Foto: FAH

RYU KI-HO pobjegao je iz Sjeverne Koreje, i odlučio ispričati svoju životnu priču, piše The Guardian.

RYU je rođen u obitelji podrijetlom iz Južne Koreje, što je za njih bila nepovoljna činjenica, jer na sjeveru Koreje postoji takozvani "songbun", neformalna društvena podjela prema učešću pojedine obitelji u Korejskom ratu.

Rođen je 1963., a nakon srednje škole odslužio je 11 godina u vojsci. Pošto nije dobio preporuku za fakultet, jer ga nitko iz njegove obitelji nije završio, nije ga mogao ni sam upisati.

Počeo je raditi u rudniku i pridružio se Komunističkoj partiji. Jedno vrijeme je boravio u gradu, no vratio se u selo početkom 90-ih. S obitelji je mogao živjeti jer su uzgajali povrće na malom komadu zemlje.

No, 1995. godine došlo je do nestašice hrane na selu. Kim Il-sung je još 1988. godine izdao naređenje prema kojem svaka seljačka obitelj mora sama svake godine othraniti i vojsci pokloniti svinju težine 80 kilograma. U slučaju da obitelj nije isporučila svinju, tada ne bi dobili svoje sljedovanje u hrani i kućnim potrepštinama.

Mnogi nisu imali mogućnosti za takvo što, a svinje su često ugibale od raznih bolesti. Seljaci bi kupovali svinje na dug, plaćajući u jesen kad bi od države dobili svoje sljedovanje riže i kukuruza. Hranili bi svinje, dok su se sami borili s glađu.

Bijeg nakon smrti obitelji od gladi

Obitelj svjedoka ovih događaja glad je pogodila 1997. godine. Te su zime od pothranjenosti umrli njegova majka, supruga i sin. Preživjeli su samo on i stariji sin. Nakon te tragedije, odlučio je pobjeći.

Kaže kako je uvijek živio u poslušnosti prema Kim Il-sungu i Kim Jong-Ilu, ali je smrt njegove obitelji promijenila sve. Shvatio je, kaže, da su govori obitelji Kim o ostvarenju snova u režimu lažni.

Uspio je sa sinom prijeći kinesku granicu u travnju 1998. i godinu dana se skrivao i radio razne poslove kako bi preživio. Kineske vlasti su u tom razdoblju aktivno hvatale izbjeglice iz Sjeverne Koreje i slale ih nazad.

Radio je samo za hranu i svaku večer slušao radijske emisije iz Južne Koreje. Spoznao je da život u Južnoj Koreji nije kapitalistički pakao, kakvim ga opisuju na sjeveru poluotoka i odlučio otići tamo.

Sina je ostavio u dobrim rukama i zaputio se u Mongoliju kroz pustinju Gobi. Kaže da je taj put bio toliko naporan da se dan-danas čudi kako je preživio. Mongolske vlasti otpremile su ga u Južnu Koreju gdje se smjestio 2000. godine.

Nakon spasa potraga za sinom završila tragično

Odmah je krenuo u potragu za sinom. Dogovorio je njegov dolazak u Južnu Koreju istim putem kojim je i on stigao. No, grupa izbjeglica u kojoj je bio njegov sin naletjela je na kinesku patrolu u pustinji, razbježali su se i umrli u bespućima Gobija. Tvrdi da je kasnije saznao da mu je sin umro na njegov rođendan.

Dvije godine kasnije uspio je doći do sinovih posmrtnih ostataka i napokon ga je pokopao. Kaže kako još uvijek osjeća krivicu što ga nije uspio spasiti i zbog toga pomaže ostalim prebjezima sa sjevera.

Pokušava pozvati bivše sugrađane

Kaže da nakon svega šalje balone nadajući se da će doći u ruke ljudima na sjeveru, i tako ih pozvati da bježe od diktature obitelji Kim. Takvi baloni su danas postali uobičajen prizor između dviju granica dva različita svijeta.