NA DANAŠNJI dan 1935. u Travniku rodio se trener svih trenera, legendarni Ćiro Blažević. Ćiru zaista nije potrebno puno predstavljati, o njemu se ionako više-manje sve zna.

 

Kao trener nakon 24 godine posta donio je 1982. Dinamu povijesni naslov, titulu koju će i dan danas mnogi ''purgeri'' smatrati kao nešto puno više od sportskog trofeja. S Prištinom je 1986. napravio čudo i legendarne su priče o silnom zlatu kojeg su prištinski zlatari skupljali kako bi Ćiru privoljeli da ostane. Međutim, kruna karijere Ćire Blaževića bez sumnje je bronca osvojena na Svjetskog prvenstvu u Francuskoj 1998. 

 

 

Do svoje 80. Ćiro je bio u pogonu, nemiran duh nije mu dao mira i u poznim godinama zarađivao je trenerski kruh čak i u Kini, da bi karijeru okončao (mada se sa Ćirom nikad ne zna) u Zadru.

 

Iskoristili smo Ćirin 81. rođendan da bi s njim kratko popričali o nogometnim temama koji su obilježili prošli i koji će obilježiti idući tjedan.

 

''Dirnut sam sine što si se sjetio i nazvao me. Istini za volju, kad si u ovoj dobi i kad slaviš rođendan nije ti baš do slavlja jer si zabrinut hoćeš li doživjeti onaj idući. Za blesana poput mene to je danas glavna preokupacija. No, pustimo mi to, hvala ti sine, puno ti hvala'', odmah nam je rekao Ćiro kad smo ga nazvali.

 

 

''Ma to sam ti ja malo muljao još kad sam bio igrač. Tada nisi mogao ići vani kad si htio, pa smo ja i drugovi malo oduzimali i dodavali po koju godinu, no prava je istina da sam zaista rođen na današnji dan prije 81 godinu.''

 

 

''Teško mi je o tome suditi, a i s druge strane, igračka karijera mi je bila jako kratka. Igrajući za B reprezentaciju Jugoslavije u Ljubljani teško sam ozlijedio koljeno. Popucali su mi križni ligamenti, a tada ortopedija nije bila na nekoj razini. Ta ozljeda je kompromitirala sve što sam obećavao kao talent. Znao sam da više nikad neću igrati nogomet i srećom pa sam bio dovoljno mudar da se uhvatim knjige i škole. Na kraju se ispostavilo da mi se kao treneru sve vratilo i to s kamatama.''

 

 

''Bez ikakve dvojbe, to je naslov prvaka Jugoslavije s Dinamom 1982. Nije to bio samo sportski uspjeh, bilo je to nešto puno više. Tada je cijela Hrvatska disala skupa s nama. Bilo je to nešto čudesno. Sine, kad svjetsku broncu s Hrvatskom podredim tom naslovu, onda ti je jasno koliko mi to znači.''

 

 

''Uvijek sve kreće od glave. Njihov ministar sporta zaluđen je nogometom i sad im je to glavna preokupacija jer je on to naredio. Sredstava imaju, para imaju, a lova je ključ svega. Mogu ulagati koliko hoće, a nemaju nikakve odgovornosti. Uvjeren sam da će uspjeti, samo ako budu strpljivi i ako dovedu vrhunske trenere, posebice za mlađe kategorije. Kod njih je pravilo da u momčadi mogu igrati samo tri, četiri stranca. Džaba tebi ako dovedeš i Messija i Ibrahimovića da skupa igraju ako nemaju s kim igrati. Sportska su nacija, nadareni su, moraju samo od malena stvarati nogometaše. Neka budu pametni i dovedu hrvatske trenere i bit će tu svašta. Vjerujte mi.''

 

 

''Žao mi ga je što se doveo u takvu situaciju. Iskreno, ne raspolažem s dovoljno informacija oko optužbi koje mu se stavljaju na teret, no čim se odlučio na taj korak jasno je da je bio stisnut uza zid. Vjerojatno su mu njegovi odvjetnici to sugerirali.''

 

 

''Ne vjerujem da bi čak i on bio sposoban za takve akrobacije.''

 

 

''Hajduk je tradicija, Hajduk je religija, Hajduk je sve. Takav lokapatriotizam i ljubav prema svom klubu nema nitko na svijetu. Dalmatinac u trenutku rođenja postaje Hajdukovac. Po tome je Hajduk jedinstven na cijeloj kugli zemaljskoj. Želim Hajduku sve najbolje jer je on ponos sviju nas.''