Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index, Privatna fotografija

ZNAŠ ti, ti koji sad ovo čitaš, kaj ja radim? Ne kao kaj radim upravo sad, nego kaj radim inače u životu? Ne znaš, al sad ću ti reć pa ćeš znat.

Ja ti dajem žmigavac čak i kad sam u garaži. Čak i kad nitko nije iza mene i realno nema potrebe da najavim na koju stranu idem, dam ga svejedno jer imam tu naviku. Naviku da sve bude po nekim pravilima koja te nauče ljudi koji su stariji i znaju pravila. Ili barem naviku da bude civilizirano. Koliko god je glupo dat žmigavac u garaži, to je moja civilizirana navika. I ti sigurno radiš nešto slično.

Možda ne daješ žmigavac u garaži, ali vjerojatno ga daješ kad se prestrojavaš. Jer si fin i dobar i civiliziran čovjek. Trudiš se bit odgovoran član društva, kao što se i ja trudim. Daš žmigavac, za bolji svijet. Ali to nije sve što radiš, jel da?

Naravno da nije. Trudiš se na svim instancama (kakva pametna riječ, Bože dragi!) - još od malih nogu.

Bit pošten član zajednice. Bit dobar. Trudiš se živjet častan život prije nego što su ti uopće narasli svi mliječni zubi.

Slušaš tetu u vrtiću kad ti kaže da se ide spavat poslije ručka. Tebi se ne spava, ali to su pravila i ako teta kaže da ideš spavat - ideš spavat.

Slušaš tetu i kad ti kaže da moraš pojest svu ciklu iako ne želiš. Ni nju, ni žlundru u gulašu ali jebi ga, ako ćeš bit častan čovjek, vrtić je prva naplatna kućica. Pojedeš ciklu. Pojedeš žlundru. Tu i tamo užicaš repete griza ali i za to moraš bit ekstra dobar.

U školi nastavljaš istim putem. Pišeš zadaću, na likovnom crtaš što ti kažu, učiš stvari napamet. Imenice su riječi kojima se imenuju bića, stvari i pojave. Oplođena jajna stanica se zove zigota. Fjodor Mihajlovič Dostojevski je rođen u Moskvi 1821. Kojićetitokurac ne pitaš, naučiš jer se mora. Tako kažu, a ti znaš da su pravila super pa napraviš i ti. Bilo bi ti draže da su te u školi naučili kako ispunit poreznu prijavu ili napisat CV, ali Fjodor Mihajlovič Dostojevski je rođen u Moskvi 1821.

Ne divljaš na tjelesnom. Nosiš čistu, bijelu majicu jer ZATO. Ne mućkaš Colu. Dobar si. Na putu da postaneš častan čovjek. Kvalitetan član uređenog društva.

Imaš hobije. Tenis. Plivanje. Košarka. Ideš na solfeggio i učiš blok flautu jer je lijepo znati svirati neki instrument a gitare su skupe. Učiš strani jezik izvan škole. "Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš" - to kažu, pa onda utorkom i četvrtkom ne možeš u parkić jer imaš engleski. More homework for you.

Vikendom malo igraš igrice na kompu i gađaš koš na školskom, ali ne prije nego što je gotova zadaća. Nikako prije toga.

Čitaš lektiru. Učiš recitacije. Gle malu voćku poslije kiše. "Kakvo divno dijete imate, gospođo" - mama je ponosna kad te u nedjelju povede na plac da joj pomogneš nosit stvari.
Ne jedeš kekse prije ručka. Pomogneš mami postavit stol. Smiješ se dić tek kad si sve pojeo (i kad su ostali pojeli), ali i tad moraš pitat: "Mogu se ić igrat u sobu?" Ponekad možeš. Ponekad moraš ostat za stolom i slušat kak teta Strina prepričava dosadne priče o zelju i Jugoslaviji. To je pristojno, ostani. I ostaneš, jer si dobar mali čovjek.

Pristojno je i da kažeš: "Woooow, hvala teta Strina!" - kad za Božić dobiješ kolekciju časopisa "Moj veseli zemljopis" a htio si Gameboy. Ne mora teta Strina znat da je kupila najgori poklon. Ako joj kažeš, i dalje ćeš imat kolekciju časopisa, a teta Strina će bit tužna.

Društvene norme. Nisu uvijek ugodne, ali pomažu ti da postaneš dobar mali čovjek koji će jednog dana postat dobar veliki čovjek.
Trudiš se.

U srednjoj probaš pušit. Jbg. Možda odmah prekineš jer nije zdravo. Možda nastaviš. Ako nastaviš, svako malo obećaješ sebi da ćeš prestat. Želiš bit najbolji što možeš bit, sigurno ima neka nagrada. Jednom. Kasnije. Nekad.

Kad završiš srednju, ili tražiš posao ili ideš na faks. Nadaš se dobrom poslu. Ako ga nađeš, dolaziš na vrijeme. Ne prigovaraš puno. Ponekad zabušavaš, ali generalno se trudiš bit dobar čovjek, a dobar čovjek je i dobar radnik pa ne zabušavaš prečesto. Smješkaš se kolegama, čak i onom šupku koji je šupak, ali ti nisi šupak pa si dobar i prema njemu. Čak mu kažeš i "nazdravlje" kad kihne, iako si nedavno čuo da to zapravo nije pristojno. Ti misliš da je, pa mu zaželiš zdravlje kad kaže APČIHA.

Trudiš se jest zdravo. Ne stalno, ali tu i tamo ćevape i tortu presječeš nekom brokulom ili karfiolom ili nečim što liči na biljku. Piješ vodu - ne dovoljno, ali pokušat ćeš. Nakon Božića obećaš da ćeš malo u teretanu. Možda ne odeš, ali u trenutku kad si to obećao, mislio si da ćeš stvarno ić.
Nisi idealan čovjek, ali trudiš se i to je dovoljno.

Ustaneš se baki u tramvaju da može sjest. Štancaš kartu. Propustiš pješaka na zebri. Kad imaš puna kolica stvari u dućanu, pustiš ispred sebe klinca koji ima samo žvake.
Ti si član društva u kojem ipak postoje neke norme i pravila, i drago ti je da činiš svijet boljim mjestom.

Pereš zube i trudiš se izmasirat desni jer je zdravo. Smanjiš unos kave jer je i to zdravo. Ne držiš mobitel pored glave "jer zrači."

Neko vrijeme koketiraš s Herbalajfom pa prestaneš.
Plaćaš račune. Plaćaš i porez jer si presiromašan da si možeš priuštit da ga ne plaćaš. Parkiraš auto tako da ne zauzmeš više od jednog mjesta. Pomogneš susjedi sa stvarima iz dućana. Dobar si, stvarno jesi. I uvijek se trudiš bit još bolji. Da opravdaš tvrdnju gospođe s placa koja je davno prije tvojoj mami rekla da ima krasno dijete.

Pronađeš nekog s kim ćeš se skrasit. Ne slažete se uvijek ali lijepo vam je kad nedjeljom popodne sjedite na kauču i jedete naranče. Pričate o ljudima, o događajima, o idejama. Trudite se najviše pričat o idejama a najmanje o ljudima jer onaj citat kaže da je tako najbolje, ali svima se dogodi greška, pa i vama. Pričate o djeci.

Ne znate kakva će bit, ali znate da ćete ih odgojit da budu časni ljudi. Ljudi koji daju žmigavac. Ljudi koji nose bijelu majicu na tjelesni. Ljudi koji se ustanu bakici u tramvaju i glume da obožavaju poklone od tete Strine. Ljudi koji će se držat pravila.
Pravila su važna za uređeno društvo. Jesu. I ti to znaš jer su ti rekli još u vrijeme mliječnih zuba. Jednom će doć neka nagrada, sigurno, jednom hoće.

I znaš kaj se onda desi? Onda jednog dana, možda čak dok si na obiteljskom ljetovanju s malim Markom koji trenira plivanje i malom Anom koja je već treća najbolja flautistica u Sigetu, nekoliko koraka od auta parkiranog tako da zauzima samo jedno mjesto na parkingu koji si platio jer si pošten čovjek, hodaš, sretan što živiš u svijetu u kojem neka pravila još uvijek vrijede - i vidiš ovo:

Pa jebemti sve. I bijele majice za tjelesni. I brokulu i karfiol i ciklu. I Fjodor Mihajlovič Dostojevski je rođen u Moskvi 1821. I blok flautu i malu voćku poslije kiše. Nema pravila. Vidiš da nema. YOLO.

P.S. Ovo nije poziv svim studentima da sjebu jesenski rok.



Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.