PREMDA zimski prijelazni rok u velikom broju liga još nije završio. kineski klubovi su do sada potrošili više od 200 milijuna eura, najviše od svih svjetskih liga, a prijelazni rok im traje još mjesec dana.

 

Uz rekord po iznosu ukupnih transfera, Kina drži i rekord po dva najskuplja pojedinačna transfera. Guangzhou Evergrande je platio Atleticu nevjerojatna 42 milijuna eura za Jacksona Martineza, dok je Jiangsu Suning za Chelseajevog Ramiresa iskeširao 30 milijuna.

 

Tamo već neko vrijeme igra nekadašnje čudo od djeteta, Brazilac Robinho, a ove zime su u najmnogoljudniju zemlju na svijetu preselili među ostalima još i Gervinho, Luis Fabiano, Freddy Guarin, Paulinho Geuvânio i Tim Cahill. Pred vratima transfera u Kinu su i njemački reprezentativac Lukas Podolski te kolumbijski ''El Tigre'' Falcao, a izgleda da je novi rekord probio transfer Šahtarovog Teixeire, koji prema svemu sudeći prelazi u Jiangsu Suning za 50 milijuna eura.

 

 

Očito, Kina je postala obećana zemlja za nogometaše. U Aziju više ne dolaze islužene europske i južnoameričke zvijezde, koje žele pred mirovinu pokupiti lagan novac igrajući se nogometa u opskurnoj i nekompetetivnoj ligi kao što je bilo proteklih godina. Danas u Kinu dolaze TOP zvijezde iz Liga petice, a vlasnici klubova ne pitaju za cijenu. 

 

Je li u pitanju kratkotrajni boom kineskog nogometa, balon od sapunice, koji će se vrlo brzo ispuhati ili Kinezi zaista misle ozbiljno, pitali smo Gorana Tomića, Šibenčanina koji godinama živi i radi u Kini, najprije kao igrač, a već četiri godine i kao trener u Zhejiang Yitengu.

 

Tomić je nogometnu karijeru počeo u rodnom Šibeniku. Zatim je bio član AEK-a, Vicenze, Reggine, Liersea, Salzburga i na kraju kineskog Henana.

 

 

''Iz godine u godinu u Kini su sve veća ulaganja u nogomet. Privatni vlasnici klubova natječu se  tko će ostvariti zvučnije transfere, a ove godine privukli su pozornost svijeta. Mislim da sve ovo nije kratkotrajna zanesenost. Stvarno sam uvjeren da će Kina u budućnosti imati ozbiljnu ulogu u svjetskom nogometu.''

 

 

''Sad je sve to skupa jako ozbiljno. Klubovi više ne dovode islužene igrače pred kraj karijere, već dolaze TOP igrači u najboljim godinama. Potpisuju se višegodišnji ugovori, što je apsolutna novost u Kini, jer prije je bila rijetkost da strani igrač potpiše na duže od jedne godine. Također, ni s isplatama igračima nema više nikakvih problema. Ogromna je razlika između Kine danas i 2006., kad sam ja ovdje došao.

 

Zanimljiva je i priča s mojim bivšim klubom FC Tianjin Songjiang. Kompanija Quanjian kupila je klub prošle godine u srpnju i odmah je objavila dugoročni plan kluba, a to je osvajanje Azijske Lige prvaka te sudjelovanje na Svjetskom klupskom prvenstvu.

 

Prvi koraci u ostvarenju tih ciljeva već su vidljivi. Za trenera su doveli Luxemburga, bivšeg trenera Reala i bivšeg izbornika Brazila i Urugvaja. Također, kupili su i Geuvânija, Jadsona i Luis Fabiana, za koje su dali ogromne novce. Ono što je manje poznato, to je da su i transferi kineskih igrača postali astronomski, nerijetko prelaze čak i deset milijuna eura. Međutim, najviše sam se šokirao kad mi je vlasnik kluba doslovce rekao kako bi bez ikakvih problema mogao dovesti Messija i Ronalda, kako cijena nije važna, ali jedini je problem što oni ne žele doći u Kinu.''

 

 

''Svi ti silni dolasci TOP igrača sigurno doprinose i popularizaciji nogometa. Nogomet je bio jako popularan i u razdoblju sudjelovanja Kine na svjetskom prvenstvu 2002., stadioni su bili puni, međutim, korupcijski skandal nekoliko godina kasnije vratio ih je dosta unazad.

 

Što se same tradicije tiče, mislim da ona tu nema veliku ulogu. Kina je ogromna zemlja, svaki grad ima vrhunski stadion, ljudi su željni nogometa, a imaju samo 32 profesionalna kluba, od čega njih šest u Shanghaiu i Pekingu. Dat ću vam primjer. Moj sadašnji klub FC Yiteng, na kraju prošle sezone odlučio je otići iz Harbina te preseliti u Zhejiang provinciju, u grad Shaoxing. Rezultat toga, u samo par tjedana klub je prodao već 15 000 sezonskih karata, a do početka prvenstva za nekoliko mjeseci taj će broj još više porasti. Kad sve to skupa pogledam, uvjeren sam da će nogomet postati konkurentan ostalim sportovima.''

 

 

''Vjerojatno je i to dio plana. Infrastruktura im je besprijekorna, rade na popularizaciji nogometa, ulažu se ogromna financijska sredstva. Sve vodi prema tome da je cilj dobivanje domaćinstva Svjetskog prvenstva, što bi bila kruna tog mega projekta.''

 

 

''Ovo mi je četvrta sezona u Kini, što je rijetkost za stranog trenera. Svake godine je sve veća i veća kvaliteta, kako u igračkom, tako i u trenerskom kadru.  Od poznatih trenera tu su Zaccheroni, Scolari, Ericsson, Luxemburgo, zatim Stanojević, trener koji je uveo Partizan u Ligu prvaka.

 

Kinezi kao igrači izrazito su motorični i tehnički su na visokom nivou, samo još dosta zaostaju na taktičkom planu. Utakmice su visokog ritma. Jako je teško uspjeti u Kini, jer se od stranca očekuje koji put i nemoguće. Guangzhou Evergrande dominira azijskim nogometom, a siguran sam da će se uskoro priključiti i Shanghai SIPG kojeg trenira Ericsson, međutim još je to daleko od kvalitete najboljih europskih klubova.''

 

 

''Iako je jako nezahvalno uspoređivati HNL i kinesku ligu, moje mišljenje je da najbolji hrvatski klubovi ne bi bili plasirani među prvih četiri, pet klubova. Individualna kvaliteta kod stranaca je neusporediva sa kvalitetom HNL- a i oni su ti koji jako podižu kvalitetu lige.''

 

 

''Nogomet je općenito jako puno zastupljen u medijima. Utakmice Liga petice se redovito prenose, a velike zvijezde dolaze u Kinu. Nedavno sam vidio Rio Ferdinanda na utakmici druge kineski lige, David Beckham je prisustvovao jednoj utakmicu u Pekingu, a Luis Figo je došao na predstavljanje ekipe Zhongyou FC. Sve u svemu Kinezi jako ulaze u nogomet i siguran sam da će se plodovi toga rada vidjeti jako brzo.''