Foto: Index, FAH

CAREVO novo ruho alegorijska je istina u kojoj glas savjeti, iskrenosti i neiskvarenosti progovara kroz dijete koje u svojoj nevinosti i životu koji još nije upoznao materijalne interese prokazuje laž, korupciju u samim temeljima društva.

Na sjeveru Danske u malom mjestu Odense, u obitelji siromašnog postolara rodio se Hans Christian Andresen koji nam je prije dva stoljeća nenadmašno prikazao ljudsku prirodu kroz puk koji je shvaćao još kao dijete, puk koji reagira čudno na istinu, bestidno uljuljkan u svoj svijet sazdan od laži, straha i borbe za položaj.

Dvorjani o kojima nas je poučno izvijestio Andersen obični su ljudi duboko svjesni svoje gluposti, nesposobnosti i ovisnosti o položaju, beneficijama koje isti donosi, ljudi koji svjesno prihvaćaju neistinu i laž dodvoravajući se svom Caru u potpunosti i bezrezervno. No tu priču znate, učili ste je kao djeca i smijali se tom istom puku kojeg ćete jednom, kada odrastete, postati jedinka, poslušnik, vojnik i onaj njegov dio koji reagira na istinu mačem i ognjem.

Puk u kojem živim danas nije se ni dlaku promijenio od puka u kojem je živio Hans Christian Andersen. Dvorjani i oni bliski vlasti svoj lagodan život i stečene beneficije i dan danas brane na isti način, zatvarajući oči pred činjenicama da je njihova vlast gola, glupa i nesposobna. Vjerodostojnost je ono što obilježava današnje vrijeme, vjerodostojnost na koju su mnogi zaboravili. Postoji čitava vojska ljudi koja je svoja socijalistička uvjerenja zamijenila današnjim kapitalističkim, postoji čitav niz primjera, od onih banalnih i bizarnih, do onih krajnje licemjernih i bezobzirnih kojima nažalost svjedočimo iz dana u dan.

Zatvaramo oči pred Carem, narodnim herojem i generalom

Najslikovitiji primjer je državna televizija, u kojoj su današnji samopregaoci upravo oni koji su osamdesetih isticali potpuno dijametralne svjetonazore. Divno je nedjeljom pratiti zajebavanje konkurentne i neovisne televizije partizanskim filmovima i divno je gledati namještene političke eskapade u kojima bivši i gorljivi hadezeovac odjednom postaje ultimativnim borcem za slobodu i demokraciju, dok ga naoko preneraženi voditelj čeka da se dogovorno ustane kako bi senzacionalno začinili emisiju o kojoj će se pričati. No zapravo ste i to već jednom gledali i tu priču znate, no što se događa kada svi kolektivno zatvorimo oči iz straha pred jednim Carem, koji je još i narodni heroj, general?

Kako pronaći danas dijete koje će uprijeti prstom u Cara i kazati preneraženom puku, koji zamrznut od straha neće pisnuti, da je upravo taj Car u čiju se grandioznost i veličinu ne smije dirati gol golcat, ogrnut samo taštinom i uvjerenjem da ga njegov narod, njegov puk, iako je gol vidi isključivo u blještavoj generalskoj uniformi kako na bijelom konju predvodi svoje slavne jedinice koje će osloboditi isti taj narod? Kako pronaći dijete koje će postaviti jednostavno pitanje, zašto Car, gospodin general ima tako izdašnu imovinsku karticu, računalne tvrtke i zašto pobogu svoju slavnu prošlost i čast pretvara u Carevo novo ruho agitirajući za stranku na vlasti, dovodeći sebe u nakaradan položaj u predizbornoj kampanji i ulazeći u politiku koja će mu omogućiti miran i prosperitetan ostatak života i starost?

Zar je to častan put vojnika, generala koji bi trebao stajati uz svoju gladnu i obespravljenu vojsku? Kako pronaći dijete koje će mu kazati, gospodine generale, vaši vojnici gube volju i svrhu u svom životu, veliki dio njih koji je odbio sudjelovati u vašim farsama, danas se osjeća prevareno, izmanipulirano i sa gađenjem gleda kako su se časni ljudi pretvorili u političare, oca im jebem, u dvorjane koji sa obožavanjem hvale Carevu novu uniformu.

Živjeti u vašoj Hrvatskoj koju smo svi sanjali danas je poprilično užasno gospodine generale, ako niste među dvorjanima. Možda bi bilo dobro da se spustite tu i tamo iz svog zamka i pogledate danas svoj dom i svoje ljude. Tjeskoba i depresija vladaju ovim narodom, ljudi naše generacije razmišljaju o samoubojstvu gospodine generale, jer je život postao u vašoj Nigdjezemskoj nepodnošljiv pa i smrt izgleda kao dobrodošla prilika da se sve okonča, da se prekine životarenje od prvog do prvog.

Imali su beneficije i stanove, svi su im se klanjali

Životarenje pod ovrhama, besramnim ropskim kreditima, činjenicom da nisi u stanju poštenim radom prehraniti svoju djecu i na koncu, što je možda i najbitnije, da su ti izdali ideale, da su ti pljunuli na mladost u kojoj svaki čovjek semantički i romantično živi, da su te prevarili, lagali, pretvorili ti svijet za kojeg si htio dati život u užas, lance. Svije gospodine generale iz kojeg naša djeca odlaze jer nemaju naše vizije, našu ljubav i naše ideale. Nemaju naš žar sa kojim se išlo goloruko i u trapericama pred tenkove, nemaju našu vjeru i nemaju što je najtragičnije našu odanost jednoj i jedinoj domovini već je vide kao tamnicu.

E, a vidite gospodine generale. Ja pamtim generale i one vojske, one davno zaboravljene koji su isto mislili kako su dali sve za domovinu. I bilo im je fino. Imali su beneficije, imali su stanove, svaki kurac im se morao klanjati. A onda je došla neka nadrkana mladost. Koji kurac me taj jebe? Tko je on? Neki ćato iz usranog rata kojeg je pregazilo vrijeme, rata od prije sto godina? I taj da me jebe? Da lagodno živi dok mi stenjemo pod čižmom? Zar ne uočavate moj generale simboliku u ovim pričama? Vrijeme ide, ma koliko se vi uljuljkali u vaše informatičke tvrtke, vaša ribogojilišta, važe benzinske crpke i vaše glanc – nove uniforme ispod kojih ste svi, da oprostite, goli.

Kako danas naći Andersenovo dijete da vam svima, našim carevima kaže istinu? Ja ću biti ovako blesav danas to dijete jer vidim da nema tko drugi. Da vam kažem u ime svih ljudi koji su sanjali Hrvatsku drugačiju, Hrvatsku zemlju radnika i poštenja, sram me zbog vas, jer vi nemate dovoljno srama da se ispričate svim tim ljudima koji su ginuli za nju i da im objasnite kako oni nemaju ništa, a vi imate tolike računalne tvrtke, stanove, vikendice i zemljišta. Što gospodine generale? Da vas se bojim kao i ostatak moje Hrvatske? Da strepim od vaših nasilnika koji bi me trebali ušutkati? Je li to zemlja koju smo sanjali generale? Je li to zemlja za koju smo tako romantično svi krenuli i za koju je toliko mladosti izginulo? Da nam danas vi prijetite jer se ne slažemo da je nekima rat bio brat, a nekima nevolja, jad, tuga, sramota?

Care, gol si kao od majke rođen

Carevo novo ruho alegorijska je istina u kojoj glas savjeti, iskrenosti i neiskvarenosti progovara kroz dijete koje u svojoj nevinosti i životu koji još nije upoznao materijalne interese prokazuje laž, korupciju u samim temeljima društva. Na sjeveru Danske u malom mjestu Odense, u obitelji siromašnog postolara rodio se Hans Christian Andresen koji nam je prije dva stoljeća nenadmašno prikazao ljudsku prirodu.

Pročitajte gospodine generale tu bajku jednom ponovo, vjerujem da vam je poznata iz djetinjstva, pročitajte je i pogledajte svoj dvor i svoje dvorjane. Te ulizice koje vas hvale, dive vam se i veličaju svaki vaš korak, svako vaše novo postignuće.

A kada shvatite da to nisu ljudi koji su krvarili rame uz rame uz vas spustite se do bolnica, podruma psihijatrija i ljudi koji pred vašim lokalnim bircom tupih pogleda zure pred sebe. Ti će vam pošteni i hrabri ljudi jedini kazati istinu.

Care, ta ti je uniforma goli kurac. Gol si kao od majke rođen.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.