Foto: Zagorje International

IVANA Tevih rođena je Krapinčanka. Prije nepune dvije godine, u 33. godini života, kaže, osjetila je snažnu potrebu za promjenom. Gotovo 12 godina radila je butiku, a zatim je otvorila i svoj dućan. No, na kraju mjeseca uvijek bi bila na nuli. Znala je da to nije život kakav želi. Željela je otkrivati svijet, putovati, i dopustiti si da je vodi njezin avanturistički duh. Zatvorila je butik, prijavila se na burzu, i odlučila razmisliti što učiniti sa svojim životom, piše Zagorje International koje donosi priču ove djevojke, jedne od mnogih koja je bolji život našla daleko od rodne zemlje.

"Tog ljeta 2015. godine nazvala me teta iz Njemačke, koja je samohrana majka, i pozvala me sa sobom i svojim djetetom na more. Iznijela sam joj svoje probleme, a ona je rekla: “Dođi sa mnom tri tjedna i vidjet ćeš kako će ti se svidjeti i što dalje”. Mi smo se nakon tri tjedna vratile kući s mora i ja sam rekla svojima: “Mama, tata, ja sutra idem za Njemačku”. Ono što mi je ostalo u sjećanju i što neću nikad zaboraviti, je to jutro kad sam odlazila. Svi smo plakali, tata me zagrlio, nikada u životu me nije tako zagrlio. Jednostavno, kao da su znali da se nikad neću vratiti", počinje Ivana svoju priču.

"Nisam znala što znači "Guten tag""

"Putovali smo 12 sati. Kada sam došla gore, nisam znala jezik. Nisam znala što znači “Guten tag”. Teta mi je jako puno pomogla, odlazila je sa mnom na razgovore, pisala mi je molbe, prijavila me na svoju adresu, što je bio uvjet da bih mogla ostati u Njemačkoj. Također, iako nisam imala posao, morala sam svaki mjesec plaćati 170 eura za mirovinsko i zdravstveno, jer je i to njihov uvjet", kaže.

Nakon dva mjeseca našla je prvi posao, tzv. mini job. Radi se o poslu s kojim možeš zaraditi najviše 400 eura i gdje ti poslodavac ne plaća doprinose. Pakirala je okruglice za juhu u jednoj tvornici. No, to joj nije bilo dovoljno jer je u Hrvatskoj još morala otplaćivati kredit. Teta joj je pronašla pet kuća koje je čistila, svaki dan po jednu.

Suze i plač

"To možda jako puno žena gore danas radi, ali se srami reći. Ja ne. Nije to ništa strašno, ti pošteno zaradiš taj novac, i nek’ se zna da nije bilo lako ispočetka. Tek u drugom mjesecu našla sam posao u staračkom domu, gdje i sada radim. Moj posao je da pripremam doručak za ljude. Imamo 120 korisnika, ja stavljam na tanjure njihova peciva, vozim im to u sobe, nekakvih sat i pol sam na perilici suđa i to je moj posao", govori Ivana.

Školu njemačkog jezika je sama platila, a najteže joj je bilo to što, u slučaju da nešto nije razumjela, nije imala mogućnost pitati na hrvatskom što to znači. Zato je odradila samo 15 sati početnog stupnja. Jezik se, kaže, najbolje uči kad si s ljudima, pa danas, nakon godinu i pol boravka u Njemačkoj, već vrlo dobro govori njemački.

"Došla sam gore i nisam imala nikakvu podršku. Morala sam sve iskusiti na svojoj koži. Bilo je puno suza, puno plača, no ipak je sreća bila ta da sam prvih godinu dana živjela kod tete, pa smo jedna drugoj pomagale. Igrom slučaja upoznala sam njemački bračni par kod kojeg trenutno živim, već proteklih šest mjeseci, u prekrasnom selu Hübingenu, pokraj grada Montabaura. To su divni ljudi, ja sam njima poput kćeri, i doslovno mogu reći da živim u raju i da imam ljude koji su uvijek tu za mene. Rekli su mi sada kad sam odlazila u Hrvatsku: “Idi kući, ali vrati se kući”. Nevjerojatno je kako odeš u drugu zemlju, upoznaš ljude, klikneš s njima, iako ih nikada prije nisi vidio. I kada sam došla, dobila sam od Nijemaca toliko namještaja, dobivala sam odjeću, baš se vidi koliko su voljni pomoći. Koliko vidim, Hrvati baš ne vole Nijemce jer misle da su oni hladni. Ne, oni su samo rezervirani, vole svoju privatnost, k njima ne možeš doći kao kod nas, “Došao sam ti na kavu”. Obavezno se moraš najaviti. Isto tako, ne ostvaraju se svakome, ali, po meni, to sve ovisi o tome kakva si ti osoba. Oni vole život, vole hranu, vole putovanja, a najviše vole duge šetnje prirodom", opisuje Ivana i dodaje kako se Nijemci rano osamostaljuju, pa tako od roditelja odlaze već u 20. godini života, i zbog toga su mladi ljudi jako zreli. Do 30. godine vole imati svoju kuću i auto, a do 50. godine si dobro organizirati život tako da mogu početi putovati. Primijetila je isto tako da jako puno parova nema djecu, kaže, možda zato što vole taj svoj komfor.

