima, kozmetičkih salona, taksista koji ekšuali znaju kuda voze itd... Dođem u Zagreb i onda uživam sjesti na piće ili klopu i vidjeti normalne sposobne ljude, nasmijane, društvene, koji se znaju razgovarati, koji znaju što imaju na meniju, koji se ne ponašaju kao moje sluškinje da je MENI nekada neugodno zbog toga. Volim sjesti u restoran u kojem ću dobiti pizzu u roku 20 minuta, a ne 45 sa objašnjenjem da je to vegetarijanska pizza madam! Prvo treba narezati povrće pa ga prepržiti na tavi pa tek onda ispeći! Svaki komentar na to je suvišan! Obožavam "na zapadu" ušetati u dućan i dobiti pomoć, ako ju zatražim, a ne da prodavačica skupa sa mnom po drugi puta pregledava sve police, jer sama ne zna kaj ima u dućanu! Da li su toliko mutavi, da li ne znaju, jer ne žele znati ili su toliko komotni da ih je apsolutno briga za sve, nemam pojma, ali takve stvari me izbacuju iz takta pa kada skužim pogled u očima koji mi govori da nema pojma o pojmu što sam ga pitala samo se zahvalim, okrenem se i odem. Taksista prvo pitam da li zna kuda me vozi, ako ne zna, hvala doći će drugi koji će znati. O hvala, dobar dan, doviđenja da ne pričam, ili ne znaju niti jedno od toga ili pak pretjeruju sa ljubaznošću i pristojnosti da shvaćaš kako nije čak ni fejk iskreno, samo je fejk. Zato je svaki odlazak izvan pješčanika odmor za dušu, tijelo i mozak! 

 

Iako nekada, ma samo rijetko nekada ti možda, onako malkice zafali svo to ludilo pa si uzbuđen zbog povratka, jer te čekaju neke druge nove zanimljive drugačije priče! Osjećaš onaj pozitivni nemir ostajući predugo na jednom mjestu, dobro poznati crvići u guzi se bude jedva čekajući sutra! 

Na kraju cijele priče, to je ono što me drži i držat će me ovdje još neko vrijeme, to je osjećaj koji se bojim izgubiti, ako se vratim u Hrvatsku prerano, to je život daleko od doma...