I na kraju godine, Ivano, još jednom ti hvala
Foto: Guliver Images/Getty Images
PREGLED sportske 2015. godine nikako ne smije proći bez njega, najboljeg hrvatskog rukometaša svih vremena. Rukomet će ovu godinu na izmaku što prije htjeti zaboraviti, jer smo na Golužinom oproštaju od reprezentacije ispali iz elite, ženski rukomet je već neko vrijeme na aparatima, kao i omladinske kategorije koje su doživjele porazne rezultate. To se, eto, sve poklopilo s godinom u kojoj smo se oprostili od Ivana Balića.
Rukometni Mozart, kako mu ponekad patetično tepamo, 5. lipnja 2015. odigrao je svoju posljednju utakmicu u profesionalnoj karijeri. Istu vrlo vjerojatno niste imali prilike vidjeti, ali zato su mu umjesto hrvatskih navijača skandirali njemački. Isto kao onomad Petru Metličiću kojem su na oproštaju mahali Francuzi. Zašto je to tako, pitanje je za Hrvatski rukometni savez koji se mogao sjetiti i organizirati, recimo, veliki oproštajni tulum za čovjeka koji je navijačima donio toliko sreće i radosti. Kakva bi to scena bila, prepuna zagrebačka Arena, tisuće navijača i još jednom za kraj 60 minuta s rukometnim genijalcem.
Kako bilo, Balić je svoju posljednju sezonu u igračkoj karijeri odradio u Wetzlaru. I tu je obilježio. Majstor je s 36 godina na leđima, onako iz gušta, za kraj, podijelio sveukupno 91 asistenciju te je otišao kao najbolji asistent Bundeslige.
Balića od sredine 2015. godine pratimo u novoj ulozi, a kao koordinator za muški rukomet uskoro će se suočiti s prvim izazovima. Hrvatska mora stvoriti pobjedničku momčad koja bi za tri godine na domaćem terenu mogla loviti jedino zlato koje nedostaje - europsko, a hodajući tom tugom stazom reprezentacija se mora vratiti u vrh svjetskog rukometa. Posljednja slika iz Katara kako Danci šutiraju nekoć veliku reprezentaciju kao kantu smeća ne smije se ponoviti. Cara smo ogolili 2015., cara ćemo, nadamo se, oživjeti u 2016. Onaj na koga pada taj veliki zadatak zove se - Ivano Balić.
Zato i ovom prigodom objavljuemo pismo koje smo Baliću napisali za oproštaj. Odnosno, za novi početak.
Tvrdoglavost koja će nam trebati
Godine 2009. trebali smo, kažu, biti svjetski prvaci. Sagradio nam je HDZ za tu prigodu rukometni hram, a Zoran Gobac potrudio se da sucima ne fali ptičjeg mlijeka ni relaksacije. Ipak, konfeti su tu večer u Areni Zagreb ispaljeni za Nikolu Karabatića i društvo koje će već iduće godine obraniti i treći veliki naslov u nizu.
Zajedno s Francuzima prekinuli smo dominaciju Šveđana iz 90-ih, ali vrijeme i Tricolori pregazili su Hrvatsku. Uzeli smo dva olimpijska i svjetsko zlato, a Ivano Balić taj skor nazvat će najvećim promašajem karijere. "Trebali smo uzeti još barem dva. Bili smo naveći talenti i igrali smo najljepši rukomet. Tvrdoglav sam i jednostavno ne mogu to podnijeti"
Tom izjavom opisao je sebe, ali i generalnu histeriju oko sporta u kojem, osim na papiru, nije bilo boljih od nas.
Možete zamisliti kako je tek doživio set bronci bronci Slavka Goluže. Dovoljno snažno, da se ne upusti to pretjerano komentirati.
Rukometne "mozarte i jordane" ostavljam statističarima. Balića se voli na drugi način
Srebrnu medalju u Zagrebu je spremio u džep, umjesto da je stavi oko vrata. Bio je u raskoraku sa sucima i vremenom koje je nudilo sve manje prostora vicu i imaginaciji.
S Balićem smo "zaratili" i prije tog prilično hrabrog čina, kada je uoči polufinala privatizirao press konferenciju i recitirao ljubavna pisma. Zasmetalo ga je što ga tabloidi u stopu prate s friškom odabranicom, dok je nama zasmetao tajming "obračuna" s raznim storyjima, glorijama i in magazinima koji su okupirali press konferenciju uoči "utakmice generacije".
"Jeba' bi se da mu ne uđe", naslov je zbog kojeg Balić sve do Katara nije dao izjavu Indexu. U mojih skromnih deset godina sportska redakcija redovito se susretala s takvim tretmanom. Mnoge su nas mainstream "svetinje" prekrižile i smatramo to velikim komplimentom. Nije mi nedostajao nitko, osim Balića.
To je jedna od nekoliko slika po kojoj ću ga pamtiti. Trivijalnosti, nabrajalice i usporedbe s Mozartom, Jordanom, Coperfieldom i Bogom ostavit ću statističarima. Osim zlata koje nije osvojio, sjećat ću se svih onih ručnika preko glave dok bi prolazio mix zonom u košarkaškim tenisicama. Posebno ću cijeniti što mu se gadi moderni rukomet i što to nije skrivao. Uživat ću gledajući ga kako vodi sve one Červarove time outove koji su završavali svađom na terenu i zbog kojih smo znali gubiti i finala. I neka smo. Ako je to cijena da Lino Červar danas prizna: "Bez Balića ne bi bilo ni mene" - vrijedilo je. Ipak pričamo samo o sportu, kojeg je Balić obilježio upravo jer je takav kakav jest. Tvrdoglav, neslomljiv, nervozana, a podalje od rukometa potpuno flegmatičan. S cigaretom u ruci, često "ozlijeđen" uoči napornih priprema. Takvima se mora tolerirati jer su druge učinili velikim igračima. I Červar dobro zna zašto mu je tolerirao i tek iza leđa šaputao: "Ma, ionako nikada nije bio igrač za finala".
Balić ne poznaje Červarovu i Golužinu kurtoaziju. Goluža, jasno je, nije bio njegov tip, nesposoban čak i da mu sazna broj i pozove ga u reprezentaciju. Tako se od njega oprostio savez za koji je primao batine i čijem je gazdi, Zoranu Gopcu, bio maskota za prostituiranje za gradski kredit i igrač od kojeg su zvijezdu napravili novinari. Na oproštaju mu, stoga, želim reći da nije kraj. I makar nikada više ne pričali, neka bude još tvrdoglaviji. Još će takav trebati ovom sportu.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati