Dnevnik gradske cure: Je t´aime
Foto: Joanna Pacioek, Ilustracija Index
PETI po redu, sad sam brojala. Ljubičasti za 2012., rozi za 2013., leopard uzorak za 2014., žuti s malim ružicama za 2015. i ovaj novi za 2016. godinu koji sam kupila prošli petak. Pričam o rokovniku za žene koji kupujem evo već petu godinu za redom. U njega upisujem svašta. Kave, sastanke, planove… prve poljupce, prve spojeve, prekide. Nije dnevnik, ne bilježim svaku pizdariju unutra, ali kad se dogodi neki poseban četvrtak, tom četvrtku pridružim malo, slatko srce koje me podsjeća da je bio dobar dan. Rokovnik za planove, kave i srca. Ovaj koji sam kupila u petak je ocrtan motivima Pariza. Sasvim slučajno i ironično, ocrtan je motivima grada u kojem je tog istog petka, dok sam ja odlagala svoju novu, malu, parišku bilježnicu na stol, više od 120 ljudi zauvijek ostalo bez planova. Bez šanse da u svoj mali rokovnik upišu novi dogovor za kavu, novi sastanak, novo srce. I popizdili smo svi zbog toga, kako i ne bi.
Na jedan mali trenutak, Facebook se pretvorio u mrežu ljubavi. Profilke su se presvlačile u francusku zastavu, #prayforparis i #prayforpeace su srušili rekord koji je donedavno držao #jesuischarlie, na trenutak su se svi ujedinili zbog užasa koji nas je pogodio sasvim neočekivano, dok smo planirali vikend i dogovarali tko će vozit nakon izlaska jer se slavi Martinje. Ujedinili smo se, ali samo na jedan mali trenutak. Nekoliko trenutaka kasnije, počelo je klanje. Ako si stavio zastavu na profilku… ZAŠTO si stavio zastavu, zašto ne moliš i za Bagdad, zašto ne moliš za Beirut, zašto ne staviš zastavu Sjeverne Koreje - diktatura ti je ok koncept pa nisi stavio? Zašto ne za Afriku, zašto ne za gladnu djecu, zašto molimo i plačemo samo kad se razaraju mjesta na kojima se planiramo doć romantično prošetat za ruku s nekim? Ako nisi stavio zastavu na profilku… ZAŠTO nisi stavio, zašto ne moliš javno, zašto si bešćutan, di si bio '91., stavi zastavu, budi kao ja, ja sam ju stavio, ja tugujem BOLJE od tebe, ti ne tuguješ za Parizom onako kako Facebook kaže da je najbolje!
Pičkaranje. Nadmetanje. Vrijeđanje. Pray for Paris, pray for peace, stop terorizmu ne samo u Parizu nego i u cijelom svijetu, a upravo je ovakvo nadmetanje i nametanje "pravilnog" načina tugovanja terorizam. Manji od onog s bombama jer nitko ne krvari u virtualnim napadima, ali jednako neprimjeren. Naravno da su u pravu oni koji kažu da je odvratno što smo selektivno empatični kad cmizdrimo zbog mjesta koje se nalazi u turističkoj brošuri, a ne cmizdrimo zbog mjesta koja svrstavamo u kategoriju "ma to ti je tamo normalno." Nigdje nije normalno da netko izgubi život usred najnormalnijeg dana, dok obavlja stvari. Nigdje i nikad. Nije normalno kad grune bomba usred Pariza dok ideš platit račune, nije normalno ni kad grune usred Bagdada dok netko drugi ide platit račune. Jednako e tužno svugdje, ali ovo nadmetanje tko bolje, pravilnije i zemljopisno korektnije tuguje je ružno.
U nastojanju da se prenese poruka ljubavi, mira i tolerancije, pola ljudi na Facebooku se međusobno virtualno poklalo, a upravo se protiv takvih stvari kao borimo. Ako se već borimo za mir i toleranciju, onda slobodno možemo krenut od činjenice da je stavljanje ili ne stavljanje zastave na profilnu sliku osobni izbor. A ne da neki Marko ide solit pamet nekoj Ivani jer on misli da je Ivana glupača zato jer je stavila zastavu na profil. Pa Marko dragi - ti nemoj, Ivana nek stavi i bok. A ne da joj ti jebeš mater pod izlikom širenja ljubavi i mira. To nema veze ni s ljubavi, ni s mirom. To je čista, iskonska netolerancija.
Uglavnom, da ne filozofiram o sveopćem klanju na Facebooku - vjerujem da su svi duboko potreseni ovim događajem, i vjerujem da svatko na njega reagira na svoj način. I svatko ima pravo reagirat na svoj način. Kad je u pitanju tugovanje, ne postoji pravi ili krivi način, postoji samo iskreni način.
Svatko je iz ovog događaja u Parizu izvukao neku priču koja mu se najviše zalijepila za mozak. Meni se zalijepila priča cure koja je bila na koncertu na kojem su pucali. Ležala je na podu, pravila se mrtva i vrtila u glavi sve ljude koje voli. I svakom od lica koje joj je prošlo pred nosom je šapnula "volim te." Ljudima za koje je mislila da ih više nikad neće vidjeti. Vjerojatno je među njima bilo i onih kojima to nikad ne bi imala muda to reć u lice, pa je sad iskoristila priliku, priliku za koju je mislila da joj je zadnja.
Takvi smo mi ljudi - kad treba sijat mržnju na Fejsu, za to uvijek nađemo vremena, ali kad treba reć nekome da ga voliš, eee to je već malo kompliciranije. Nekima se ne usudimo reć jer nam je ljepše živjet u emotivnoj ničijoj zemlji bez muda, nekima koji to znaju kažemo, ali nedovoljno često, nekima planiramo reć ali evo budemo sutra, sutra je isto ok, danas ne stignem, sutra ću, stvarno… zapišemo si u mali rokovnik - sutra, preksutra, možda sljedeći tjedan… ili onaj iza.
"The problem is, you think you have time" - rekao je jednom Buddha. Nisam "wow, ona citira Buddhu" pametna, pročitala sam ovo na Pinterestu. Al zna Buddha šta priča. Misliš da imaš vremena. Za sve te neke stvari koje ćeš jednom napravit, koliko god velike ili male bile. Za otić na kavu sa sestričnom koju ne stigneš vidjet jer imaš posla. Za pročitat knjigu koju nikako da započneš jer imaš posla. Sve ćeš to jednom, hoćeš… a nikad ne računaš na to da je taj tvoj "jednom" možda luksuz koji nemaš.
Glasni smo kad treba bacat Facebook hejt, tihi kad treba reć nekom da ga voliš, i što je najgore, ganjamo nebitne stvari. Nove cipele, aute, pizdarije, mučimo se u teretani da bi tjedan dana dobro izgledali na plaži, odričemo se slatkiša i bureka i masnih kebaba jer nam je jako bitno što netko drugi misli o nama, bitno je da smo fotogenični u svijetu lajkova i fejk virtualnih pohvala… Šta misliš, jel ikome bitno koji auto je netko tko je nastradao u Praizu ostavio iza sebe? U kakvim je cipelama poginula neka žena u petak? Koliko je kila imala i jel imala celulit? Ne. Da ti netko kaže da će te za dva tjedna nešto tako pokosit, te bi ti stvari bile najmanje važne. Važnije bi ti bilo da svi koje voliš znaju da ih voliš. To su te neke stvari koje odlažemo, jer mislimo da ćemo za njih uvijek imati vremena.
To sam i ja mislila 2008., kad sam radila u kafiću na Krku. Došla sam u Zagreb na jedan dan jer sam dečkom koji mi se sviđao (i koji me maksimalno ignorirao) išla na neki koncert na Šalatu. U planu je bilo da se usput vidim i s tatom - par tjedana prije mi je bio rođendan pa smo se trebali naći da se malo podružimo i da mi da poklon. Nisam baš imala puno vremena jer sam došla u Zagreb kasnije nego što sam mislila, pa sam tatu pomaknula za jesen, kad se vratim s mora i otišla na koncert s frajerom koji je išao sa mnom samo zato što sam ja uspjela nabaviti karte. Kakva romantika, jel da? Odjebala tatu zbog dejta, ni prva ni zadnja koja je to napravila, mladost-ludost, ljubav, sreća, imam vremena, vidjet ćemo se na jesen… Te jeseni, mog tate više nije bilo. Ostao je samo parfem u vrećici, Gucci 2, zadnja stvar koju mi je ikad kupio. A ja mu nisam stigla ni reći hvala jer sam trčala za beznačajnim dečkom, na koncertu čijih se izvođača više ni ne sjećam. Sjećam se samo da sam imala karte i da sam htjela impresionirati tipa koji nije imao nikakav interes za mene.
I to je to. Da me taj dan nešto pokosilo, to bi pisalo u mom rokovniku. Odjebala tatu jer "za to uvijek ima vremena", trčala za frajerom koji nikad nema vremena. Kakav glup unos u rokovnik. A svi imamo takve gluposti kojima punimo rokovnike, jer mislimo da za one pametne, važne stvari uvijek ima vremena.
"Radio do 10 navečer i propustio druženje sa sinom jer je posao najvažniji" - kao da ta gomila posla neće biti tu i sutra.
"Jela posni sir i integralne krekere jer se ne želi udebljat."
"Ostala s dečkom kojeg ne voli jer je već navikla."
"Dopustio da ga šefica izjebe u mozak već 563. dan za redom, barem ima posao."
"Proveo popodne prepirući se na Facebooku tko bolje i pametnije tuguje zbog Pariza."
Tek kad se dogodi ovakva velika tragedija, shvatiš da možda baš i nemaš vremena. Danas je Pariz, sutra si možda ti. Nemaš vremena.
Ni za glupu dijetu, ni za loše veze, ni za impresioniranje ljudi koji te ignoriraju, ni za prepiranje na Fejsu kad bi umjesto toga mogao nazvat mamu i reć joj da ju voliš.
Da te sutra nešto pokosi, kaj bi pisalo u tvom rokovniku?
Meni bi pisalo "doručkovala ferero rošer”, jer sam shvatila da u svijetu u kojem se događaju ovakve ružne stvari treba jest slatkiše za doručak. Mami ionak svako jutro kažem da ju volim, bratu isto, a bome ću se i potrudit da iz rokovnika maknem sve one situacije u kojima se raspravljam na Facebooku oko gluposti koje ništa ne mijenjaju.
Ako me sutra nešto pokosi, da ljudi koje volim znaju da ih volim, i da hrana koju volim bude pojedena. Sve ostalo nije vrijedno rokovnika.
YOLO - ali ne onaj YOLO u kojem se full napiješ i tetoviraš i pobereš sidu od Charliea Sheena… YOLO u kojem znaš da je život prekratak za beznačajne ljude, situacije i glupe unose u rokovnik.
Odi reć nekom da ga voliš, ne samo zbog sebe, nego i zbog svih onih kojima je petak zauvijek oduzeta šansa da upišu novo srce u svoj rokovnik.
Je t’aime. A ne se klat na Fejsu.
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati