Foto i video: Dragan Miljuš/Index

SPLIĆANKA Nina Kuluz prije šest godina je pobjegla iz Italije sa sinom Cezarom. Njegov otac je pokrenuo niz sudskih postupaka. Sve je riješio u svoju korist te bi 27. lipnja trebala biti izvršena ovrha nad Nininim sinom. Trebali bi ga oduzeti od majke s kojom je proveo sve ovo vrijeme i predati ga ocu koji će ga odvesti natrag u Italiju.    

"Ostalo je jako malo vremena, nadam se da će institucije reagirati i da se mom sinu neće priuštiti proživljavanje traume, kako ju je psihijatar nazvao - traume ravne gubitku života."

Kako je sud zamislio ovrhu?

"Na zadnjem sastanku održanom 26. svibnja, a to je bio zadnji sastanak prije ovrhe, sutkinja je pitala psihijatra koji je pratio Cezara treba li djetetu dati tablete za smirenje dva dana prije kako bi ovrha mogla proći mirno. Valjda su zamislili da bi se dijete trebalo drogirati kako bi se ostvarilo ono što je sud zamislio."   

Razočarani ste u hrvatsko pravosuđe, temeljem njihovih odluka vaš sin bi trebao otići živjeti u Italiju s ocem.

"Prije svega sam razočarana u institucije koje bi trebale štiti prava djeteta. To su Centar za socijalnu skrb, pravobraniteljica, ministarstvo, tijela u čijem fokusu bi trebala biti dobrobit djeteta. Od rujna se obraćam tim institucijama, molim ih za pomoć, zahtijevam, tražim da se moj djetetu osigura poseban skrbnik na kojeg ima pravo po zakonu. Tražim da mu se osigura stručna osoba koja bi bila nazočna susretima djeteta i oca, ne samo da svjedoči tim susretima, već da pomogne ocu i djetetu da ostvare susrete na konstruktivan način. Tražila sam od institucija da upoznaju dijete, razgovaraju s njim i pitaju ga za mišljenje. Po europskim konvencijama za zaštitu prava djeteta, svako dijete treba biti uključeno u sudski proces i pitano za mišljenje, bez obzira na dob." 

Je li to napravljeno u vašem slučaju i kakva je želja vašeg sina? 

"Naravno da Cezar želi ostati živjeti u svom domu, među svojim prijateljima. Ima već skoro osam godina, sad je drugašić, naravno da je njegova želja da ostane živjeti sa mnom kao jedinim roditeljem koji se od rođenja brinuo za njega. I dok smo živjeli u Italiji pod istim krovom s njegovim ocem, bili smo sami on i ja. Otkako je moje dijete rođeno, ima samo jednog roditelja koji mu pruža sigurnost, pažnju i koji se brine o njemu.

Prije šest godina odlučili ste otići sa sinom iz Italije. Suprug je pokrenuo cijeli postupak, tražili su vas, pokrenuti su i neki kazneni postupci.

"To je bio očajnički potez. Nakon što sam napravila sve što sam mogla da spasim svoju obitelj i pomognem ocu djeteta da shvati da osim što uništava sebe, uništava i nas kao obitelj, došli smo u situaciju kada je prevladao strah da neću moći zaštiti svoje dijete. Jedino što sam mogla napraviti je bilo da dođem svojoj obitelji. Prije no što sam otišla iz Italije nije postojao nikakav sudski proces, ja sam inzistirala od oca djeteta da se liječi. Psiholog kod kojeg smo išli bio je mišljenja da ja i dijete radi sigurnosti moramo promijeniti adresu. On je konzumirao alkohol u kombinaciji s antidepresivima. To psihičko i verbalno nasilje postojalo je niz godina. Rođenjem djeteta nasilje je poprimilo i neke druge oblike, fizički smo i materijalno zlostavljani. To je prešlo u iživljavanje."

Dvije je godine Cesarov otac proglašen ocem godine u Italiji. Nema nikakvih prijava protiv njega?

