LOVREN RASPLAKAO ENGLESKU "Od pokolja u Bosni do Njemačke, bježali smo 17 sati u raspalom Yugu"
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Screenshot:
"LOVREN: MOJ ŽIVOT KAO IZBJEGLICA" naslov je kratkog dokumentarnog filma u produkciji Liverpoola, u kojem se njihov stoper kroz maglu prisjeća početka rata u rodnoj Bosni 1992. jer tada je bio trogodišnjak.
OVDJE pogledajte dokumentarac u kojem Lovren govori o svom izbjegličkom životu.
Sjećanja na bijeg iz Zenice godinu dana kasnije nešto su jasnija, dok se Lovren najbolje sjeća izbjegličkih dana u Njemačkoj, gdje je obitelj bila do 1999., kada su deportirani u Hrvatsku. Lovrenovima se i u Karlovcu nastavio težak izbjeglički život, iz kojeg branič Liverpoola posebno pamti neimaštinu i načine kako su je njegovi roditelji nastojali ublažiti.
Lovren koji je iz Bosne bježao '93. jako dobro zna kako je Sirijcima 2017.
Tema dokumentarca i tajming u kojem je plasiran nisu slučajni jer mučno i dugo iskustvo izbjegličkog života koje je prošao Lovren, danas su opet aktualni zbog izbjegličke krize koja potresa Europu.
Lovrenovo iskreno i intimno svjedočanstvo o teškim godinama koje su proživjeli on i obitelj duboko je dirnulo navijače Liverpoola, ali i brojne druge u Engleskoj koji su ga pogledali.
"Apeliram na vlasti: Dajte izbjeglicama priliku, dajte im priliku. Lako će se prepoznati tko je od njih dobar, a tko ne"
"Sve to što vidimo da prolaze izbjeglice koje dolaze u Europu, prošao sam i sam i znam kako je obiteljima koje sada prolaze to isto. Znam kakav je osjećaj kada te netko ne želi u svojoj državi. Zato apeliram na vlasti: Dajte izbjeglicama priliku, dajte im priliku. Lako će se prepoznati tko je od njih dobar, a tko ne."
"Tetkov brat zaklan je na kućnom pragu, prijateljev otac poginuo u borbi"
Lovren u filmu opisuje kako je rat u Bosni i Hercegovini, "koji je došao preko noći, odjednom i prekinuo skroman, ali miran život u rodnom selu Kraljeva Sutjeska", bio brutalan sukob triju zaraćenih strana, odnosno triju BiH naroda. Tetkov brat zaklan je na kućnom pragu, a otac njegova prijatelja poginuo je u borbi.
"Najgori zločini događali su se po selima, pa tako i klanje brata mog tetka kojeg se nikad nisam usudio pitati išta o tome. Zato smo se sa sela prebacili u grad Zenicu koja je uskoro bila granatirana. Sirene za uzbunu i detonacije granata moja su prva sjećanja."
"U granatiranju obližnje tržnice ubijeno je 15 ljudi. Odmah nakon toga izletjeli smo iz podruma i krenuli u Njemačku"
Iduće godine, 1993. počinje sukob Hrvata i Muslimana u BiH i tada to postaje, kao što je Lovren rekao "rat sviju protiv svih". Kap koja je prelila čašu i Dejanove roditelje natjerala na bijeg u Njemačku bilo je "granatiranje tržnice u Putićevu, desetak kilometara od Zenice, kada je 15 ljudi poginulo, a 50 ranjeno. Nakon toga smo samo izletjeli iz podruma, potrpali stvari u nekoliko torbi, sjeli u naš mali auto, stari Yugo i krenuli za Njemačku, do koje smo stigli nakon cjelonoćne vožnje i puta koji je trajao 17 sati."
Bijeg je bio tako brz i neplaniran da nisu uspjeli riješiti "papire" koji bi im jamčili trajni azil u Njemačkoj. "Rekao bih da smo moja obitelj i ja imali sreće. Moj djed radio je u Njemačkoj i imao je papire, pa smo svi mogli doći kod njega. Da nismo, ne znam što bi bilo, možda bi moja cijela obitelj izginula."
Tekst se nastavlja ispod oglasa
"Mama je uvijek plakala, a ja nisam mogao razumjeti zašto"
Ovako je krenula borba u Njemačkoj, gdje je otac Saša radio kao kinooperater, a majka Silva u bolnici, ali imali su dozvolu tek jednogodišnjeg boravka koju su svake godine morali produljiti.
Pobjegli su od bosanskih pokolja, ali život u Njemačkoj bio je jako mučan za cijelu obitelj: "Nisam znao jezik i osjećao sam se kao slijepac", govorio je Lovren prije par godina, a u filmu sada otkriva: "Mama je uvijek plakala, stalno, a ja nisam mogao razumjeti zašto. Ljutila me zbog toga i pitao je zašto plače kada smo sada na sigurnom".
"Nas 11 živjelo je tri godine u drvenoj kućici"
A sigurnost je predstavljala djedova kuća: "Bila je to jako mala drvena kućica, ali puna ljubavi. Nas čak 11 živjelo je tamo tri godine. Svake noći oko 22 sata uključili bismo radio i u tišini slušali vijesti iz Bosne."
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Dejan i brat Davor uskoro su se uspješno integrirali u Njemačkoj. Savladali su jezik, podzemnom išli na Bayernove treninge, gdje se današnji Liverpoolov stoper kao sedmogodišnjak fotografirao s Giovaneom Elberom, Mariom Baslerom i Bixenteom Lizarazuom i sanjao da će zaigrati za slavni klub.
Upravo kada se snašao u Munchenu, Njemačka ih deportira u Hrvatsku
Ali snove je prekinula deportacija iz Njemačke. U zimu 1999. potjerani su u Karlovac. Lovren priznaje da mu je nakon čak šest godina u Njemačkoj, zemlji u kojoj je proveo najveći dio života i krenuo u školu, ovo prisilno preseljenje najgore palo.
"Govorio sam hrvatski, ali ne pravilno. Nisam znao prave riječi ni fraze i kada sam s 10 godina došao u zemlju gdje do tada nisam živio, bilo mi je jako teško. Nisam razumio jezik, nisam znao čitati ni pisati i svi su me pitali 'Zašto je tvoj naglasak drugačiji od našeg?'. Čak i danas govorim hrvatski s njemačkim naglaskom."
Tekst se nastavlja ispod oglasa
"Nikada neću zaboraviti kako je tata prodao moje klizaljke da bismo platili režije"
Majka mu je u Hrvatskoj radila u dućanu za plaću od dvije i pol tisuće kuna, dok je otac bio soboslikar, a iz tih teških dana Dejan posebno pamti dan kada je otac za 350 kuna morao prodati sinove klizaljke kako bi platili račune.
Zato se Lovren, čija djeca odrastaju u obilju, pita: "Hoće li moja djeca ikad razumjeti što sam ja prošao? Oni žive u drugom svijetu. Ponekad, kada kćer traži da joj kupim igračku, kažem: Nemam novca’. Zato što djeca moraju shvatiti da ništa u životu ne dolazi lako. Mora shvatiti da joj nije potrebno 20 igračaka, da može biti jednako sretna s jednom."
"Sada sam ja otac, ali ne mogu zamisliti osjećaj da moram uzeti djecu i pobjeći iz svog doma strahujući za život"
Djeca koja iz Europe dolaze iz sirijskog ratnog ili afričkog pakla neimaštine nemaju niti toliko. Svjestan je toga i Lovren koji je sada roditelj, ali "ne mogu ni zamisliti osjećaj da danas, kao otac, moram uzeti djecu i pobjeći iz svog doma strahujući za život. Baš zato treba pomoći izbjeglicama danas jer to su ljudi koji zaslužuju živjeti u miru i slobodi."
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Facebook
Google
