Foto: Index, Dario Dalmacija

GOTOVO tri sata treba koloni da stigne od vukovarske bolnice do groblja. Tri sata nepregledna procesija ljudi korača od jednog do drugog mitskog mjesta. Nije to tiha kolona, ne šuti se u njoj.
Molitveno društvo broji krunicu, "Zdravo Marijo, Majko Božja", mrmljaju. Drugi svakome tko ih želi slušati pokazuju gdje se što događalo za vrijeme bitke za Vukovar. Treći, a među njima je najlakše prepoznati raseljene Vukovarce koji se grle, rukuju, ljube i smiju. Nisu se odavno vidjeli. Preživjeli su još jednu godinu, došao je još jednom dan kada se susreću s nekadašnjim sugrađanima, sa suborcima, s ljudima koji su im nekada bili susjedi.

Kolona podsjećanja, ne sjećanja

Službeni naziv marša je Kolona sjećanja. Njima je to, međutim, kolona podsjećanja. Susreti s dragim ljudima ih podsjećaju da su nekada bili građani Vukovara, da su nekada bili stanovnici istoga grada.
"Vidi gore, ova dvojica su moji", najednom vikne djevojka. Okrećemo se za njenim glasom i gledamo koja su to dvojica njeni. Stoji pod popisom nestalih, proteže se desecima i desecima metara, gusto tiskana imena i prezimena. Smije se, prijateljice je fotografiraju pod imenima njenih nestalih. Imat će sliku da je podsjeća.

Iz vukovarske bolnice vojnici JNA i raznih četničkih paravojnih družbi izveli su ranjenike, bolničko osoblje i nešto građana koji su se nadali da će tamo naći spas. Odveli su ih i više od dvije stotine ubili. Oni sretniji završili su u koncentracijskim logorima preko Dunava. Mnogi se danas nisu vratili. U dvorištu bolnice, u kojem su se odvijali posljednji mučni trenuci vukovarskog otpora i u kojem je oficir JNA lagao da nikome neće nauditi, danas nije bilo gužve. Otkako je prije dvije godine Kolona sjećanja raskoljena na državnu i prosvjednu mnogi nisu sigurni je li i mjesto u dvorištu ili je bolje da himnu, recitacije i pjesme mornaričke klape slušaju na cesti i gledaju na video zidu. Dvorište je ionako premalo da bi primilo sve koji se priključuju koloni.

Bezimeni križ

"Nisam dolazio lani i prije dvije godine. Kad se umiješala politika ja sam se maknuo", kaže nam Siščanin koji je zapalio svijeću na Memorijalnom groblju. Nikome posebnom, svima. Izabrao je bezimeni križ bez cvijeća i svijeće. Po tome je prepoznao da se uz njega treba pomoliti.

Psovke

"Jebem mater i vama i predsjednici i Leki. Jebem vam predsjednika Sabora. Daj tu svijeću ja ću je zapaliti", viče muškarac ni na koga posebno, zapravo najviše na svoju partnericu s kojom dijeli uniformu bajkerskog kluba Đakovo. Ona mu dodaje svijeću, on miče dugu sijedu kosu s lica i benzinskim upaljačem pali svijeću. Plamen je prejak, otopio je plastiku lampiona. Razljutila ga je policijska traka preko koje ga redari nisu puštali do središnjeg križa dok protokolarna izaslanstva ne polože vijence uz pratnju trube. Podiže traku i zakorači u ograđeni prostor. Nitko ga ne pokušava zaustaviti na putu prema križu. Ipak, kao da je izgubio hrabrost. Staje. Odlaže svijeću i vraća se. Još jednom opsuje. Ovog puta samo Leku.

"Neki od nas moraju i raditi da bi Leko i Lekini primali plaću", mrmlja dok ga partnerica bajkerica nagovara da odu s groblja.

Da je čula da njegove psovke predsjednica Republike vjerojatno se ne bi razdragano smiješila kao što je činila cijelim putem od bolnice do groblja. Smiješila i mahala, odgovarala na zrakom poslane poljupce i pozdrave. Odmahivala crvenom ružom. A, možda joj ni to ne bi pokvarilo raspoloženje. Ipak je opsovana jednom manje nego predsjednik Sabora.

"Ide posao, najbolje se prodaju majice s križem i vodotornjem", kaže nam prodavačica suvenira dok poslužuje mušterije. Upaljači su po četiri kune, majice od 80 do 120 kune. One s natpisom "Stop ćirilici u Vukovaru" više ne idu najbolje. Ni jednu od jutra nije prodala. Čini se da su izašle iz mode. Neki ćirilični bastard ipak se pojavio na transparentu.

"Velika Srbija pukla u Bukobapu", otisnuto je na njemu. Autor nije najbolje učio u školi pa njegov transparent nema smisla ni latinici ni na ćirilici. Učinilo mu se da njegov transparent nije dovoljno jasan pa je pod natpisom rukom dopisao "Velika koalicija, Abeceda + azbuka" i docrtao je most. To je, kaže, njegova politička poruka i HDZ-u, i SDP-u, i Mostu.

"Uvijek je vrijeme za političke poruke, a koalicije su danas u modi", objašnjava i nastavlja koračati.

Strancima nije baš ništa jasno

"Koliko još ima", pita nas muškarac na engleskom jeziku.

"Još ovoliko", odgovaramo. Klima glavom i predstavlja se. Novi je indijski veleposlanik u Hrvatskoj i nije baš najsigurniji što se to događalo na ovom mjestu prije 24 godine. Shvaća da vodotoranj nije obnovljen jer je upečatljivi simbol razaranja. Čuo je i da je proteklih godina bilo nekakvih nemira na obljetnici vukovarske tragedije. Čuo je za prosvjede protiv vlade.

"Jesu li demonstrirali zbog ekonomije?", pita.

"Ne zbog putokaza i natpisa na institucijama", objašnjavamo. Začuđeno nas gleda. Objašnjavamo mu da su po zakonu svi natpisi u Vukovaru trebali biti na latiničnom i ćiriličnom pismu. Zna da ćirilicom pišu Srbi.

"I onda su Srbi prosvjedovali jer nije bilo tih natpisa", zaključuje. Ne, prosvjedovali su Hrvati jer nisu željeli ćirilične natpise. Pravi se da mu je jasno i mijenja temu.

U čizmama zbog kojih se gubila glava

U koloni je mnoštvo najrazličitijih uniformi. Kao da su se na jednom mjestu okupili pripadnici desetaka vojski. Mnogi su premladi da bi nosili uniforme, pogotovo one kakve su se nosile devedesetih.

"Ovo mi je očeva odora. On radi i nije mogao doći. Zato sam je ja s ponosom odjenuo i došao", priča mladi, zbunjeni, koštunjavi Vinkovčanin. Puno je i djece u nekakvim uniformama, ili barem majicama veteranskih udruga. Ogrnuti su zastavama, državnim, paradržavnim ili HOS-ovim.

U šarenilu uniformi ističe se muškarac u maskirnoj jakni kakvu su nosili hrvatski vojnici u Domovinskom ratu. Na nogama nosi žute čizme po kojima su bili prepoznatljivi branitelji Vukovara.

Mnogi su izgubili glavu zbog tih čizama kada su zarobljeni. Nad čizmama traperice, a na već spomenutoj jakni oznake HOS-a, 2. gardijske brigade, Hrvatskog vijeća obrane, Totenkopf, o ramenu gajtan, na desnoj epoleti neki strani činovi, na desnoj zlatni polumjesec i trobojnica. Plavo-bijelo-crvena. Na glavi paradna kapa francuske vojske. S hrvatskim grbom u sredini.

"Ne, nisam se borio u Vukovaru. Bio sam u Posavini i u Hercegovini", kaže. Francuz je. Kada mu je 1992. godine istekao ugovor s francuskom vojskom došao je u Hrvatsku. Vidio je na vijestima da se neki ljudi s grbom na kapama bore protiv drugih ljudi s petokrakom na kapama. Odabrao je grb, zvijezda mu je bila mrska pa je Normandiju na par godina zamijenio Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Tada nije znao ni riječ hrvatskog, danas ga govori sasvim dobro. Hvali se svojim oznakama i žali što je negdje zagubio padobransku značku. Samo mu ona nedostaje na jakni.

Barem danas ima života

Gotovo tri sata treba koloni da stigne od bolnice do groblja. Od jednog mitskog mjesta do drugog. Nije to lagan put. Uz cestu se nudi okrepa. Restorani se reklamiraju prasetinom i čobancem. Poduzetniji stanari usputnih kuća nude rakiju po pet kuna za čašicu. Da se obnovi snaga na putu prema groblju.

Mnogi nakon okrepe odustaju i odlučuju se počast umrlima odati uz šank. U Vukovaru nema ni jednog slobodnog stolca u kafićima. Živo je u njima, barem na ovaj dan. Dan kada se obilježava ubojstvo grada.