"Nema prijava. Jednom sam skupila hrabrost i nazvala karabinjere kada me napao fizički dok je dijete bilo u kadi. Došli su i saslušali što se dogodilo. Ustanovili su da je pod utjecajem alkohola, ali su zaključili da je to obiteljska svađa. Otišli su. Tek tada sam se osjetila bespomoćnom i nesigurnom, imala sam osjećaj da nemam nikog tko mi može pomoći. Bila sam sama s malom bebom. Htjela sam samo svoje dijete dovesti na sigurno. Moji roditelji žive u Hrvatskoj i zato sam došla u Hrvatsku.

Kako je sud zamislio da viđate sina?

"Prije nego što sam otišla iz Italije, prijetio je da će me uništiti. Da sam ja nitko i ništa, da nemam novac i poznanstva. Prijetio je i htio me prisiliti da potpišem ugovor gdje on meni daje plaću da nastavimo živjeti pod istim krovom. Tražila sam pomoć u konzulatu u Milanu, savjetovali su me da ga tužim i da odem kući s djetetom i, naravno, da ništa ne potpisujem. Nisam imala hrabrosti, nisam znala od koje je važnosti da ga tužim. Bila sam sama, iscrpljena i preplašena, samo sam došla kući sa svojim djetetom. On me isti dan tužio za otmicu i pokrenuo postupak za skrbništvo. U Hrvatskoj je pokrenuo postupak za povratak djeteta po haškoj konvenciji. Kada se pokrene takav postupak, nijedan drugi postupak ne bi se trebao odvijati usporedno. U Italiji je, međutim, dobio skrbništvo, a u Hrvatskoj, nakon što su napravljena sva vještačenja koja su bila u korist djeteta i mene, odnosno da se moj sin ne treba vratiti u Italiju, Županijski sud je to izignorirao i odlučio da se dijete treba vratiti u Italiju pod obrazloženjem da je Italija zemlja u kojoj nema epidemija, ratova i gladi. Tada mi je preostalo samo to da se tužim Vrhovnom i Ustavnom sudu. Brojni odvjetnici su me savjetovali da se sklonim jer će, po njima, Ustavni sud vratiti postupak na početak. Trebalo je trajati nekoliko tjedana, mjeseci, a na kraju je ispalo gotovo četiri godine. Ustavni sud je gotovo napravio copy/paste odluke Županijskog suda."

Velika podrška ovih dana stiže i iz kotara Pujanke i od Facebook grupe. Nadate li se i dalje najboljem?

"Nijednom djetetu ne bi se trebala priuštiti takva trauma. Dijete, naravno, ima pravo na oba roditelja, to nikada nije bilo sporno. Otac je i prije šest godina, kada sam došla u Split, mogao viđati dijete, ali je od toga odustao. Sud mu je naložio da što više vremena provodi u Splitu kako bi se zbližio s djetetom i ispunio uvjete da može odvesti dijete. On je u Hrvatsku došao četiri puta, pet ako računamo i ročište, a ovršni sudac i tim stručnjaka Centra zaključili su u prvom mjesecu da nije ispunio uvjete da odvede dijete, da otac nema roditeljskih kapaciteta, da nije ostvario nikakav topli odnos s djetetom, da se nije potrudio da sazna neke osnovne stvari vezane uz dijete, primjerice što voli jesti. Zaključili su da se nije potrudio naučiti ni osnove hrvatskog jezika. Zaključili su i da se ovrha neće odgoditi, nego da će se izvršiti 27. lipnja. Za to vrijeme ocu je naloženo da iznajmi stan u Splitu i da, što je više moguće, bude u Splitu i da dijete spava kod njega. Došao je dva puta. U drugom mjesecu tri dana, u trećem mjesecu dva dana i to su bili jako teški trenuci za dijete koje ima očekivanja da će upoznati oca. Psihijatar je napisao da Cezar i dalje odbija uspostavu odnosa s ocem zbog evidentnih nedostatnih emocionalnih očevih kapaciteta da uspostavi odnos. Cezar za sada loše podnosi separaciju od majke jer mu drugi objekti vezivanja ne pružaju privrženost, već emocionalnu hladnoću i distanciranost te je upitno na ovakav način izlagati dijete daljnjoj frustraciji. To je mišljenje stručnjaka koje ja šaljem institucijama, međutim bez učinka. Razočarana sam institucijama. One su se do sada oglušile na moje zahtjeve i molbe. Tražila sam i da se ponove vještačenja roditelja, da se ustanove naši kapaciteti i što je najbolje za dijete."