Foto: Hina, Index

MNOGO toga se prošlih dana i mjeseci govorilo o grčkoj krizi. Prošlog tjedna nazvalo me nekoliko grčkih prijatelja i zapitali su me kako bih glasovao na grčkom referendumu. Odgovorio sam im kako cijeli život nepopravljivo stojim na strani malih, ugnjetenih, nemoćnih, možda i nespretnih i nesretnih i da bih na temelju svih mojih znanja koje imam o ekonomiji, politici i kozmičkom poretku stvari, da sam Grk, glasao "OXI" ili “ne" o prijedlogu europske „trojke“ od 25. lipnja. Učinio bih tako jer je taj prijedlog sve prije nego ”europski” i nije u duhu one Europe o kojoj smo nekoć iza željezne zavjese komunizma zamišljali da će nam donijeti svu moguću slobodu i blagostanje.

Da sam možda u pravu, potvrđuju i najveći ekonomski umovi današnjice i demokratske Amerike Joseph Stiglitz, Paul Krugman i Jeffrey Sachs koji su, kao znalci iz samog srca današnjeg demokratskog kapitalizma, u svojim brojnim komentarima na najznačajnijim globalnim medijskim platformama promatrali grčku krizu i otvoreno se stavili na stranu aktualne grčke vlade, odbijajući mjere ”trojke” kao nestručne, ucjenjivačke i nemoralne.

Prošlotjedna grčka i europska drama pobudila mi je sjećanja na pad američke investicijske banke Lehman Brothers, s kojim je u pozno ljeto 2008. počela panika na tržištima koja je svijet odvela u globalnu recesiju iz koje, ne varajmo se, još uvijek nismo izašli.

Nedavno je Timothy Geithner, ministar financija SAD-a iz vremena krize 2008., rekao kako sada uviđa da je Lehman Brothers trebalo spasiti, a ne prepustiti ”kreativnoj destrukciji” kapitalizma i tržišta. Jer bi, pretpostavlja on, Ameriku, a time i sve nas, to mnogo jeftinije koštalo. Recesija uzrokovana padom te banke, odnosno bolje reći kasino-projekta jednog prenapuhanog sustava ekonomskih derivata kojoj je ta institucija bila na čelu, koštala je ekonomije razvijenih zapadnih zemalja tisuće i tisuće milijardi dolara te milijune izgubljenih radnih mjesta. Neki se još nisu oporavili.

Koliko god to možda žalosti novopečene hrvatske apologete slobodnog tržišta, sadašnja grčka kriza i globalna kriza iz 2008. zapravo pokazuju da se vođenje nacionalnih ekonomija, ni globalnog tržišta, ne bi smjelo prepuštati isključivo samom tržištu. Nije to više sukob ”Čikaške škole” i Keynesijanizma.
Usuđujem se reći da u to totalno tržište i njegovu pretpostavljenu moć nevidljive ruke više ne vjeruju ni izvorni neokonzervativci.

Ne mogu kozji sir i mastika s otoka Chiosa vrijediti isto kao Siemensov ili Boshov vlak ili turbina

Jednostavno govoreći, dinamika ekonomskih procesa i financijskih tokova jako se ubrzala globalizacijom i rastom novih tehnologija. Svi stari koncepti i modeli promišljanja ekonomske i društvene stvarnosti padaju ničice. Pred nama je i već počinjemo živjeti promjenu paradigme ogromnih razmjera, kako u mikro, tako i u makroekonomiji.

Ne mogu kozji sir i mastika s otoka Chiosa, recimo, vrijediti isto kao Siemensov ili Boshov vlak ili turbina. Iako su svi ti proizvodi potrebni, oni dakako nemaju istu dodanu vrijednost. Međutim, u Europskoj uniji koja pretendira da postane meta-država i najrazvijenija zemlja (kontinent) svijeta, te se razlike moraju uskladiti. To se zove konvergencija gospodarstava na zajedničkom tržištu. Pri tomu je svejedno radi li se federalnoj ili konfederalnoj zajednici.

Smatram da, recimo, sustav federalnih rezervi SAD-a ne bi nikada prepustio Teksas, Oregon ili Novi Meksiko bankrotu. Pogotovu nakon lošeg iskustva s Lehman Brothersom. U psihologiji ”medijskog krda” vrlo se lako može dogoditi, baš kao s Argentinom i Meksikom devedesetih, da se vrlo izgledni mogući Grexit raširi po globalnim tržištima i ponovo svijet uvede u novu i dugotrajnu recesiju.
Indeksi povjerenja u euro i u globalni rast samo dan nakon referenduma već su počeli padati. Opet se trebamo zapitati tko je jednoj maloj, nefunkcionalnoj ekonomiji uopće dao taj silni novac? Tih 300 i kusur milijardi eura? Kako su uopće pomislili da će ekonomija turizma, maslina i feta sira to uspjeti vratiti?

