Foto: Guliver Image/Getty Images

CRISTIANO RONALDO po četvrti put u karijeri okitio se naslovom najboljeg igrača svijeta. Time se odmaknuo od Platinija, Cruijffa i Van Bastena te sam drži drugo mjesto na vječnoj ljestvici. Uspješniji od Portugalca tek je Lionel Messi s jednom Zlatnom loptom više. Portugalac će sasvim sigurno ostati zapamćen kao jedan od najboljih igrača svoje generacije, a velikom broju nogometnih fanova kotira vrlo visoko i na listi najboljih igrača uopće u povijesti igre.

Ali istovremeno, on jednostavno nije bio najbolji igrač ove godine.

Neosporna veličina igrača koji podsjeća na stroj

Cristiano je fizički vjerojatno najmoćniji napadač svih vremena. Premda živimo u eri u kojoj je metodologija treninga ujednačena do razine da gole fizičke predispozicije više nisu prednost same po sebi, teško se sjetiti igrača koji je više podsjećao na stroj od sjajnog Portugalca. Ovakva kombinacija brzine, agilnosti, visokog skoka i snage često i najbolje braniče svijeta pored njega predstavlja kao talentirane "petaše" koje su "osmaši" pozvali na teren jer im fali jedan igrač. Osjećaj za prostor, završnica s obje noge i ostali segmenti igre zbilja ne trebaju naročito detaljan opis za ovaj članak – bolesne brojke i rekordi svjedoče o kakvom se igraču radi. Njegova sveukupna kvaliteta nije nimalo upitna. Ali, još jednom – Cristiano Ronaldo jednostavno nije bio najbolji igrač ove godine.

Kriteriji?

Već lani u ovo doba pisali smo o besmislenosti ove nagrade i to bar u tri dimenzije – po pitanju kriterija, po pitanju onih koji te kriterije procjenjuju i konačno – po pitanju koliko su dosljedni u svojim ocjenama. Problem s kriterijima je što ih zapravo i nema, pa su i druge dvije stavke apsolutno zanemarive. Nekadašnje upute za ocjenjivanje France Footballa, poput osobnog i individualnog učinka, mogu se objasniti na banalnoj razini, ali koji su točno naputci za kriterije poput "karizme", "karijere" ili "igračke klase"? Mnogi su postavili to pitanje, pa je izbor za najboljeg igrača svijeta, najeminentnije individualne sportske nagrade na svijetu, sveden u dvije natuknice – "on field performance" i "behaviour on and off the pitch". Pitanje Zlatne lopte svodi se time na pitanje čiste osobne preferencije bez ozbiljne analize o nečijem učinku. Ipak, za potrebe članka probajmo se zadržati baš na spomenutim parametrima.

Iskrivljena slika trofeja

Cristiano Ronaldo danas nije bolji igrač nego je bio prošle godine u ovo vrijeme, kad je uvjerljivo izgubio ovu utrku. Razlika? Ove sezone je Real Madrid osvojio Ligu prvaka, a Portugal postao prvakom Europe. Međutim, nijedno ni drugo nije propisan kriterij. Nije li trofej sam po sebi dovoljna nagrada? Antoine Griezmann je odigrao fantastičnu sezonu. On u finalu nije imao "svog Edera" koji bi, s njim na klupi, zabio gol debelo u produžecima i time donio naslov svojoj ekipi. Je li glava Sergija Ramosa ili Ederova bomba ono što je napravilo razliku između Ronalda i konkurencije? Očito, jest.

Euro i Liga prvaka kao varka

Ne zaboravimo, Cristiano Ronaldo je u prve dvije utakmice Eura bio proglašen glavnim krivcem za slabe igre Portugala koji je bio na rubu ispadanja ulovivši tek po bod protiv Islanda i Austrije, i tek je dobrom partijom protiv Mađara spasio i sebe i svoje suigrače. Portugal je u idućoj fazi izbacio Hrvatsku u utakmici gdje su se dvije ekipe gledale preko nišana, s nula stvorenih šansi i viška do zadnjih sekundi kada je Quaresma spretno svoju ekipu progurao dalje. Slaba i neuvjerljiva igra protiv Poljaka, malo bolja protiv Walesa, te finale u kojem je efektivno igrao desetak minuta rezime su njegovog Eura.

Za svoju veličinu, Ronaldo je odigrao debelo ispodprosječan turnir. Reaktivna priroda ekipe i slab nogomet iznjedrili su baš Portugal kao prvaka, ali to ne mijenja činjenicu da su Antoine Griezmann, Dimitri Payet ili Toni Kroos mnogo više diktirali igru, kontrolirali utakmice, stvarali šanse i radili veću prednost za svoje ekipe. Liga prvaka tek je donekle drugačija priča – izuzev torpediranja Wolfsburga, Ronaldo nije u Ligi prvaka imao utakmicu na razini igrača Zlatne lopte. Mnogo krivih odluka, potrošenih lopti i nemogućnost stvaranja prednosti za ekipu nikad nisu bili vidljiviji za Real Madrid nego u polufinalnim i finalnom okršaju. Koliko god to zvučalo blasfemično, Ronaldo nije bio niti najbolji, niti ključan čovjek u koncepciji ekipa koje su uzele trofeje ovog ljeta. Konačno, ovo je nagrada koja se dijeli za kalendarsku godinu. Konkretno, gleda se učinak igrača do 22. studenog kada se zatvaraju "glasačka mjesta". Cristiano Ronaldo je poslije ljetnih uzbuđenja, a do navedenog perioda odigrao u prvenstvu 9 utakmica uz 8 pogodaka, uz 5 nastupa i 2 gola u Ligi prvaka, što je  ispod njegovog prosjeka gledajući samo konačni učinak. A čak i u tom, vrlo površnom pokazatelju ima boljeg od sebe – Lionel Messi je u pet nastupa više zabio šest golova više, uz 15 asistencija na kontu više od Ronalda.

Stagnacija u igri

I sve do početka Ballon d'or histerije, Ronaldo je bio najslabiji igrač Reala ove sezone. Načet ozljedom i bez pravog golgeterskog učinka ostao je ogoljen njegov stvarni utjecaj na igru, a on je debelo marginalniji od njegovih uspjeha pred golom. Ronaldo sve teže stvara višak driblingom, spojka između vezne i prednje linije nikad nije ni bio u pravom smislu, a napad u pravilu završava s njim - što je jako pogubno za ritam ekipe ako se nalazi na 35 metara od suparničkog gola. Suarez, Neymar, Messi, Griezmann, De Bruyne ili Payet samo su neki od igrača koji više i češće stvaraju višak za svoju ekipu, a da su imali dobru sezonu. Ronaldo je danas u silaznoj fazi svoje karijere i ako je Zidane nešto dobro napravio za igru Real Madrida, to je primicanje njega još bliže golu, daleko od faze i zone u kojoj se stvara igra. Ronaldo u tom segmentu jednostavno ne spada u elitu elite.

Statistički siromašan sport

Iako će većina javnosti nogometne javnosti spremno reći kako je nogomet najbolji sport na svijetu, rijetko tko će ustvrditi da nije konzervativan. Bilo prema novim pravilima koji bi ukinuli postojeća, a besmislena, bilo prema načinu ocjenjivanja nečije kvalitete, ekipne ili individualne. Za prosječnog nogometnog fana Baka Slišković je i dalje bolji igrač od Luke Modrića jer je mogao dati gol iz kornera, a Sergio Busquets krakati veznjak s minornom ulogom u uspjesima Barcelone.

I dok američki pogled na sport, s izričitim numeričko-statističkim predznakom često djeluje lišen duše ili konteksta, u svojoj je osnovi puno primjerenija ocjena kvalitete nečije igre. U NBA-u se zna koliko neki igrač zabija po 100 posjeda (što je puno primjerenija norma od "čistog" prosjeka), koliko ekipa prima koševa po 100 posjeda, koliko bolje ili lošije šutiraju igrači koje on čuva, te kakav omjer ima ekipa s njim u jednoj ili drugoj ulozi. I ako možemo prihvatiti kako je košarka pravilima "fiksiranija" igra, a igra 5 na 5 ne dozvoljava lošeg braniča kao što to može istrpjeti igra 11 na 11, nogometna statistika očajno je siromašna. I to ne u analitičarskim krugovima – postoje platforme koje izbacuju 100-stranično dugačke detaljne analize utakmica, u kojima se jasno vidi učinak pojedinog igrača u određenim fazama igre.

Problem je što to za Zlatnu loptu zapravo i nije bitno. Nagradu će ionako odnijeti najpopularniji igrač te sezone. U prijevodu -  prethodne Messi, ove Ronaldo, a iduće opet netko od njih dvojice. Niti jedan branič, golman ili centralni veznjak nema tu prevelike šanse, bez obzira na kvalitetu i opseg posla u svojoj igri. Golovi uokvireni slikama jednog ili drugog s ekipnim trofejima kao krunski dokaz kako su te trofeje osvajali samo oni, a ne Barcelona, Real Madrid ili Portugal postali su jedini lajtmotiv ove nagrade. I dok god je tako, ova nagrada će biti tek glamurozni festival za napirlitanu gospodu u Nyonu, predstavljajući nogomet krajnje površnom igrom i konceptom u kojoj se valorizira konačna forma ispred sadržaja, izvlačeći strahovito paušalne brojčane pokazatelje kao "argumente" za svoj odabir.

Zlatna lopta danas više nema, nažalost, visoku nogometnu vrijednost. Ona zanemaruje ono zbog čega je stvorena – igru.