Foto: Hina

TEŠKO je razumjeti kako nacisti, ISIS ili druge radikalne skupine mogu naoko obične ljude pretvoriti u brutalne ubojice. Upravo zato, neki se pitaju je li zlo bolest, ali još važnije, radi li se o bolesti koju možemo liječiti.

Zašto bi se normalna mlada odrasla osoba ispisala s fakulteta i nedugo nakon toga pojavila na nekoj snimci na kojoj hladnokrvno ubija drugu osobu u ime Boga ili neke druge ideje? Ovo pitanje muči mnoge ljude diljem svijeta otkako su prvi puta čuli za ISIS koji je objavio rat nevjernicima. Prije 70 godina isto su pitanje postavljali i oni koji nisu mogli shvatiti stražare u nacističkim logorima smrti.

Nažalost, u međuvremenu smo imali i previše prilika da si ovo pitanje ponovno postavimo.

Sindrom Z

Što običnu osobu pretvara u ubojicu? Ideja da civilizirano ljudsko biće može biti u stanju počiniti divljačka nedjela toliko nam je strana da za to vrlo često krivimo naše životinjske nagone, onaj stariji, primitivniji dio mozga koji preuzima kontrolu nad onim racionalnijim dijelovima. No, neka novija istraživanja naglavačke okreću ova stara objašnjenja pa ispada da je za ova ljudska nedjela kriv upravo "viši", razvijeniji dio mozga.

Neki ovo nazivaju "sindromom Z" (Z - zlo) dok drugi tvrde da je riječ o teoriji časopis New Scientist daje previše prostora.

Naime, mnogi smatraju da su svijetu koji je prepun ubojstava motiviranih ideologijom, potrebne nove teorije. Ipak, definirati zlo kao bolest prilično je kontroverzan potez. To bi, tvrde mnogi, značilo pokušaj opravdanja nedjela ekstremista ili čak davanje recepta za regrutiranje mladih ljudi. Drugi pak smatraju da takav pristup negira realnost da se zlo krije u svakom od nas. Zastupnici ove ideje tvrde da, u slučaju da patologija zaista postoji, tada bi društvo kao cjelina trebalo dijagnosticirati sklone pojedince i smanjiti zarazu. Pođe li nam to za rukom, možda ćemo moći radikalizaciju ubaciti "u rikverc".

Nakon Drugog svjetskog rata, ponašanje stražara u nacističkim koncentracionim logorima postali dijelom studije u kojoj su ih neki znanstvenici vidjeli kao ideologijom vođene i voljne izvršitelje smrtne kazne, dok su drugi njihove postupke tumačili kao bezumno slušanje naredbi. Ova se rasprava ponovno rasplamsala sredinom devedesetih vezano uz genocid u Ruandi i masakr u Srebrenici. U The Lancetu se 1996. pojavio tekst u kojem se ističe da se nitko ne bavi zlom s biološkog aspekta.

Neurokirurg Itzhak Fried prihvatio je izazov.

Donošenje odluka i neuroznanost

U istraživanju koje je objavio 1997. tvrdio je da transformacija nenasilnih pojedinaca u ubojice prati skup simptoma što bi značilo da su dio zajedničkog stanja koje je on nazvao "sindromom Z". Istaknuo je da se radi o rezultatu "kognitivnog loma" koji se javlja kada prefrontalni korteks (zadužen za racionalno razmišljanje i donošenje odluka) prestane "obraćati pozornost" na signale koji dolaze iz primitivnih dijelova mozga.

Ovo je istraživanje, tvrdi Fried, "zaintrigiralo mnoge" jer to bi mogao biti "početak definiranja osnovne mane ljudskog stanja".

"Kao što konstelacija simptoma kao što su groznica i kašalj mogu značiti početak upale pluća, definiranje konstelacije simptoma koji označavaju ovaj sindrom moglo bi značiti da bismo ga mogli prepoznati u ranim stadijima", rekao je Fried, a mnogi su već tada zaključili da se radi o pukoj teoriji čovjeka u potrazi za pravim dokazima. Neuroznanost je dosta napredovala od devedesetih pa je Fried odlučio oživjeti ovu temu i organizirao konferenciju koja se ranije ove godine održala u Parizu.

Na najosnovnijoj razini, razumijevanje zašto ljudi ubijaju povezano je s razumijevanjem procesa donošenja odluka, a neuroznanstvenici to vrlo dobro znaju. Friedova teorija počinje s pretpostavkom da ljudi po prirodi imaju averziju prema ozljeđivanju drugih. Ako je to točno, viši dijelovi mozga nadjačavaju ovaj instinkt kod ljudi s ovim sindromom. Kako je do toga došlo?

Etienne Koechlin s pariškog École Normale Supérieure, pozabavio se ovim pitanjem proučavajući ljude u situacijama kada su se morali držati pravila koja se kose s njihovim uvjerenjima. Snimao je mozgove dobrovoljaca i pustio ih da sami izaberu između dva jednostavna zadatka od kojih je jedan bio isplativiji (6 ili 4 eura). Nakon nekog vremena počeo je sporadično ubacivati testove na osnovi pravila. Postavio je pravila na temelju boja koje označavaju koji od dva zadatka trebaju izabrati, a u slučaju da odluče ne pridržavati se pravila, neće dobiti novac.

Dobrovoljci su slijedili pravila iako je to značilo da su ponekad morali birati zadatke za koje su znali da donose manju zaradu. No, dogodilo se nešto neočekivano. Iako bi donošenje odluka na temelju pravila trebalo pojednostaviti donošenje odluka, trebalo im je dulje da odluče, kao da ih buni. Skenovi mozga pokazali su veću aktivnost lateralnog i medijalnog dijela prefrontalnog korteksa. Lateralni dio osjetljiv je na pravila, a medijalni prima informacije ravno iz limbičkog sustava, dijela mozga koji obrađuje emocionalna stanja tako da je osjetljiv na urođene sklonosti. Drugim riječima, čak i kad slijede pravila, ljudi još uvijek u obzir uzimaju osobne preferencije, ali aktivnost lateralnog dijela preuzima kontrolu.

Prisila i distanca

Naravno, igranje za par eura i ubijanje drugog ljudskog bića daleko su jedno od drugog. Ipak, Koechlin vjeruje da rezultati pokazuju da naše instinktivne vrijednosti ostaju čak i kad se igra mijenja.

"Pravila ne mijenjaju vrijednosti, samo ponašanje", govori on i dodaje da je normalno da viši dijelovi mozga nadjačavaju signale koji dolaze iz primitivnih dijelova. Ako je Friedova teorija točna, to je upravo ono što se događa s običnim ljudima koji nadvladavaju spomenutu averziju prema ubijanju. Ista neuroznanost može objasniti poznati eksperiment psihologa Stanley Milgrama s Yalea koji je još šezdesetih pokazao na što su ljudi spremni kad slijepo slijede naređenja.

Fried tvrdi da ljudi imaju snažnu reakciju na prvo ubojstvo, ali nakon toga vrlo brzo prestaju biti osjetljivi. Primarnim instinktima da ne naude mogu se lakše oduprijeti kad "samo slijede naređenja". U svom neobjavljenom radu, britanski profesor Patrick Haggard uz pomoć skenova mozga pokazao da je to dovoljno da nas učini manje odgovornima za svoje postupke.

"Postoji nešto u prisili što izaziva drukčiji doživljaj učinka. Kao da se ljudima jednostavnije distancirati od neugode koju svojim postupcima izazivaju", govori Haggard.

"Obični ljudi"

Međutim, ono što u mnogim slučajevima masovnih ubojstava posebno privlači pažnju, bili oni suvremeni ili povijesni, jest činjenica da počinitelji često ubijaju i kad im nije naređeno.

U svojoj knjizi "Obični ljudi", povjesničar Christopher Browning prisjeća se slučaja nacističke jedinice rezervnog policijskog bataljuna 101. Niti jedan od članova ove jedinice nije ubijao po naredbi. Tek mali dio njih činio je zločine od samog početka, ali vjerojatno se radilo o pojedincima sa psihopatskim i sadističkim sklonostima. Ipak, velika većina onih koji su isprva odbijali ubijati s vremenom su se transformirali i postali podjednako nemilosrdni. Browning ih naziva "rutinskim ubojicama" koji je, jednom kad su počeli ubijati, to brzo prešlo u naviku.

Navike su dugo vremena smatrane nerazmišljanjem, poluautomatskim ponašanjem u kojem viši dijelovi mozga nisu ni uključeni. To bi podržavalo ideju da primitivni dio preuzima kontrolu u situacijama kada "normalni ljudi postaju ubojice". Ipak, ova interpretacija stavljena je pod znak upitnika nakon novog istraživanja neuroznanstvenici Ann Graybiel s MIT-a čija se studija bavila ljudima s uobičajenim psihijatrijskim dijagnozama kao što su ovisnost ili depresija zbog kojih im donošenje loših odluka prešlo u naviku. U visokorizičnim situacijama ti ljudi umanjuju cijenu u odnosu na korist i prihvaćaju nezdravu razinu rizika. Njezina studija također krivicu pripisuje višim dijelovima mozga.

U jednom od eksperimenata, njezina je skupina trenirala štakore da steknu određene navike. Istraživači su potisnuli aktivnost neurona u dijelu prefrontalnog korteksa koji blokira signale primitivnog dijela mozga koji se naziva amigdala. Štakori su istog trena promijenili navike.

"Staro razmišljanje govori da kognitivne funkcije mozga nemaju pristup koji bi dopuštao procjenu ovakvog ponašanja. To je pogrešno. Mozak ima tu kontrolu s vremena na vrijeme", govori Graybiel i dodaje da istraživanja pokazuju da postoji način da liječimo opsesivno kompulzivna ponašanja, a možda čak i "sindrom Z".