Grčka je poslužila dvjema koruptivnim grupama

Ne varajmo se više, Grčka ne može vratiti te dugove. To smatra i precizno skrojen izvještaj MMF-a, koji je takvu ”presudu” i objavio prošlog tjedna, usprkos protivljenjima iz Bruxellesa, potvrđujući ono što Ciprasova vlada tvrdi od dolaska na vlast. Grčki dug je, naime, neotplativ.

Ne postoji ekonomska teorija s ozbiljnom reputacijom koja bi mogla potvrditi da osam godina duga depresija jednog gospodarstva zahtijeva daljnja i to sve drastičnija rezanja.

Grčka je, naime, poslužila dvjema, sada slobodno možemo reći, koruptivnim grupama - korupcija je jako širok i sveobuhvatan pojam - kao poluga za njihovo bogaćenje ili napredak neke uske agende. U prvoj grupi su neodgovorni bankari moćnih europskih i svjetskih banaka i vlade onih zemalja koje su u desetinama milijardi dolara ili eura prodavale oružje i razne druge robe maloj zemlji koja te robe najvjerojatnije nije ni trebala. Grčka taj novac nije mogla kvalitetno iskoristiti, ali zasigurno nije sve to mogla platiti. Drugu koruptivnu grupu čine briselski birokrati koji su jako trebali Grčku u eurozoni, kako bi možda predstavili svoj uspjeh tom naprasnom konvergencijom, iako je zdrav razum govorio, na temelju jedne, samo jedne proste činjenice, kako je euro u Grčkoj neodrživ. Naime, samo je u godini prije grčkog ulaska u eurozonu njihova drahma devalvirala prema tadašnjoj njemačkoj marki nevjerojatnih 85 posto.  

Nadalje, program štednje koji su Grci uveli prije osam, ali nešto značajnije i ozbiljnije, prije pet godina pod pritiskom ”trojke”, nije donio ništa dobrog. Osim što su privatne banke sa zapada, koje su morale i trebale ukalkulirati u cijenu svog kapitala i rizik grčkog „deafulta“, svoje dugove bez ikakvog ”haircuta” prodale Europskoj centralnoj banci. Time je bankarski sustav EU-a, prije svega Njemačke i Francuske, samo kupio vrijeme kako njihove najveće banke ne bi otišle u stečaj pod teretom stotina milijardi grčkog duga.

Izliječili smo virus, ali ubili smo i čovjeka koji ga je nosio

Za to vrijeme grčki bruto nacionalni dohodak pao je za četvrtinu, nezaposlenost pogotovo mladih ljudi porasla je do maksimuma i recept „trojke“ izgledao je upravo kao kada neiskusan liječnik daje preveliku dozu lijeka kako bi ubio virus u nekom organizmu. Samo što tijelo nije taj lijek moglo izdržati, pa je na putu kolabiralo skupa s virusom. Izliječili smo virus, ali ubili smo i čovjeka koji ga je nosio, tako je izgledala primjena tih mjera.

Grčki premijer Cipras u siječnju je preuzeo vlast na političkoj platformi prestanka mjera štednje, za koje mu je, jasno i kristalno čisto, grčki narod na tim izborima i dao mandat.

On je ipak, čini se, u 6. mjeseci pokušao zadovoljiti svoje europske partnere, ali nije išlo. Satjeran uza zid, okrenuo se opet onima koji su mu mandat i dali. I tako je pozvao na referendum. Time je Cipras vratio mandat narodu koji ga je izabrao i njegova odluka za one koje nisu opterećeni predrasudama bila je jedina moguća. Vidjet ćemo ubrzo je li to bila odluka igrača pokera, ili lukavog šahiste.

No to nije bio obični referendum. Bio je to referendum za i protiv eura, upravo onakav kakav su trebale organizirati sve države članice eurozone prije nego što su ušle u nju. Iz današnje perspektive može se tvrditi da je Švedska mudro postupila kada je svojevremeno na referendumu odbila ući u eurozonu.

Uvođenje eura nije nikada bila racionalna odluka, napravljena na konkretnim ekonomskim pokazateljima, kao ni prijem Grčke u eurozonu. Sve su to bile političke odluke trenutka, u kojima je uvijek netko odlučivao u ime grčkog naroda.

Od ”očeva” eura Helmuta Kohla i Françoisa Mitterranda (za prvog tadašnji šef njemačke centralne banke glasno je rekao da je "ekonomska bena") koji su imali "viziju" ujedinjene Europe kroz euro, do grčkih klijentističkih vlada PASOK-a i Nove demokracije, koje su opetovano varale, kako svoj narod, tako i tu istu Europu.

Rezultat grčkog referenduma ne znači da će Grčka odmah napustiti eurozonu. Sada je na europskim liderima da odluče hoće li dopustiti Europskoj centralnoj banci koja je, nota bene, trenutno i grčka centralna banka, da nastavi finacirati trenutne potrebe Grka za gotovinom. Ako taj dotok svježeg novca zastane, grčki izlazak iz eurozone je neminovan.

Ako se to desi, promijenit će se i pogled globalnih tržišta na zajedničku valutu. Do sada se na euro gledalo kao na ”irreversible arrangement”, a u slučaju grčkog izlaska iz tog aranžmana, euro će se promatrati kao sustav ili mehanizam fiksnog monetarnog tečaja koji se može napustiti. Euro će od valute koja se, protivno svim pretpostavkama znanosti koja ne poznaje valutu bez zajedničke fiskalne politike i jedinstvenog bankarskog sustava, ipak etablirala na trzištu, ponovo postati ”dogovorna” valuta s revolving vratima za ulazak ili izlazak. Nesumnjivo je da će njegova vrijednost, i na kratki i na duži rok, pasti. Tržišta će reagirati na temelju promijenjene pretpostavke da se 18 zemalja međusobno podržava.

I drugi će razmišljati o napuštanju eura?

Taj će razvoj situacije otvoriti i mogućnost drugim zemljama, gdje odavno tinja nezadovoljstvo zajedničkom valutom, prije svega u Italiji, da razmišljaju o napuštanju eura. Talijani već dugo smatraju kako su im sve ekonomske nevolje i sada već dugotrajna ekonomska depresija došle s eurom.

Kažu da je Gordijski čvor koji je bio zavezan na obali Aleksandrije u Egiptu, tada značajne grčke luke, presjekao Aleksandar Makedonski, u pratnji svog učitelja Aristotela. Pretpostavljalo se, legenda kaže, da će onaj tko odveže taj čvor postati vladarom svijeta. Suočen s tim izazovom Aleksandar je izvukao mač iz korica i presjekao ga, pa je postao vladar tadašnjeg njemu poznatog svijeta.

Ne znam tko bi danas mogao presjeći Gordijski čvor grčke krize koja prijeti da pošalje u povijest i euro, a možda čak i ovu i ovakvu Europsku uniju, no vrijeme je za hitnu akciju demokratski izabranih lidera u vladama država članica eurozone, ali ni u kom slučaju ne akciju birokrata koji gledaju samo uske interese svojih dnevnih ili tjednih rasporeda.

Treba žurno restrukturirati grčki dug, otpisati što se može i da otpisati te Grcima dati razumni rok da se ostatak tih kredita vrati, pa makar to bio i rok od 50 ili više godina. Za uzvrat, u kontroliranoj reciprocitetnoj dinamici, od Grka treba tražiti da ispune sve one uvjete koje je recimo Hrvatska ispunila na svom putu ka Uniji. A to prije svega znači striktno uvođenje i poštovanje pravne države kakvom, izgleda, Grčka i prije Ciprasa nikada nije ni bila.

Politika je ”izmislila” euro, politika je ”uvukla” Grke u euro, politika i korupcija omogućili su im toliko zaduživanje i samo proeuropska politika, na temelju ravnopravne i solidarne Europe svih država članica te preciznog poštovanja prava i temeljnih dokumenata Unije, može izvući Europu iz ovog pucanja u vlastitu nogu.

U protivnom, očekuje nas manje ili više kontrolirani kaos. Što će opet ovisiti o kvalitetnom leadershipu kojim Europa, uvjerili smo se ovog proljeća i ljeta, ne obiluje. Ni na nacionalnim ni na metadržavnim razinama u Bruxellesu.

Grci će, u tom slučaju, morati vrlo brzo tiskati neku zamjenu za euro. Bit će to prvo vaučer, nekakav papir, pa tek onda drahma. Rizik je da Grčka postane potpuno nefunkcionalno društvo i ekonomija te će se slike njihova egzistencijalnog pada širiti ekranima naših računala i tv ekrana. Europska centralna banka potrošit će dodatne stotine i stotine milijardi eura da zaustavi širenje virusa na ostale zemlje Mediterana i već najavljen veliki pad cijena dionica europskih poduzeća na europskim burzama. Ući ćemo u novu recesiju, a još iz one prve neka društva i neka europska gospodarstva nisu ni izašli.

Sve će to dati za pravo euroskepticima u Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj koji će mahati tim grčkim izlaskom u svojim političkim kampanjama te vrlo moguće ostvariti uspjeh na prvim sljedećim izborima, pa će tako jedan uspješan, prije svega antiratni projekt jedinstvene i dobrostojeće Europe propasti. Vrijeme je za mudru, hitnu i ozbiljnu akciju u Europi.

Ratko Knežević/Nacional

Ratko Knežević je investicijski bankar iz Londona, magistar znanosti, koji već godinama radi za najveće svjetske financijske institucije kao stručnjak za ekonomije malih zemalja. Upravo to je bila i tema njegovog magistarskog rada na prestižnoj i cijenjenoj u svijetu London Business School i njenoj školi za lidere Sloan fellowship. Često su ga citirali u Financial Timesu, The Economistu, BBC-u, New Yorkeru i ABC Newsu...

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala