Foto: Hina, Index

GRČKA danas izlazi na izbore. Peti put u posljednjih šest godina, treći put u manje od godinu dana. Pa ipak, ovi izbori se razlikuju od prethodnih: ispitivanje javnog mnijenja i činjenica da je udio glasača koji izlaze na izbore u konstantnom padu pokazuje da Grci polako shvaćaju da rezultati izbora ne mogu znatno utjecati na stanje u državi. Koga god da izaberu, mirovine će padati, broj zaposlenih i plaće u javnom sektoru će se rezati, socijalna davanja reducirati.

Država je jedno veliko kućanstvo

Svaka domaćica koja vodi kućanstvo zna da ne smije potrošiti više od onoga što obitelj uprihoduje. Ako uđe u minus na računu, onda će nekada u budućnosti taj minus morati zatvoriti. Povećana konzumacija sada nužno znači ili više rada ili smanjenu konzumaciju u budućnosti. Nitko pri zdravoj pameti ne bi očekivao da će se minus na računu zatvoriti tako što će se raditi manje, a trošiti više nego ranije.

No kada se podignemo na razinu države, što nije ništa drugo nego jedno veliko kućanstvo, onda odjednom vrijedi neka druga “logika”. Zaduživanje odjednom postaje nešto poželjno, a na potrošnju se gleda kao na sredstvo izlaska iz krize. Umjesto da proizvodnja dobara i usluga prethodi njihovoj konzumaciji, kejnezijanci i socijalisti uspjeli su pomiješati uzroke i posljedice pa je ispalo da konzumacija kauzalno prethodi proizvodnji.

Političari ljudima govore ono što žele čuti

Problem je što ova naopaka ekonomija ljudima nudi upravo ono što žele čuti. Poput sajtova koji vam obećavaju brzu zaradu na internetu uz pola sata rada dnevno, bez ikakvog znanja i vještina, tako i kejnezijanski ekonomisti obećavaju izlazak iz dužničke krize bez odricanja i štednje. Njihov recept za jačanje ekonomije je: “Opusti se i uživaj!” Samo uzmi kreditnu karticu, uputi se u prvi šoping centar, potroši koliko ti duša želi… i promatraj kejnezijansku čaroliju.

Savjet koji su Grci primjenjivali doslovnije od drugih. Dok se nisu zadužili do krajnjih granica i potrošili sve što se potrošiti dade. Na golemo iznenađenje, ekonomija nije narasla, već je potpuno kolabrirala. Jedini izlaz je bio da prestanu trošiti i počnu s ozbiljnom štednjom i odricanjem kako bi vratili dugove i krenuli iz početka. Ali umjesto toga, Grci su se odlučili da umjesto radikalnih kejnezijanaca izaberu još veće ekonomske analfabete, neomarksističku Sirizu.

Umjesto kejnezijanaca - neomarksisti

Za razliku od kejnezijanaca, neomarksisti smatraju da za oporavak ekonomije nije dovoljno samo trošiti poput pijanih milijardera, već je nužno suspendirati tržišne slobode i oformiti komisiju centralnih planera koji će planski upravljati ekonomijom. Tako smo gledali Tsiprasa kako u prvim danima svoje vladavine diže minimalac, uvodi besplatne obroke u škole, zapošljava otpuštene čistačice, diže mirovine i povećava socijalna davanja. Pola Europe ga je veličalo kao heroja, a njegov “uspjeh” dao je vjetar u leđa neomarksističkim pokretima u Španjolskoj, Portugalu i Škotskoj. Tsipras se nije zaustavio na tome nego je u svojoj maniji tržišnih kontrola praktički uništio najprosperitetniju granu grčke industrije, turizam, efektivno zabranivši ‘all inclusive’ ponude grčkih hotela.

Tsiprasov “uspjeh” trajao je 20-ak dana, a onda se sve srušilo kao kula od karata. Postalo je jasno da se grčka kriza ne može riješiti političkim dekretima: ni jedan centralni planer, ma koliko bio moćan i ma koliko veliku podršku imao, ne može suspendirati zakone ekonomije i tržišta. Prvo moraš proizvesti da bi mogao konzumirati. Dugovi se moraju vratiti. Točka.

Grci i dalje nisu naučili lekciju

Ostatak priče dobro nam je poznat. Tsipras je na kraju morao prihvatiti paket pomoći i pripadajuće mjere štednje, unatoč tome što je referendum pokazao da Grci i dalje misle da se zakoni ekonomije ovise o političkoj volji. To je dovelo do pada vlade i Grci se danas nalaze na novom testu ekonomske pismenosti.

Nažalost, rezultati predizbornih anketa ne pokazuju da su Grci naučili lekciju. Siriza je i daje najpopularnija stranka u Grčkoj, odmah uz Novu demokraciju, stranku desnog centra. Na ljevici tradicionalno dominantni Pasok pao je u zaborav, očito nedovoljno radikalan za one koji priželjkuju političare sa čarobnim štapićem.

Možda se izbori u Grčkoj ipak ne održavaju dovoljno često?