"Sustav u Njemačkoj u potpunosti funkcionira, on štiti radnika. Svaki mjesec za dijete dobivaš 200 eura, ako si samohrani roditelj, dobivaš nekakvih 180 eura od države kao pomoć. Isto tako, nemoguće je da roditelj izbjegne plaćanje alimentacije za svoje dijete. Kad piješ, ne voziš. Nema šanse da popiješ čašu vina. Jedino su stanovi jako skupi, recimo, na selu, gdje ja živim, stanovi su po 450 – 500 eura mjesečno, s time da su nenamješteni, a prilikom iznajmljivanja stana, moraš imati stalan posao. Zato mislim da nikad ne bih uspjela u Njemačkoj da nisam imala tetu", otkriva.

Izbjegava Hrvate

Iako u Njemačkoj živi mnogo Hrvata, Ivana navodi kako izbjegava druženje s njima.

"U Njemačkoj preferiram druženje s Nijemcima i izbjegavam Hrvate. Naime, na njih se nekako ne mogu osloniti. Dogovorimo se nešto, pa onda nije tako, a s Nijemcima imaš svoj plan, raspored i uvijek je onako kako ste se dogovorili. Isto tako, Hrvati su jako znatiželjni, sve vole znati, a ja sam zahvaljujući Nijemcima, naučila drugačije", ističe.

U Njemačkoj, kaže, ne izlazi puno, a ima i dobar razlog za to.

"Uputila sam se jednom na izlazak u malo veći grad, znate ono, u stilu “Došla mačka iz Zagorja”. S obzirom na to da je običaj da se kod nas žene sređuju kad idu van, štiklice, minice, i ja sam se tako obukla. Došla sam u jednu diskoteku s frendicom i svi su me gledali, počeli prilaziti. Iznenadila sam se da su sve ostale djevojke oko mene imale traperice i tenisice, čak sam se osjećala i malo čudno. A onda sam kasnije doznala kako nije baš pametno da se oblačim izazovno jer ima ljudi raznih nacionalnosti, nerijetko se djevojkama u pića ulijevaju razne droge, i čak je opasno hodati sama ulicom navečer, jer te mrak doslovno može progutati. Također, ima i jako puno prostitucije, čak sam dobila upozorenje da se puno Hrvata u Njemačkoj bavi svodništvom", otkriva.

U slobodno vrijeme zato šeta prirodom, rekreira se, putuje, a ubrzo po dolasku u Njemačku, počela je pisati i blog koji je nazvala “Zagorska Njemica”.

"Kada još nisam znala jezik, nedostajao mi je razgovor s nekime. S obzirom na to da volim putovati, odlučila sam pokrenuti blog u kojem ću ljudima predstaviti gradove koje posjećujem. Mislim da me trenutno prati oko 55 tisuća ljudi. Istovremeno, Nijemcima preporučujem mjesta koja u bi trebala posjetiti u Hrvatskoj", ističe Ivana.

Hrvatska je za sada samo destinacija za godišnji

U stranoj zemlji ne nedostaje joj mnogo toga, kaže, jedino možda nedjeljni ručak s obitelj. U Hrvatsku se zasad ne bi vratila, želi još zarađivati, putovati i otkrivati svijet, no povratak u rodni kraj svakako je u planu u nekoj daljoj budućnosti. Za sada će Hrvatska ostati samo destinacija za godišnji odgovor, pa je tako u Krapini boravila i protekla dva tjedna.

"Već kada sam došla na aerodrom, ono što sam prvo primijetila, bilo je da su ljudi nezadovoljni, namrgođeni, da su u nekakvoj borbi za preživljavanje. Za razliku od Nijemaca koji su recimo posvećeni uživanju u životu. No, to je razumljivo. Oni su situirani i njihov je životni standard na puno višoj razini", kaže Ivana.

No, ne gleda samo ona drugačije na život na Hrvatskoj, nego i ljudi iz njezine okoline gledaju drugačije na nju.

"Ljudi me ovdje drugačije gledaju, u smislu: “Blago tebi, ti si otišla, tebi je lako”. Da, ali nije mi bilo lako. Otišla sam sa zadnjih 200 eura i s dva kovčega. Da si nisam našla auto u dogledno vrijeme, razmišljala sam već o tome da prodam auto koji sam imala u Hrvatskoj. I ništa mi nije palo s neba i još se uvijek moram jako truditi da bih nešto postigla", zaključuje Ivana.