Ovaj eksperiment omogućila je tehnika poznata pod nazivom optogenetika (metoda koja omogućava brzu i preciznu kontrolu živčane aktivnosti pojedine biološke stanice pomoću "ubacivanja" posebnih proteina osjetljivih na svjetlosne podražaje.). To nije moguće izvesti na ljudima, ali kognitivna i bihevioralna terapija ili lijekovi mogli bi imati isti učinak. Graybiel vjeruje da bi čak bilo moguće zaustaviti ubilački nagon tako da ih se sustavno udaljuje od analiza koje bi ih dovele do, primjerice, situacije da se raznesu u punom autobusu.

Društvena bića

Potpuno je druga tema bi li društvo odobravalo takve intervencije. Ono što je nekima terorist, drugima je borac za slobodu. Tog je mišljenja i antropolog Scott Atran sa sveučilišta u Michiganu koji se ranije ove godine obratio UN-u vezano za istraživanje u kojem se pozabavio nasiljem kao posljedicom ideologije.

Atran se ne slaže s teorijom o patološkom zlu, a mnogi dijele njegovo mišljenje. Socijalni psiholog Stephen Reciher smatra da je veliki problem s tzv. "sindromom z" to što svijet dijeli na njih i na nas. Pretpostavlja se da su samo ljudi s poremećenim umom sposobni činiti zlo, a stvarnost je takva da je svatko od nas na to spreman i da sve ovi si o pravom (ili pogrešnom) kontekstu. Želimo li svijet učini manje nasilnim mjesto, u obzir moramo uzimati taj kontekst. To od nas zahtijeva da se nakratko udaljimo od pojedinaca i pozabavimo se grupom.

Reicher tvrdi da je Milgram tijekom svog eksperimenta imao gomilu zabilješki koje dosta toga otkrivaju. Ljudi su zapravo imali hrpu različitih reakcija, od entuzijastičnog sudjelovanja do tjeskobne neodlučnosti. Ono što je u konačnici presudilo bilo je to poistovjećuju li se više s vođom ili žrtvom. Tvrdi da je ključno pitanje kako se počinitelji zločina doživljavaju, kako doživljavaju grupu s kojom se poistovjećuju i koga smatraju prijetnjom.

To ima smisla s obzirom na to što znamo o ponašanju u grupama. Ljudi su se razvili kao iznimno društvene životinje i oslanjaju se na pripadnost grupi kako bi preživjeli. Naša sklonost grupiranju jer toliko intenzivna da je samo pogled na boju dovoljan da se povežemo sa strancem koji nosi istu boju kao i mi. Kognitivna neuroznanstvenica Julie Grezes s École Normale Supérieure, smatra da pripadnost čak i najmanjim i nevažnim grupama određuje kako gledamo na one koji grupi ne pripadaju. Prema njima osjećamo manje empatije i skloni smo ih doslovno dehumanizirati.

Budući da prihvaćamo uvjerenja i sustav vrijednosti skupine s kojom se poistovjećujemo, naše skupine utječu i na to kako se ponašamo prema strancima.

"Ono što je stvarno toksično dijeljenja su na pripadnike grupe i one koji grupi ne pripadaju, što genocid čini vrlinom i predstavlja ubojice kao najplemenitije među nama", govori Reicher.

Pozitivne strane i edukacija

Ipak, pripadati skupini može biti i sila dobra. Zapravo, otvor nasilju također dolazi u obliku kolektiva, kao u slučaju trojice Amerikanaca koji su kolovozu spriječili napad naoružanog muškarca u Francuskoj. Samotnjaci pak mogu biti najlakša lovina onih koji šire nasilni ekstremizam.

Tu dolazimo i do ying-yang elementa našeg problema. Trebali bismo poticati pripadnost grupama, tvrdi Reicher i dodaje da je to možda i najbolja zaštita od nazdravih uvjerenja da smo plemenitiji od onih koji našoj grupi ne pripadaju. Trebali bismo educirati ljude da budu na oprezu od takvih crno-bijelih moralnih distinkcija.

I na čemu smo sad? I Reciher i Atran vjeruju da bi buduća istraživanja trebala biti usredotočena na to zašto se ljudi odlučuju na ekstremizam i što je ono što ih ekstremističkim organizacijama privlači. Atran je u svom obraćanju UN-u istaknuo da mladim ljudima treba san. Igrati na kartu umjetnosti nikad neće biti atraktivno mladima u potrazi za avanturom, slavom i važnošću.

Fried još uvijek vjeruje da možemo izvući neku korist istražujući što se događa u glavama ubojica. Štoviše, on smatra da dinamika grupe može pomoći u nastojanjima da objasnimo zašto je prefrontalni korteks korijen zla.

Ipak, dodaje da ne zastupa ideju liječenja sindroma Z. Umjesto toga, smatra da bi naše znanje o ovoj temi moglo pomoći da identificiramo radikalizaciju na samim počecima, izoliramo one koji su pod utjecajem i pomognemo im da se promijene.

"Znakovi i simptomi trebali bi biti poznati svima tako da ih svi možemo spaziti", tvrdi Fried i dodaje da se s kritičarima svoje teorije slaže u jednom - edukacija je ključ.