MORAM ić napravit novu osobnu. Full mi se ne da. Nikad mi se to ne da. Nova slika. Uvijek je gora od prošle. A nadaš se da će bit bolja, manje šugava, manje glupa. Manje “joj ma odvratno sam ispala” kad na slovenskoj granici netko s kim putuješ u autu kaže “daj da ti vidim sliku” pa se imaš potrebu opravdavat jer si maksimalno ružan. Ova nova će bit gora od prošle, već znam, ali uvijek se po skrivečki nadam da ipak neće. Da ću se bolje namjestit. Bit simpatičnije mrtva ozbiljna nego na prošloj. Da ću reć “pa baš je dobra ovaj put.” A neće bit ni bolja ni ljepša, kao što novi izbori neće donijet bolje i lijepše stvari. I onda u MUP. Mjesto na kojem minuta traje tri minute. Uzmi broj. Čekaj. Kupi biljeg. Ispuni formular. Čekaj. Gospođa koja je zaboravila da treba kupit biljeg. Čekaj. Gospon koji samo nešto treba pitat na šalteru preko reda. Čekaj. PAUZA. Dođi na red. Predaj. Potpiši. Dođi za 3 tjedna. Nova osobna. Šugava slika. Ne da mi se to, full mi se ne da. 

 

Najgora slika s osobne je ona koju sam imala s 20 godina. Na osobnoj prije nje sam bila blijeda pa sam na ovoj novoj odlučila stavit više rumenila. I stavila sam više. Ne malo više kao kad kažeš da ti na pizzu stave malo više sira pa to ne naprave - FAKAT više. Jbg, 20 godina, to je bilo vrijeme tankih obrva, prozirnih naramenica za grudnjak i trapez traperica koje kad pada kiša budu mokre do koljena. Naučiš s vremenom. Sve se s vremenom nauči, možda jednom čak i kako ne izgledat kao krivo napravljeni ajvar na osobnoj.

 

Te godine nisam naučila kako ispast dobro na slici za osobnu, ali naučila sam nešto drugo. Naučila sam kakav je osjećaj kad te udari muškarac. 

 

Smiješno je zapravo kad se to izgovori jer osoba koja udari ženu NIJE muškarac kao što burek sa sirom nije burek. Još je smiješnije što oko nomenklature bureka dižemo puno veću strku nego oko frajera koji udaraju žene. Ljudi se jače žeste oko situacije burek-pita-sirnica nego oko žena-šaka-modrica. Smiješno kad povučeš paralelu, jel da? Naravno da nije smiješno, tužno je. I odvratno.

 

“Šta si napravila?” - pitat će se neki jer je to najčešće pitanje kad žena kaže da ju je netko udario. Odmah se traži olakotna okolnost. On te udario ali šta si TI napravila? Možda jesi nešto. Možda si rekla burek sa sirom. Grozno je što te udario ALI možda… možda nije toliko grozno.

 

Napravila sam nešto užasno. Ostavila sam ga. Ne grubo, ne ni pretjerano nježno. Normalno. Uobičajeno. Licem u lice i pristojno, onako kako treba. 

 

“Jebem ti mamu kurvu u usta” je zadnje čega se sjećam prije nego što je poletila ruka. Udarac. Tišina pomiješana sa zujanjem u ušima. Obraz koji plusira i trne. Još jedan. BAM! 

 

Stojimo u zaključanom dvorištu, noć je, oko deset navečer. Visoka metalna ograda. Hrđavo smeđa.  Vidim zvijezde. Ne znam jesu li stvarno zvijezde ili meni blica pred očima od udarca. 

 

On viče, psuje. Kurve i ostale situacije. Hladno je iako je proljeće. A možda i nije, možda nema ni hladnoće ni zvijezda. Možda nema ni mog obraza, ne osjećam ga, samo tu i tamo dok pulsira. 

 

“Ubit ću te” - kaže on. Vjerujem mu. To je jedan poseban sjaj u očima kojem ne možeš ne vjerovat. 

 

Sjaj zbog kojeg saznaš kakav okus ima strah.

 

Ubit ću te, kaže. Možda hoće.

 

SUSJEDA! Vidim ju, gleda kroz prozor. Hvala Bogu, vidjela je, sad će mi doć pomoć. Hoće. Mora. I ona ima ključ od dvorišta. ONA. Sad će. Pustit će me van. Van, gdje slina nema okus na strah. Van gdje su ljudi i gdje je proljeće u kojem nije zima. Van. Maknut će me od luđačkog, sjajnog pogleda.

 

Odlazi od prozora (to je to, to je to, krenula je po cipele i izaći će mi pomoć). Sad će. Evo sad će svaki čas. Da smo u MUP-u, ova minuta bi prošla brže, zašto sad traje 5? Nema je. Nema. Gasi svjetlo u sobi. Ne vidim ju više. Možda nije ni bila, možda nisu ni zvijezde tu, ni moj obraz. Možda nisam ni ja. 

 

A bila je. Vidjela sam ju. Bila je dok nije upalila mrak.

 

Sad je samo mrak. Mrak i ja i smeđa hrđava ograda. I on koji viče.

 

Ona… neće doć.

 

Ne tiče je se. Ima ključ za ogradu, znam da ima, vidjela sam ju sto puta kako ju otključava i zaključava kad smo se sretale. Ali ovaj put ne. Nije na njenom ključu da otvori ogradu kroz koju ja želim pobjeć. Njen ključ je za nju. 

 

Ovo je se ne tiče. Ovo je moja ograda. Tko zna zašto je zaključana, ali sigurno postoji razlog. Ona se neće miješat.

 

Nakon par minuta, otvara ogradu - on, ne ona, nje se ne tiče.

 

Izlazim van.  

 

“Ubit ću te, kad-tad!” - viče.

 

Vjerujem mu. 

 

Vjerovala sam sljedećih 5 godina.

 

Već sam imala novu osobnu kad sam prestala.

 

Nije me nikad kontaktirao nakon toga, nije prijetio, ali taj sjaj u očima ti obloži žile strahom i ne možeš si pomoć. I dugo traje dok se ne oporaviš. Bojiš se novih ljudi. Bojiš se jer si naučio da postoje neki koji ti neće dozvolit da izađeš iz veze ako ti ne odgovara, a ne znaš tko su ti neki pa se bojiš svih. Bojiš se još više kad čuješ da su neki njegovi frendovi reagirali sa: “I neka si ju izudarao, kurva.” Samo zato što sam se drznula napustit vezu koja nije bila dobra. Jbg, nekad ne ide, a odlazak je temeljno ljudsko pravo.

 

Nisam ga prijavila jer se sve odvijalo u drugoj državi i povratak u moju mi je ulio dovoljno sigurnosti. A i iskreno, reakcije ljudi kojima sam rekla su mi jasno dale do znanja da “dramatiziram” i pretjerujem.

 

“Pa dobro kaj sad, malo te nalupao, nisi ništa slomila.”

 

“A jebi ga, malo se naljutio, moraš ga razumjet, ipak si ga ostavljala.”

 

“Šta si napravila da je tako popizdio?”

 

“To ti je normalno, dogodi se svakom.”

 

Ma nije to strašno. Moraš ga razumjet. Zapravo si ti kriva. 

 

A sad se opet sjeti kako ljudi burno reagiraju kad kažeš burek od sira.

 

Ovo što se meni dogodilo je sitnica u odnosu na to što se događa svaki dan, puno jače, puno glasnije, puno opasnije. Ženama. Muškarcima. Klincima. 

 

Susjedi koji se ne bi šteli mešati. “Prijatelji” koji govore da dramatiziraš jer je nasilje tek kad pukne kost. Roditelji koji štite svoje nasilnike umjesto da štite svijet od njih. 

 

“Zašto žene ostaju s nasilnicima?” je još jedno od čestih pitanja.

 

Ja nisam, ali ne mogu reć da ne razumijem zašto.

 

Jer te na svakom koraku netko uvjerava da možda ipak malo pretjeruješ. 

 

A i kad otiđeš, podršku zajednice najčešće dobiješ tek kad te netko ubije.

 

Do tad si samo bezimena osoba koju netko mlati u dvorištu, a svi ostali su susjedi koji se ne žele miješat - samo žele ugasit svjetlo, promatrat iz mraka i razmišljat: “Tko zna što je napravila?”

I reć “ne tiče me se”, naravno.

 

A tiče te se. 

 

Kristinu, 18-godišnju curu koju su jučer pokopali nije ubio samo njen bivši koji ju je izbo 30 puta - ubilo ju je i društvo prepuno neticatelja.

 

I nju i svaku drugu ženu čiji se život pretvorio u zaključano dvorište.

 

Al dobro, kaj sad, jedna cura gore-dolje.

 

Jedan auto manje na Zelenom valu.

 

Jedno mjesto manje u redu za osobnu u MUP-u.

 

Zvuči okrutno kad to kažeš, ali svaki put kad žrtvi nasilja kažeš da “nije baš tak strašno”, govoriš upravo to - da iz tvoje perspektive ona ionako samo troši zrak u redu za šalter. Svejedno tko. Udarena žena. Udareni muškarac. Udareno dijete koje trpi nasilje, bilo u školi, bilo izvan nje.

 

Nad Kristininom pričom se sad zgražaju svi, a do prije tjedan dana je bila samo još jedna cura koju je frajer “samo malo nalupao, kaj dramatiziraš?” 

 

Sad se tiče svih, tek sad, kad ju je netko ubio.

 

Imala je 18 godina, nije stigla ni promijenit prvu osobnu iskaznicu, jer se nikog nije ticala. 

 

Tužno je danas.

 

Bit će tužno sutra. 

 

Al poznavajući nas, za par tjedana ćemo se opet jače žestit zbog naziva burek, kao da je manji zločin naudit živom biću nego reć burek sa sirom.