Dnevnik gradske cure: Budi šupak, zdravo je (i nema PDV-a)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Karmen Poznić. Ilustracija Index
DVANAEST godina. Toliko već imam vozačku. Nije to jako puno, ali nije ni malo. Djeca koja su se rodila kad sam ja položila vozački sad već idu u 6. razred i vjerojatno su počela bit bezobrazna prema roditeljima. Nagradno pitanje za Ivana Pernara - koje sam godine položila vozački? (Hint: PDV je tad bio 20 posto).
Dvanaest godina vozim. Ponekad dobro, ponekad loše, ponekad brzo, ponekad sporije. I niti jednom u tih dvanaest godina nisam stala na zelenom valu sa sva 4. Nijednom.
Nije da nisam imala razloga, jesam. Uvijek imaš nešto za obavit na zelenom valu, barem jednom u dvanaest godina. Ali nisam stala. Uvijek sam tražila parking negdje “u blizini”, čak i ako bi to značilo da moram hodat par blokova da se vratim do mjesta na kojem moram obavit to nešto. Nisam stala iz jednostavnog razloga - jer uvijek mislim da moja stvar koju moram obavit jednostavno nije dovoljno važna da zbog nje sjebavam promet. Da drugi ne moraju zbog mene prelazit u srednju traku. Da ne budem šupak.
Iz istog razloga se šuljam kad se probudim negdje gdje spava više ljudi. Tiho na prstima, nježno s vratima i ostale stvari koje bi Vesna Pisarović rekla u pjesmi. To što sam ja budna ne znači da drugi isto moraju bit budni, mama me naučila kad sam bila mala da je lijepo mislit na druge. Pa se šuljam. Da ne budem šupak koji lupa i budi sve ostale.
Da ne budem šupak nikad ne vješam veš koji kaplje ako je netko ispod mene već objesio svoj.
Da ne budem šupak mjuzu slušam na pristojnoj glasnoći. S.O.A.D. stavljam na slušalice jer želim da je glasno, a ne želim da moj Chop Suey trese tuđe zidove.
Da ne budem šupak, ne kasnim. Neću reć da ne kasnim nikad jer je to nemoguće, ali kad kasnim 10 minuta, javim. Ne lažem da stižem za 5 ako znam da stižem za 15, to rade šupci a ja ne želim bit šupak.
Platim kavu onom jednom frendu koji uvijek zaboravi novčanik. Prvi put. I drugi. Treći. Šesti. Sedamnaesti put. Svaki put. Ne kažem ništa, da ne budem šupak.
Parkiram auto tako da osoba parkirana pored mene može normalno uć u svoj. Parkiram na JEDNO mjesto. Ne na dva ili tri ili ČETIRI (nedavno sam vidjela ženu koja je to uspjela napravit s Corsom!) - na jedno, da ne budem šupak.
Kad se ne mogu uparkirat dovoljno brzo a netko je iza mene - otiđem. Da me ne čeka. Da ne budem šupak.
U koloni čekam sa svima - mogla bi uć u zaustavnu traku i ubacit se na početak ali neću, da ne budem šupak. Jer to svi mislimo o onom liku koji se uvijek ubacuje sa strane i misli da je pametan - da je šupak. Ponekad mu i potrubimo da zna da je šupak. Ponekad mu posvetimo status. Jer je šupak.
U dućanu kažem ok kad mi neće narezat salamu jer je mašina već oprana iako je do kraja radnog vremena još 15 minuta - neću bit šupak.
Pustim onog šupka koji se gura iz zaustavne trake da se prestroji u moju, jer to što je on šupak ne znači da i ja moram bit šupak.
Danas sam u banci zajedno s još 5 ljudi pustila jednog šupka da se pregura. Znam ga otprije, išla sam s njegovim sinom u razred i sjećam se da je i ’93. bio Š od čovjeka. Bilo nas je 5 u redu i još jedan čovjek na šalteru. I onda je ušao on - u odijelu, glasan, živčan. ON treba nešto pitat. Ne samo da ignorira red od 5 ljudi - NE VIDI nas. Doslovno nas ne primjećuje. Dolazi na šalter i usred transakcije drugog lika počinje pričat s djelatnicom. Ona ga moli da pričeka. On i dalje priča. “Moja osobna banakrica iz druge poslovnice mi je rekla…” - ne staje. Ignorira sve oko sebe, ima šupačko slijepilo. ON ima pitanje i ON će dobit odgovor odmah sad. Ne za 5 minuta, ne za 5 ljudi + 1 lik koji je na šalteru, SAD. “Gospodine, ljudi čekaju” - ne shvaća. Ne percipira. ON je došao obavit, mi smo samo statisti u filmu koji je njegov život. I naravno, ulazi preko reda do druge osobne bankarice koja će mu pomoć. Mi si gunđamo u bradu da je šupak ali to ništa ne mijenja. Ušao je. Obavio je. Vjerojatno je stao sa sva 4 na tramvajsku prugu dok je obavljao. Šupak.
Bio je šupak ’93., šupak je i danas, a jedini ljudi koji zbog toga ispaštaju su SVI OSTALI. Ne on. Njega će uvijek netko spasit, kao i Todorića. Jer sreća ne prati hrabre, ni poštene - statistički, sreća prati šupke.
Svatko tko je ikad radio za kretena koji ne plaća doprinose i ne isplaćuje plaće, a sebi plaća vikendicu na moru i ne najebe zbog toga zna o čemu pričam.
Zato sam odlučila bit šupak na mjesec dana.
Privremeni šupak. Jer me svaki dan svijet nauči da ću tako bolje proć.
Jer ne stanem sa sva 4 na Zelenom valu da ne zajebem druge, a šupak stane i ne razmišlja o drugima. Drugi su baš to - DRUGI. On je prvi. I bolje mu je - jest da će hrpa vozača mislit da je šupak jer zaustavlja promet ali nije bitno što drugi misle, šupak ionako misli samo o sebi. Njemu je super.
Jer znam da živim u zgradi s drugim ljudima pa ne urlam i ne trčim po stanu, a šupak radi šta hoće, kad hoće jer ne misli da živi u zgradi - on živi u svom stanu. Mi ostali smo opet samo statisti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Jer se za 5 minuta kašnjenja ispričavam 10 minuta, a šupak kasni 20 minuta bez isprike jer misli da je čast što ti uopće dopušta da ga čekaš. Ako mu i prigovoriš, reći će tebi da si šupak jer ga napadaš zbog “par minuta” kašnjenja.
Kao što će ti i onaj lik koji uvijek “zaboravlja” novčanik reć da si škrt ako mu kažeš da jednom plati cugu.
Mislim da svi moramo malo počet razmišljat ko šupci. U Hrvatskoj postoji oko 330000 blokiranih ljudi, a spašava se ovaj jedan glasni u odijelu “zbog gospodarstva.” Kakva prekrasna, topla ljudska priča.
Posudit ću dio teksta od svog kolege (po radnom mjestu, ne po pameti) Gorana Vojkovića:
“U jednoj Hrvatskoj ako ne platite porez, makar je do neplaćanja došlo jer vama nisu platili, dolazite na "stup srama" i u blokade, u drugoj Hrvatskoj Gazda može dugovati teške milijune, ali "gazdin čovjek" na mjestu ministra financija će zabraniti davanje informacija o tome koliko Gazda uopće duguje. U jednoj Hrvatskoj, ako vam nađu pet kuna više u blagajni zatvaraju vam obrt ili trgovinu na mjesec dana - porezni žig i trake preko vrata. Kod Gazde takve kontrole ne dolaze – premda je jasno da zbog zaokruživanja cijena na 99 lipa uvečer u blagajni mora biti viška, niti jedan inspektor nije imao hrabrosti to provjeriti na terenu.”
Zato ću postat privremeni šupak.
Ne potpuni šupak s aktivnim šupačkim slijepilom - i dalje ću plaćat PDV državi (topla preporuka za računovodstveni servis Pernar), i dalje ću dolazit na dogovore na vrijeme, i dalje ću parkirat na jedno mjesto.
Ali planiram razvit privremenu šupačku mrenu. Ne PROTIV drugih nego ZA sebe.
Za početak, stat ću na sva 4 na Zelenom valu, prvi put u 12 godina. I probat se uvjerit da imam pravo na 5 minuta prisvojit dio ceste jer se uvijek uvjeravam da nemam. Da je to za druge. Za šupke.
A što više promatram svijet - što više ljudi gledam kako se ubacuju preko reda, što više susjedskog urlanja i vješanja veša koji kaplje po tuđem, što više kašnjenja bez isprike, što više nedodirljivih poslodavaca - sve mi je jasnije da smo svi zapravo šupci.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ili si šupak prema drugima, a ako se trudiš ne bit, najčešće si šupak prema sebi.
Zato ću postat privremeni šupak. Predlažem da i ti probaš isto. Da barem dvaput tjedno na prvo mjesto staviš SEBE. U prometu. U dogovoru s ljutima koji ti kasne. U zgradi u kojoj poštuješ susjede koji tebe smatraju statistom.
Najgore što ti se može dogodit je da će ljudi mislit da si šupak, a što ih više to misli, manje su šanse da ćeš morat platit PDV.
Budi šupak, barem malo, zdravo je.
P.S. Znam da je riječ šupak ružna, ali za ovu situaciju nema bolje. Anus je presvečano, šule je prenježno.
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte ovdje!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati