Dnevnik gradske cure: Cecil <3
Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
NOVA godina. Jej.
Sljedeći tjedan u ovo vrijeme ćemo imat novo predsjedničko tijelo. Opcije su jednako loše/dobre kao u Sidru u 6 ujutro - ili ćemo izabrat zbunjenu plavušu koja ne može konkretno odgovorit ni na jedno pitanje, ili će pobijedit Kolinda. I možda ti dođe da se naživciraš, ali onda kad odeš na internete i saznaš da u Americi postoji hrpa tinejdžera koji hvale Kanye Westa jer je dao priliku "do sada neafirmiranom glazbeniku" Paulu Mc Cartneyu - shvatiš da je sve nebitno jer je samo pitanje vremena kad će Bog ugasit aplikaciju "Planet Zemlja" na ajfonu. "Bog nema ajfon, Andrea." Ima, Željka. Ima. U slučaju da Bog postoji, što ne kažem da je slučaj, ali u slučaju da postoji lik koji je stvorio Zemlju i koji i dalje kontrolira sve oko nas, što bi značilo da je praktički Hanžeković, u slučaju da postoji najmoćniji lik ikad - taj lik ima ajfon. Ili možda neki android. Ali definitivno ima smartphone. I baterija mu isto traje jedan dan. I ima aplikaciju Armageddon s kojem može uništit Zemlju do te mjere da prežive samo žohari i albumi Višnje Pevec, što će s guštom napravit jer mali Amerikanci misle da je Kanye West otkrio Paula Mc Cartneya. I zato što na Facebooku još uvijek postoje ljudi koji se pozivaju na Bernsku konvenciju jer misle da im Mark Zuckerberg želi ukrast slike sa zadnjeg ljetovanja kod bake u Ježdovcu. Ne želi. Mark može kupit i tebe i Ježdovec i tvoju baku, prestani šerat spammy status!
Obećala sam si da se neću nervirat kad netko podijeli status o zabrani korištenja Facebook fotografija, ali svaki put prekršim obećanje - jače je od mene.
Već sam prekršila i novogodišnju odluku koju sam obećala u prošloj kolumni. Prestala sam jest majonezu. Zajebavam se, nisam luda. Krenula sam u teretanu. Rekla sam da neću, ali sam 30.12. gledala film Sin City: A Dame To Kill For. Tamo glumi Jessica Alba. Đesika Alba ima jebeno tijelo. Ja nemam tijelo ko Đesika Alba. Đesika Alba je rodila dvoje djece. Ja nisam rodila dvoje djece. I zato sam otišla u teretanu. Kad sam se vratila, zaključila sam da je Đesika Alba precijenjena i da više neću ić u teretanu, ali svejedno, prekršila sam svoju prvu novogodišnju odluku.
Zato sam donijela novu novogodišnju odluku. Zapravo, najviše sam ju donijela zbog jednog Cecila.
Tko je Cecil?
Cecil je stariji gospodin koji je ušao u moj život na Staru godinu (jel ovo zvuči kao priča o početku elitne prostitucije?) Bilo je pola 10 navečer, a lijepi dečko i ja smo bili spremni za tulum stoljeća (moja definicija tuluma stoljeća je zabava umjerenog intenziteta na kojoj je fina francuska salata). Samo da još pronađem mobitel u torbi, pa idemo. Di mi je mobitel? Nema ga u torbi. Jesi sigurna? Jesam. Znam da sam ga ponijela, znam jer sam u taksiju još bila na Facebooku i vidjela dva statusa koji se pozivaju na Bernsku konvenciju. Zovemo moj mobitel, da nam šapne gdje je pa da možemo ić jest francusku. Zvoni jednom. Zvoni dvaput. U sobi se ne čuje ni zvono, ni vibracija. Zvoni treći put… "Halo?" - javi se muški glas. Cecil.
U tom trenutku sam se nadala da je u stanu nepoznati muškarac koji se javio na moj mobitel, što bi bilo malo scary, ali barem bi značilo da je mobitel još uvijek u stanu. Ali nije bio. Bio je kod Cecila.
Cecil je pronašao moj mobitel u snijegu, ispred Crkve (jer Bog voli mobitele i ima smisao za humor). To je bilo prije sat i pol, u međuvremenu je otišao doma, i čeka pored mobitela, gleda hoće li netko nazvat. Pričamo. Dogovorimo se da ću odmah (ili čim uhvatim taksi) doć po mobitel. Umjesto na francusku salatu i u toplu kuću, na Staru godinu idemo kod Cecila doma po mobitel jer eto, zašto ne. Kažu da najbolji provodi nastaju spontano, ali ovo nije bio takav provod.
Zovemo taksi - ne javlja se, jer svi ostali koji ne gube mobitele upravo sad putuju nekamo na francusku. Opet zovemo. Opet isto. Išli bi pješke, ali vani je hladno ko u Sanaderovom srcu, plus Cecil živi dosta daleko. Dragi Cecil. Našao mobitel. Odnio ga doma. Na drugi kraj grada. A kaj će drugo? Malo se ljutim. Najviše na sebe jer mi je mobitel očito ispao iz džepa. Malo i na taksista jer mi je mogao pomoć i pridržat vrata kad već u štiklama (jbg, Nova godina) izlazim na snijeg - možda mi mobitel ne bi ispao. Malo se ljutim i na Cecila jer živi malo dalje nego što je meni trenutno zgodno. Ali najviše se ljutim na sebe. Sad je vrijeme kad svi sjede za stolom, jedu i prepričavaju događaje iz 2014. Mi cupkamo po ledu i ko dva pingvina putujemo na drugi kraj grada jer, iako je Andrea djevojka koja će se naljutit kad netko umjesto "džep" napiše "djep", Andrea je i djevojka koja ne zna povuć cif na spomenutom džepu. Gladni smo. Francuska salata koja nas čeka je sve nedostižnija jer mi hodamo po hladnoći i putujemo k Cecilu koji me čeka na sedmom katu. Opet se ljutim. Mogao je i malo niže živjet. Nisam zapravo ljuta, samo mi je hladno i bojim se da neće bit francuske kad stignem.
Stižemo do zgrade. Ulazim sama, u ruci imam 100 kuna koje ću dat Cecilu kao znak zahvalnosti jer mi nije ukrao mobitel i objavio seksi slike na internetima (pod seksi slike mislim ćevape od prošle subote). Kažem lijepom dečku da me pričeka ispred i da zove policiju ako se ne vratim za 5 minuta. Good old šale koje si govoriš kad ti nije svejedno. Tko zna tko je Cecil. Zvučao je ljubazno preko telefona, al realno, i Željka Markić zvuči ljubazno kad priča o vatrenim uljnim kupkama za homoseksoide (nova riječ, zavoljet ćeš ju). Možda je možda je kanibal, možda je psihopat koji voli zatvarat žene u hrđave ormare, možda koristi Internet explorer… Cecil sa sedmog kata. Sva sreća da je usrani lift spor tako da imam puno vremena za razmišljat o tome koje je boje drška Cecilove sjekire (moram prestat čitat švedske autore.) Otvara se lift - zvuk vrata jasno daje do znanja da su zadnji put servisirana kad je Jasna Zlokić imala hit. Još malo i stiže Cecil. Sve mi ide na živce. Jebemti Staru godinu. Evo ga.
CECIIIIIIIIIIIIL!
Znaš kakav lijepi deda <3 Samterice, karirana košuljica, lajbek i leptir mašna… izgleda ko onaj lijepi striček u onim lijepim američkim filmovima u kojima stari stričeki u penziji sjede u vrtu s čašom limunade i podrezuju ružice iz hobija. Izgleda ko da ima najfiniju karamelu u džepu. Ko Charlie Skinner iz Newsrooma, ali onda kad ne viče. Prekrasan striček milog glasića kojim bi te vjerojatno uspio nagovorit da pojedeš prokulice umjesto torte. I naravno da nije htio uzet novce. Ni na prvo nagovaranje, ni na drugo, ni na treće. Neće, nema šanse. Samo mi je dao mobitel, rekao da se čuvam i da si zakopčam kaput jer je vani hladno. I sve najbolje! Cecil <3 Kakav lijepi striček! Jel može Cecil bit predsjednik?
Kad upalim televizor, ne mogu reć da sam sigurna da bi se ovo dvoje između kojih odlučujemo u nedjelju ponijelo kao Cecil. Ivo ne bi podigao mobitel s poda jer bi pustio da institucije gradske čistoće rade svoj posao. Kolinda bi ga možda i pokupila, ali bi vjerojatno uzela 100 kuna, uslikala se kako mi ga vraća, i rekla da je za sve zaslužan Tuđman.
Cecil mi je vratio mobitel i s osmjehom na licu objasnio da bi mi bilo pametno da koristim cif. I onda sam se sjetila kak sam prvi polovicu puta do njegove zgrade smišljala scenarije o tome kako je Cecil sigurno čudan, a drugu polovicu pizdila jer živi daleko i meni se poremetio raspored jedenja francuske salate. Malo nezahvalno đubre. Umjesto da budem sretna da mi mobitel nije pronašao neki napaljeni tinejdžer koji će slat slike pimpeka na Whatsapp svima iz mog imenika.
To je moja nova novogodišnja odluka. Slat slike pimpeka ljudima na Whatsapp. Zajebavam se - prestat se koncentrirat na loše i počet se koncentrirat na dobro u situacijama. Istrenirat mozak da u svemu vidi dobro.
Ne razmišljat o tome da na Staru godinu moram cupkat po ledu na drugi kraj grada - koncentrirat se na to da sa mnom cupka lijepi dečko koji pazi da se ne poskliznem. I bit sretna što je netko sačuvao moj mobitel i što imam kamo cupkat.
Ne se živcirat kad u stanu 5 puta tjedno ostanem bez interneta - bit sretna jer to znači da mogu leć na krevet i čitat knjigu.
Ne se bedirat zato što nemam tijelo ko Đesika Alba - s takvim tijelom ne smiješ jest majonezu, što znači da ne smiješ jest francusku, što je tužno.
Ne se živcirat oko Milanovića, Kolindi i Sanadera ovog svijeta - posvetit više pažnje Cecilima ovog svijeta.
Breathe in the good shit, breathe out the bullshit.
Jedino to se isplati.
Sretan Uskrs!
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati