Foto: Guliver Image/Getty Images

DRUGI put u zadnje tri godine, engleskih klubova nema u četvrtfinalu Lige prvaka. Everton u EL jedini je preostali klub koji može dočekati proljeće u Europi, od ukupno sedam koliko ih je prošlog ljeta krenulo u kontinentalna natjecanja.

Zabrinjavajuće znakove po Engleze nalazimo i ako malo proširimo okvir; u posljednje četiri godine samo jednom je njihov klub došao do polufinala LP. Istina, Chelsea ju je osvojio 2012., ali sami Bayern je u posljednjih pet godina čak četiri puta igrao polufinale LP.

Završnica Lige prvake: Od zatvorene zabave aristokrata s kupljenim titulama, do tuluma na koji ih ne pušta niža europska klasa

Poražavajući su to rezultati kada se prisjetimo kako je ne tako davno, završnica Lige prvaka bila gotovo ekskluzivno engleska zabava, pa je u osam finala od 2005. u njih sedam bio engleski finalist. Od 2007. su u tri uzastopna polufinala bila po tri engleska kluba.

Bez sumnje katastrofalni i nikako slučajni rezultati engleskog nogometa u cjelini i klubova koji troše stotine milijuna na pojačanja ionako jakih momčadi punih zvijezda. Korporacije u vlasništvu američkih tajkuna, ruskog oligarha i emiratskog šeika, između sebe dijele milijarde funti od televizijskih prava, a klubovi im uz veliku medijsku pažnju igraju na najkomfornijim stadionima i pred najviše gledatelja.

Europsku čast "najbolje lige svijeta" brani tek njen 14. klub

Hull se i ove i prošle sezone bori za opstanak u Premier League, ali je ipak morao bolje od ispadanja u kvalifikacijama za EL od Lokerena. Tottenham je prošao skupinu tog natjecanja, ali je ispao već u prvoj nokaut rundi od Fiorentine.

Everton dakle ostaje jedini klub koji može dočekati proljeće u Europi, ali u kakvom je to engleski nogomet stanju, kad mu kontinentalnu čast spašava 14. momčad prvenstva?

Prateći najbolje engleske klubove ove sezone u Ligi prvaka, a posebno u osmini finala, zapanjivala je njihova nemoć u dvobojima s konkurentima, koji čak (osim Barcelone) ne spadaju u sam europski ili svjetski vrh:

Engleska elita nemoćna u srazu s Bugarima, Švicarcima i Francuzima

Liverpool, prošle godine zamalo senzacinalni prvak, koji je na ljeto izgubio Suareza, ali na pojačanja potrošio 120 milijuna funti, u skupini LP nije mogao ni prići Realu, ali se osramotio i protiv ostatka konkurencije - bugarski Ludogorec pobijedio je tek uz sudačku pomoć, ali nitko mu nije pružio ruku protiv Basela, pa je kao treći nastavio natjecanje u nokaut fazi EL, gdje ga je u prvom eliminacijskom krugu nokautirao Bešiktaš, momčad u najboljem slučaju srednje europske klase.

Arsenal se također osramotio i nenadoknadivom razlikom u prvoj utakmici osmine finala na svom terenu izgubio do Monaca (1:3), koji je trenutno tek četvrti u francuskom prvenstvu.

Chelsea, uvjerljivi lider i izgledni prvak Engleske, u obje utakmice prve eliminacijske runde LP bio je osjetno lošiji od PSG-a, koji je aktualni prvak Francuske, ali ove godine će se do kraja boriti za naslov s Lyonom i Marseilleom. Dakako, ono što Chelseaju posebno ne služi na čast je da najbolji katarski klub nije izbacio iako je s Parka Prinčeva donio aktivnih 1:1, a u sat i pol uzvrata na svom terenu imao igrača više. Ne samo to, nego im je PSG, bez obzira na ostanak bez najboljeg strijelca i igrača, zabio dva gola i očitao lekciju iz borbenosti.

Barcelona protiv aktualnog engleskog prvaka je potvrda: Premier League nema klub svjetske klase

Isto to, napravila je navodno samo lepršava i simuliranju sklona Barcelona protiv aktualnog engleskog prvaka Manchester Citya. Sraz lidera Španjolske i aktualnog prvaka Engleske, najbolje je pokazao koliko zabrinjavajuće puno elitni Englezi kaskaju za europskom konkurencijom.

U redu, Barcelona je trenutno uz Real i Bayern velika trojka europskog nogometa, ali to što pobjednik Premiershipa u dvije utakmice protiv Barcelone izaziva tek sažaljenje, a jedini njihov igrač o kojem se priča je golman, dovoljno govori gdje su Englezi, usprkos silnim zvijezdama, milijardama i hypeu koji se stvara oko njihovih klubova i lige.

Jednostavno, za razliku od spomenute trojke, Engleska nema klub svjetske klase. To bi po svemu mogao biti Chelsea, ali njegov trener umjesto nogometa više voli šah i prcanje suparnika na presicama.

5 milijardi funti za kupnju seksipila koji za sada imaju samo Real i Barca

Kada smo već kod milijardi u engleskom nogometu, prema najnovijem ugovoru za televizijska prava, klubovi iz Premiershipa između sebe dijele čak 5 milijardi funti, pa su pragmatičniji među fanovima engleske Big money League, uvjereni kako će se očiti jaz između njihovih s jedne, te španjolskih i njemačkih velikana s druge strane, uspješno premostiti ovom pozamašnom injekcijom.

Financijski fair play? Englezi se ne zamaraju s njim, nego su uvjereni kako će povećanje ionako velikog bogatstva njihovih klubova, konačno auru neodoljivosti s Reala i Barcelone preseliti preko Kanala, pa neki budući Ronaldo više neće osjećati potrebu za odlaskom iz malog Uniteda u veliki Real, a budući Messi će terapijom hormonima biti namamljen u Englesku, a ne u Kataloniji.

Kada smo kod FFP-a, pogled na sastave i momčadi najjačih španjolskih i njemačkih klubova, pokazuju da oni, za razliku od engleskih, usprkos također velikim svotama potrošenima na pojačanja i strance, ne zanemaruju stvaranje igrača.

Istinski engleski ljubitelji nogometa raduju su potopu u LP jer ruši milijardama građene iluzije o "najboljoj ligi"

Sve je u lovi, naravno da nitko nema iluzija, pa će zbog toga i brojni engleski ljubitelji nogometa kojima se gadi taj ples milijardi, stranaca, korporativaca, bogatih turista i skupih televizijskih prijenosa oko njihove nacionalne svetinje, izraziti zadovoljstvo novim potopom njihovih klubova u Europi, kako bi konačno došlo do buđenja iz sna o najjačoj ligi svijeta, koja, pokazuje nam se na previše primjera da bi bilo slučajno, to nikako nije. Primat po atraktivnosti, zabavi i televizičnosti nitko joj ne može osporiti, ali Monaco, Basel, PSG i Barcelona, svakako jesu kvalitetu.

Ne traže se trofeji, nego četvrto mjesto

Već dulje vrijeme mnogi jaki engleski klubovi, Arsenal prije svih, gube natjecateljski interes i žar borbe za trofejima kada se konačno dočepaju četvrtog mjesta u prvenstvu, koje je postalo sveti financijski gral. Efektan udarac takvoj nesportskoj startegiji bio bi da Englezi sa drugog padnu na četvrto mjesto Uefine tablice koeficijenata i tako u LP šalju tri kluba, ali bez obzira na dvije loše sezone, to se neće dogoditi, jer Talijanima bježe čak 14 bodova.

Od engleskih i britanskih klubova, do onih koji su to samo po sjedištu franšize

Eto što je reforma Lige prvaka napravila nogometu u njegovoj kolijevci, jer gdje su sada oni dani kada su krajem 70-ih i početkom 80-ih Englezi naslov prvaka Europe osvajali šest godina zaredom, a na vrhu kontinenta se kočoperili Nottingham Forest i Aston Villa?

Ali, tada su to doista i bili engleski (britanski) klubovi s gotovo svim igračima iz Ujedinjenog Kraljevstva, dok su tri engleska kluba u uzvratnim utakmicama osmine finala LP na teren poslali ukupno samo pet Engleza (!), da ne spominjemo nedostatak igrača iz vlastitog uzgoja, što je još jedan u nizu dokaza da je Premier League sve manje liga s engleskim igračima, dok klubovi s dugom i slavnom tradicijom nalikuju američkim franšizama.

Prethodna "Nogometna NBA" pala je zbog nedostatka novca, ova je na tom tragu zbog sve većeg i besramnijeg bogatstva

Prije 20-ak godina Serie A zvali su Nogometnom NBA, ali u drugom kontekstu: najjače lige, najboljih igrača, punih stadiona i klubova koji su dominirali europskim kupovima.

Danas se amerikanizacija nogometa u europskoj zemlji u kojoj je izmišljen, događa u najgorem smislu, gdje je sve podređeno zaradi i "zabavi za cijelu obitelj". Znamo gdje je završila prethodna Nogometna NBA, a ova najnovija ide u istom smjeru.

Ali, za razliku od Serie A, čiji je sunovrat označio nedostatak ulaganja u infrastrukturu, klubove i transfere, Premier League svoj očiti pad s europskog vrha doživljava zbog toga što je sve više i besramnije bogata.