JESENSKA depresija koja sa zimom prelazi u produljenu zimsku depresiju nije dijagnoza, no predstavlja stanje kojem pokleknu čak i mala djeca. Jesen jest u svom začetku šarena no s padom temperature i periodom kada lišće iz šarenila prijeđe u monotonu  smeđu, o kišama da i ne govorimo, počinje razdoblje zatvaranja. Svi smo puno manje vani nego preko ljeta ili u ranu jesen koliko god se trudili ostati što duže vani. No sivilo, rani mrak, hladnoća i nedostatak djece na ulicama i parkovima razlog su zašto čak i sama djeca požele što prije ući u kuću. 

 

I tako dan po dan raspoloženje čak i kod djece sve više tone i pretvara se u depresiju povezanu s godišnjim dobima. Najčešći su simptomi  manjak volje i energije, oscilacije u raspoloženju, razdražljivost te porast apetita po čemu se ova depresija razlikuje od one prave u kojoj je jedan od simptoma smanjeni, a ne povećani apetit. 

 

Da se razumijemo, ovakva sezonska depresija nije ozbiljna niti je znak da će dijete jednog dana zbog nje biti podložnije pravoj depresiji  no nije ugodno gledati dijete kako bez bez volje i energije vuče za vama ne znajući što da radi i kako da se uopće osjeća. Djeca s jesenskom odnosno zimskom depresijom uz to su i mnogo tužnija nego preko ljeta pa se ponekad čini kako treba dočekati da ovi tmurni mjeseci prođu ne bi li dijete opet živnulo.  

 

U cijeloj toj priči postoji jasan razlog zašto je ovakva depresija prisutna. Razlog je fiziološki - manjak dnevnog svjetla smanjuje lučenje serotonina (hormona sreće), a povećava melatonina - hormona koji je zadužen za balans dnevnog i noćnog ritma te je uz to s manje sunčevih zraka smanjen unos vitamina D u organizam koji je inače odgovoran za obranu od depresije (ima i druge uloge, ali u ovoj su priči nevažne). 

 

To je dakle glavni razlog i njega ne može promijeniti osim da djecu ne vodimo ni u školu ni u vrtić, da mi sami radimo tek kada padne mrak te da dok ima sunca i dana vrijeme provodimo vani. Poprilično nemoguće zar ne? 

 

No možemo im zato, i ne samo njima već i nama, pomoći na jedan drugi način. 

 

 

Jedan od problema na kojeg su naišli psiholozi kada su istraživali slučaj sezonske depresije našli su, osim u omjeru dnevne svjetlosti, u klasičnim društvenim normama po kojima je "normalno" da se jesen i zima pored mnogih epiteta često opisuju i kao "tužni" odnosno "sjetni" i te riječi upijaju i djeca pa samim time u svojoj malj glavici stvaraju predispozicije da i sami budu tužni i sjetni. 

 

Zbog ova dva velika razloga pokušajte prema svojoj djeci i prema sebi samima ugoditi si malo drugačijim pristupom - pokušajte izbrisati iz glave riječi tuga/sjeta, posegnite za šarenijom odjećom, onako kako se oblačite ljeti, ako ne uspijevati biti puno vani po danu, iskoristite tamno popodne za parkiće u kojima ima ulične rasvjete. Pa što ako nema druge djece, ponesite loptu i malo trčite zajedno s djecom - lakše ćete se zgrijati i lakše zabaviti nego da samo šećete, ako uopće radite i to. 

 

Za kraj istaknimo i to da su mala djeca zapravo rijetko podložna  jesenskim depresijama - one napadaju stariju djecu, adolescente i starije ljudi no baš je zato jako važno od malih nogu učiti djecu da jesen i duga zima nisu ništa tužnije od proljeća i ljeta.