“Stanovnici Sjeverne Koreje u glavi stalno imaju dvija svijeta - onaj u koji moraju vjerovati i onaj koji vide vlastitim očima. Kada sam pobjegla u Kinu i prvi puta pročitala Orwellovu 1984. otkrila sam da postoji pojam za ovo stanje. Taj pojam se na engleskom jeziku naziva doublethink, a on ljudima omogućava da istovremeno imaju dvije kontradiktorne ideje u glavi. I da pritom ne polude", piše Park u knjizi.

Yeonmi u knjizi također piše da je u školi često uzvikivala moto: “Djeca su kraljevi”, a istovremeno prolazila pokraj domova za napuštenu djecu i promatrala djecu nadutih trbuha i gladnih očiju, a često viđala i smrznutu djecu koju su gladne majke ostavljale na livadi. Često je i ignorirala te slike, kaže.

 

U jednom dobu života bilo je potpuno normalno prolaziti pored leševa na hrpama otpada.

"Postoje slike koje nikako ne mogu zaboraviti. Bilo je kasno poslijepodne. Sestra i ja smo uz ribnjak pronašle mrtvo tijelo mladog čovjeka. To je bilo mjesto na koje su ljudi dolazili po vodu. Pretpostavljam da se i on došao napiti. Bio je potpuno gol. Njegove su oči djelovale kao da me gleda, a usne su bile otvorene. Djelovao je kao da je preminuo na stravičan način. Do tada sam vidjela mnogo mrtvih tijela, ali ovaj je djelovao posebno stravično, vjerojatno zbog toga što je bio izmasakriran i vidjeli su mu se unutarnji organi", kaže mlada Sjevernokorejka.

 

U knjizi, osim stravičnih slika ima i nostalgije, i to za bakom Hwang koja je odrasla na jugu zemlje i pričala joj priče iz svog djetinjstva. Yeonmi piše da su oba naroda imala potpuno iste navike i običaje, a da je baka s posebnom nostalgijom pričala o Seulu, gradu koji se u Sjevernoj Koreji ne smije ni spomenuti.

 

Jedna od najdirljivijih rečenica u knjizi je ona u kojoj Yeonmi piše da joj je baka prije smrti rekla d joj je najveća želja da joj jednog dana dođe na grob i kaže da je Koreja ponovno jedinstvena.