Foto: Joanna Paciorek, Privatne fotografije, Ilustracija Index

E ZNAŠ kaj? Prošli tjedan sam si kupila ovo.

Slatko je. Rozo je. Svira simpatičnu, delikatnu muzikicu kad naviješ mehanizam i lijepo ti je. E pa sinoć mi se taj mali, rozi mjuzik box uključio sam od sebe usred noći i počeo svirat tu simpatičnu, delikatnu muzikicu i sad se moram zaredit i odselit u Karlovac. Eto. Hvala svima na druženju, bilo je lijepo.

Ali prije nego što odem u Karlovac, vrijeme je za novi bulšit tjedna. Reko bi čovjek da će prvo mjesto na ljestvici apsolutnih užasa zauzet pljačka MUP-a, ali neće. Pobjednik je ružna curica.



Za vas koji ne znate, ovo je odobreni udžbenik iz engleskog jezika u našim školama. Za drugi razred. Ministarstvo se još nije oglasilo jer JER JE PAUZA SAD, JEBOTE!, ali izdavačka kuća se ispričala i probat će uklonit sadržaj koji malu djecu potiče da ljude dijele na ružne i lijepe, što možda je malo prenapredan korak za 2016. godinu ali ajmo i mi jednom bit napredni. Btw, ovo sranje su izdali stranci, ne Hrvati, tako da nije sve tako jako sivo. Al je dovoljno sivo.

Razlog zbog kojeg pišem o ovom je činjenica da sam unazad 6 mjeseci imala priliku posjetiti nekoliko osnovnih škola i sudjelovati u druženju sa poprilično puno klinaca između 11 i 16 godina (Josip likes this). Uvijek bude zabavno - ja njima pričam stvari o radiju, knjizi, kolumni, stand-upu, oni se prave da me slušaju i onda kad završim me pitaju kakav je Baby Dooks i kakav je Mario Petreković i kakav je osjećaj bit Shakira i onda Senna M. Lijepo nam je. Zabavljamo se. Ti klinci su isti, identični klinci s kakvima sam ja išla u razred. Ne vole lektiru, pa im ja suptilno natuknem da je lektira super kul, jer želim da dođu doma i kažu mami da sam to rekla pa da mama bude zadovoljna. Ne vole slušat mamu, ni rasku, pa im i za to kažem da moraju. Ne vole zadaću, pa im lažem da je zadaća super. Ti klinci su isti, identični klinci s kakvima sam ja išla u razred. Dok se ne počnemo slikat.

A slikamo se, puno se slikamo jer svi imaju mobitel i svi žele sliku. Kad sam ja bila klinka, imali smo fotić s filmom za 36 slika, a slike bi vidjeli tek kad bi ih razvili. To je bilo tak super. Danas je sve instant i sliku vidiš odmah, što je isto super, iako mislim da smo više cijenili slike kad smo ih razvijali. 

Zna bit naporno stajat dok se klinci oko tebe izmjenjuju i rade formacije i traže još i još i još, ali slatko je i navikneš se brzo. Ono na što se nikad neću naviknut su reakcije tih malih, slatkih curica, a u 90 posto slučajeva su iste:

"Isuse kak sam ružna!"

Isuse. Kak. Sam. Ružna.

Prvi put sam to čula od klinke u knjižnici u Bistri u kojoj sam potpisivala knjigu. Napravile smo selfie, ona je pogledala rezultat i rekla da je ružna. Ja sam joj uzela mobitel i rekla da nije ružna i da prestane govorit takve stvari o sebi, ali nije me baš doživjela. Uzela je mobitel i napravile smo još 5 selfija. Nije bila zadovoljna ni sa jednim, ali uspjela je namjestit glavu i pod određenim kutem postić bolju sliku. Dok je odlazila, čula sam kak sebi u bradu komentira da je odvratna.

Dvanaest godina. Odvratna.

U jednoj školi sam se slikala s drugom curicom od nekih 10, 11, i skužila da mala pokušava bit u kadru samo sa pola face. Pokušala sam joj ispravit mobitel da lijepo stane u kadar, na što me ona ispravila i rekla: "Ne, ne, gadna sam, dobro je ovako."

Deset godina. Ili jedanaest. Gadna.

Kad sam ja imala deset, jedanaest i dvanaest godina, bila sam ružno dijete. Ne kao "o, vidi, nisi baš najljepši cvjetić u buketu" nego "tko je stavio vilicu među orhideje?" Moja mama će na ovo reć da nije istina, ali dovoljno je da spomenem da su se studenti na Stomatološkom faksu skupljali oko mene kao pomahnitale žene oko HM Baljmena svaki put kad bi sjela na stolac. Imala sam deformiranu čeljust i prevelike zube. Izgledala sam kao Macaulay Culkin, ali ne onaj slatki, mali Macaulay koji je sam u kući nego onaj posušeni kaktus od čovjeka kojem nitko ne bi ni pozvonio. Zvali su me ajkula. I Drakula. Zubatac. Marko. Zubata (jer su bili kreativni). Imala sam toliko sjebanu situaciju sa zubima da su mi kad sam imala 8 godina, dok su drugi klinci u školi jeli tijesto sa sirom i šećerom, 2 mjeseca svaki petak vadili po jedan zub. Ti zubi inače ispadaju s 10 godina, ali kod mene je bilo hitno da se izvade što prije, da se može krenut s rekonstrukcijom čeljusti. Dva mjeseca, 8 zuba. Aparatić. Kad sam imala 13, izvadili su mi još 4 trajne četvorke i nalijepili mi fiksni. "Nosit ćeš ga godinu dana" - laž najveća ikad, nosila sam 3. "Srebrni aparatić je moderan, ne treba ti prozirni" - laž broj dva zbog koje na svakoj slici s Krizme na kojoj se smiješim iz mojih usta blješti srebrna svjetlost. Nisam smjela jest jabuku ni kukuruz, a nadimak mi je bio Željezara Sisak.

Al znaš kaj? Ja sebi ni u jednom trenutku nisam bila ružna. Objektivno, da, nisam bila Miss fotogeničnosti ali NIKAD uopće nisam razmišljala o tome na taj način. Moje gledanje u ogledalo u tim godinama je bilo fokusirano na to da vidim jel mi majica zamrljana od nečeg što sam pokupila dok sam se igrala vani i na traženje ostataka kukuruza u aparatiću. Nije bilo Fejsa, ni instagrama, nije bilo određivanja vlastite vrijednosti prema broju lajkova i tome koliko ti puta netko napiše "prelijepa." Mi bi pročitale Ok, Teen ili Bravo, zakeljile poster od Britney i Charlesa Barkleya na zid i tiho sanjarile o danu kad ćemo i mi imat ta dva izblajhana pramena uz lice i/ili brkove. Šminkale smo se plavim sjenilom i rozim sjajilom, nosile maskaru u boji i to onu s placa koja je bila 3 u 1 - maskara, sjenilo i kelj. To je taj period života u kojem moraš imat krivo počupane obrve, plavo sjenilo i korektor za prišteve 3 nijanse tamniji od bilo čega na tvojem licu. Zove se pubertet i osmišljen je da curice budu masnokose i prištave tako da se mogu više posvetit školi, a manje drugim stvarima. Nitko nije ružan, svi su u pubertetu i svi znaju da ne mogu izgledat kao Britney jer je to u Americi.

Današnje klinke u petom razredu nose puder, imaju konturirane obraze i govore za sebe da su ružne jer misle da je normalno izgledat ko Kylie Jenner. Ili Kendall. Ili kak se zove ona treća sestra, Kramer? NIJE.

Nitko tak ne izgleda. NIKAD. I woke up like this nije istina. No filter nije istina. Jel mogu sve mame koje imaju male curice objasnit tim curicama da sve što vide na Facebooku i instagramu nije istina i da nisu one ružne, nego da mi odrasli samo jako dobro lažemo da izgledamo na određen način?
Idemo kod frizera, crtamo si lice, stavljamo umjetne trepavice i sve je to ok, nije problem u tome što se mi uredimo, meni to stoji i u opisu posla, ali curice mala, pa ne možeš ti sebe u petom ili šestom razredu uspoređivat s odraslim ljudima kojima je posao da se maskiraju i glume da su ljepši nego što jesu. To je kao da se curica iz prvog razreda usporedi s tobom i kaže: "Isuse, kako sam niska." Nije ona niska, nego je još mala. Nisi ti ružna nego si normalno dijete koje uopće ne bi trebalo razmišljat o izgledu jer nikog nije briga. Kad imaš 10, 11 ili 12 godina, trebaš bit vani s drugim curicama i lizat vesele sladolede na ljuljačkama i jest gumene bombone koji će samo proć kroz tebe jer si mala i  ništa ti ne može otić u bokove jer su bokovi u Americi kod Britney.

Sve ti je to lažno na internetima, mala curice. Pogle, ja sam sad skinula šminku (ostao mi je tuš jer se zalijepio za ljepilo od trepavice koje sam imala jer sam imala svečanu gužu), pogle.

A sad pogle kad maknem onaj lijepi filter koji se na mom fotiću zove Beauty skin i koji koristim da lijepom dečku lažem da sam ljepša nego što jesam.



Vidiš, mala curice, a ovo je slikano iz dobrog kuta, jer je i to jedan način na koji te Internet laže. Evo kad nije.

Kaj misliš, oće meni sad nakon ovih mojih slika lijepi dečko reć da se više ne želi družit sa mnom? Naravno da neće, jer je pametan i zna da iza moje "kože s nepravilnostima" leži mozak (s nepravilnostima) <3

Budi i ti pametna, mala curice, jer te nitko kasnije u životu neće pitat kak si ispadala na slikama u osnovnoj školi.

I nemoj nikad govorit da si ružna - "ružno" je riječ koja se koristi za vremensku prognozu i ponašanje, a ne za opis izgleda ljudi.  
 

 

Psst! Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!