PRIJE nego što me gorički taksisti počnu zatrpavat bračnim ponudama u inbox jer sam, da se poslužim terminologijom konkretne branše, zadala šah-mat jednom od neprijatelja, nekoliko servisnih informacija.

 

Konkretni Uberaš je u Americi, dakle ni iz džepa, ni u džep 

 

b) Doveo nas je u potencijalno smrtonosnu situaciju pa je otkaz sasvim zaslužen

3. I dalje sam team Uber, možda još i više nego što sam bila prije nemilog događaja.

 

A moglo nam je bit lijepo. 

 

Godina je bila 2017., datum 7.7. (dan prije mog rođendana), mjesto San Francisco. Bio je prekrasan, vruć ljetni dan, što po San Francisco standardima znači magla i 17 stupnjeva, a prijateljica i ja smo nakon ručka pozvale Uber jer je tamo kretanje dosta zajebano ako nisi u dometu podzemne, a mi nismo bile. 

 

Konkretno, pozvale smo Uber pool, što znači da će nam se tijekom vožnje pridružit još neka osoba koja je usput i ide u sličnom smjeru kao i mi, i još puno važnije, da će nas vožnja od 20-ak minuta koštati 11 dolara. To je 7 dolara po osobi, što je super, skoro super kao tvoj izraz lica ako ti nije jasno da se zajebavam. Jako dobra cijena čak i za Zagreb, a za San Francisco, u kojem za te novce inače možeš eventualno podragat avokado u dućanu, odlična cijena. 

 

Sjele smo u auto i krenule.

 

Vozač je bio Kinez, što nije važno za priču jer kao što svi znamo, nije važno otkuda si, važno je da nisi Srbin (vidim da je kod nas manji zločin biti "samo" piroman nego piroman koji je još k tome iz Srbije) - uglavnom, Kinez. S lošim engleskim ali Bože moj, to nije zločin, važno je da nas odveze od točke A do točke B(re) i da ostanemo žive i zdrave.

 

I tu nailazimo na drugi, ključni problem ove priče.

 

Ali prije drugog problema - prvi. (Vidiš da sam zapravo dobra s brojevima kad mi daš šansu).

 

Ne sjećam se imena - mislim da je bio Mio, ili Mao, ili La la la la la - ali sjećam se da se ponašao kao Neo iz Matrixa. 

 

Oči skrivene iza naočala koje su zadnji put bili moderne u vrijeme kad je Maja Šuput još bila plesačica u spotu Shery Shery od Veline (zaustavi spot na 1:01 ak mi ne vjeruješ), glava blago podignuta prema gore i nagnuta u stranu, kao da se svaki čas sprema izgovorit rečenicu koja će bit u traileru filma o njegovom životu, svaka kretnja dramatična, pretjerano naglašena i pretjerano spora u isto vrijeme - ako ti je teško zamislit, samo zamisli Björk. Umjesto protiv agenta Smitha, ovaj Neo-Mao se borio protiv radija u autu. 

 

Mijenjao je stanicu svakih 5 sekundi, a prije svakog pritiska prstom na gumb “next” je složio facu punu gađenja, da svi vidimo kako konkretna stanica ne zadovoljava njegove visoke audio standarde. Promijenio ih je valjda 20, što je iritantno kad sjediš u nečijem autu i trpiš njegov miks koji se sastoji od I can’t liiiii - grababrushandputalittle - is it too late now to say so - ay bendito, I can go forever quando estoy con - Barbara Streisand. I tako dalje. Naporno je. To radi kad si sam u autu.

 

Napokon je stao na stanici na kojoj je svirao Meatloaf, zadovoljno nakrivio desni kut usne i krenuo s “chit chatom” koji je intonativno podsjećao na početak pornića: “Saaaaaoooou gels, ju laj Safran sicko?” Super je, da, krasan, kažemo mi. Malo hladan ali jebiga. “Yaaaa, iz goood, aj laaaaj also. Beri guuud.” (Now suck my dick).

 

To je bilo to od našeg razgovora o Safran sicku, nakon čega se Neo-Mao opet vratio ratovanju s radio stanicama.

 

Bilo je oko 3 popodne kad smo došli do semafora na kojem se stvarala lagana gužva. Ništa strašno, tipično semaforsko stajanje dok se ne upali zeleno. Ali kao i na radio stanice koje nisu imale to što on želi, Neo-Mao se naljutio i na semafor i na svoju srednju traku u kojoj je morao stajat iza 4 auta pa je nasilno, bez žmigavca uletio u desnu traku u kojoj će morat stajat iza puno manje autiju - samo 3. Pritom je naravno skoro izazvao sudar s autom iza sebe jer se to događa kad si seljačina koja ne zna vozit. Auto iza mu je, sasvim očekivano, potrubio. Ne pretjerano nježno, ne pretjerano agresivno, samo mali znak pažnje koji govori da si idiot i da možda pokušaš prestat bit idiot jer se nikom ne da trošit popodne na ispunjavanje izvješća o nezgodi. U tim slučajevima ljudi koji su napravili sranje najčešće dignu ruku u visini retrovizora, slože polu-kiseli smješak koji govori “sorry, glup sam, znam” ili “srela sam ginekologa na blagajni u dućanu i želim ispast ljubazna” i svijet nastavi bit prekrasno mjesto koje svi volimo. Ali ne i Neo-Mao.

 

“Not in my town” - rekao bi šerif u nekoj seriji, a upravo to je vjerojatno kroz glavu prolazilo i Neu dok je polako spuštao prozor.

 

“Not in Safran sicko.”

 

“Vjerojatno će mu mahnut u znak isprike kroz prozor jer je to još pristojnije od dizanja ruke u visini retrovizora” - govorio je moj mozak, još uvijek ošamućen od 9 tisuća radio stanica koje je Neo izvrtio putem. 

 

Možda je u nekom paralelnom svemiru napravio baš to, u istom onom svemiru u kojem je Sanader stvarno išao u Austriju po zimske gume, ali u ovom svemiru je Neo-Mao-Tse-Tung napravio baš ono što sam se bojala da će napravit.

 

Spustio je prozor, gurnuo ruku van i gledajući u središnji retrovizor prezentirao srednji prst vozaču iza sebe. Nagnuo je glavu u stranu, nasmiješio se na isti onaj način na koji se nasmiješio kad je pronašao Meatloafa na radiju i laganim, gotovo baletnim pokretom vratio ruku unutra. 

 

“Nema šanse da je to stvarno napravio, ne bi se tak zajebavao kad su mu u autu drugi ljudi” - objasnila sam sebi jer nisam vidjela prst, samo sam vidjela ruku koja gmiže kroz prozor i radi “nešto.” Valjda ga je mama naučila da je u prometu pametnije bit pristojan jer nikad ne znaš tko ti može izać iz auta kojem se bahatiš.

 

Ali Mama-Tse-Tung očito nije dobro obavila svoj posao jer se dogodilo upravo to.

 

Petnaestak sekundi kasnije, mojoj strani auta se približavao jezivo ljut Amerikanac. S dugom plavom kosom i bijelom potkošuljom izgledao je kao kombinacija Kid Rocka i Vuce, na zubima je imao “grillz”, a u ustima kolekciju motherfuckera i murdera i beat the shit out of you-a pored koje Eminemov Marshall Mathers LP zvuči kao uspavanka za djecu. Frendica i ja smo odmah zaključale vrata jer na popisu aktivnosti u Safran sicku nismo imale nasilnu smrt, pogotovo ne dan prije mog rođendana.

 

Na semaforu je i dalje bilo crveno, a Kim Jong Un je smireno sjedio i čekao da se zazeleni. 

 

Kid Rock je za to vrijeme skakao oko auta, urlao, vikao, vrištao i sve manje podsjećao na Vucu, a sve više na koncert od Slipknota.

 

Kad se malo odmaknuo od auta ja sam, ponesena ne znam točno kojim hormonom (vjerojatno istim onim koji te tjera da šalješ Whatsapp poruke nakon što si rekla da nema šanse da prva pošalješ poruku), otvorila prozor i počela vikat u njegovom smjeru.

 

“Sir” - to zvuči kao dobar način za obratit se čovjeku koji možda ima pištolj, “I apologize on our driver’s behalf. This is an Uber ride, the driver’s an asshole, we did not ask to be part of this, we’re angry at him as well!”

 

“That motherfucker needs to learn how to drive! I’mma fuck him up” - viče Slipknot i ja se slažem s njim: “I know, he’s an asshole, but we really have nothing to do with this, I apologize again for his behavior.”

 

Prije nego što smo stigli nastavit ovaj romantičan razgovor (koji i dalje zvuči kao uvertira u frakturu lubanje), upalilo se zeleno i Mao je krenuo dalje.

 

Mrtav hladan, opet s prstom na radiju, kao da se ništa nije dogodilo.

 

Kad smo prošli semafor, krenuo me opominjat: “Ju no hev to apoložai tu him, aj no do anitin.”

 

VIDJELA SAM TE MAO, vičem ja na njega, “you flipped him the bird, are you crazy? He could have been carrying a weapon, we’re your clients, you don’t do this when you’re driving clients, our safety is part of your job!”

 

“Wa ju tak abou, wha bird, I no do anitin” - kaže Mao i sad je ljut na mene.

 

Ljuta sam i ja na sebe jer ne znam dal mu stvarno nije pokazao prst ili jednostavno nije razumio izraz bird flipping jer nije slušao Eminema kad je bio mali.

 

“Prijavit ću ga, Kid Rock nas je mogao prebit ili propucat da je bilo vremena, moram ga prijavit, takav čovjek će kad-tad ugrozit još nekog.”

 

Ali ne znam jel stvarno pokazao prst. Ne želim napravit sranje čovjeku koji možda uopće nije napravio to što mislim da je napravio. Možda je sve samo nesimpatična slučajnost. Možda je samo mahnuo kroz prozor a Kid Rock je luđak koji izlazi na svakom semaforu jer je ljut na sve oko sebe. Ima grillz, sigurno nije kamilica od čovjeka. A i Safran sicko je skup grad, ne želim da čovjek ostane bez posla zbog nečeg što sam ja MOŽDA vidjela.

 

A i smirio se. Više ne mijenja stanice. Pokupili smo još jednu curu usput, Claire, čini se simpatičan kad ju pozdravlja. Miran. Ugodan. Mio. MAO.

 

Napokon stižemo na odredište, aplikacija će me uskoro tražit da ocijenim vožnju a ja ne znam. Uvijek dajem petice jer vjerujem da svatko može imat loš dan, pogotovo u prometu, ali ovaj put ne znam. Ne želim sjebat čovjeka, ajde da je Srbin ali nije (jasno ti je valjda da sam sarkastiča). Srećom, Neo-Tse-Tung mi je pomogao kad se uparkirao da nas ostavi na odredištu.

 

“Sorry about that little incident before” - kaže pomirljivim tonom. Eto, neću ga prijavit, očito nije to napravio, ja sam sve krivo zbrojila kao 7+7=11.

 

Izlazim iz auta. Već sam napola. Ne mogu, moram pitat, Claire ostaje s njim u autu, puno je semafora ispred njih.

 

“Šta si napravio kad si spustio prozor?” - pitam ga i mislim si da je pitanje suvišno jer čak i da je pokazao srednji prst, lagat će da nije. 

 

I tu se događa treći problem - Mao je između ostalog i glup.

 

“I show him middle finger” - kaže ponosno i nastavi: “Bikos he honk at me.”

 

Jebi ga Mao, sad ću te prijavit jer si opasan za ljude koje voziš, pogotovo u Americi u kojoj te propucaju jer je bio četvrtak a ti si imao zelenu majicu.

 

Ako ti to zvuči bezosjećajno, zamisli da je u autu bila tvoja mama ili sestra. Ne želiš da ju vozi takva osoba. Ili želiš ali onda su to već veći problemi.

 

Lon stori šo, prijavila sam ga, odmah dobila ispriku Ubera uz opasku da će vozač biti uklonjen iz prometa i odveden na razgovor s nadređenima da se utvrde pojedinosti “little incidenta” i dobila povrat novca za vožnju koja nije bila po standardu koji garantiraju. 

 

Mao mi se na početku vožnje pohvalio i informacijom da ima dvije kamere u autu, pa vjerujem da je utvrđivanje pojedinosti bilo poprilično jednostavno.

 

Svatko može imat loš dan, ali kad si kreten, onda si kreten, a kad si ovakav kreten onda ne zaslužuješ posao u kojem ti sigurnost ljudi treba bit prirodna pojava. Ili osnovna ljubaznost.

 

Što me vodi u sljedeću, kraću priču - o Zadru.

 

Opet je bio vruć, ljetni dan ali ovaj put po hrvatskim standardima - 37 u hladu, kiseli pazusi i ostale  ljetne radosti. Frendica i ja smo sjele u kafić popit kavu.

 

Prošle smo pored dva u kojima nismo našle mjesto i sjele u treći, još bliži moru, koji je u odnosu na prva dva bio iznenađujuće prazan (a Tomo nije vlasnik). Konobaru je do nas trebalo 10 minuta - ne zbog gužve, nego zbog toga što je pušio na terasi s još dvije kolegice ali dobro, na odmoru smo, ne žuri nam se, u hladu smo, cvrčci cvrče, lijepo nam je. 

 

Slušamo šum mora, ali ne čujemo ga najbolje jer jedna od one dvije koje pale cigaretu za cigaretom preko cijelog kafića urla: “Biće kiša sigurno ako ja radim jutarnju, uahahaha, ALO DOMAGOJ, dođi s nama tu vanka pušit, ne da mi se još ić radit” - ne znam tko je Domagoj, nije izašao. Ali izašla je treća, sjela za vlastiti stol, zapalila cigaretu i još glasnije počela vikat: “AJDE DA I JA MALO SIDNEN TU NA RED CARPET UAHAHAHA!”  Kad je završila s monologom o suncu i vrućini, nazvala troje ljudi da im kaže da joj je vruće. Saznala sam kad radi koji dan, da joj se ne da, da su joj napojnice male i da sad sidi i puši i da će možda ranije doma danas jer ide zubaru. I tako tri puta, uz glasno smijanje zbog kojeg su cvrčci zvučali kao pozadinska pjesma. Kad se direktor, pardon, konobar, napokon nevoljko došetao do nas, naručile smo i nastavile promatrat ekipu “zaposlenu” u bircu koji je prazan usred sezone. Kad je stigla cuga, postalo je jasno i zašto. Moja cola je bila ok, ali kava koju je naručila frendica nije. Bila je kisela. Ne malo kisela - kisela kao da je od jogurta. 

 

“Sad ju moram vratit a bed mi je” - kaže ona i ja ju u potpunosti shvaćam. Već par godina vraćam stvari kad su pokvarene/hladne a trebaju bit tople/imaju kosu a lignje su, ali i dalje mi je uvijek bed. Jer znam što slijedi. Na normalnim mjestima ti se ispričaju i naprave novo ili poprave staro, ali kod nas je još uvijek puno češća pojava da se uvrijede. Jest da je ova kava kisela jer je u njoj mlijeko koje se pokvarilo (što nije čudno na 37 stupnjeva), ali naši “ugostitelji” će se pobrinut da je TEBI neugodno zbog toga. Nisam rekla ugostitelji, znam jako puno odličnih ugostitelja koji te natjeraju da se vraćaš opet i opet - rekla sam “ugostitelji”, postoji razlika. 

 

“Oprostite” - zovemo “direktora” i on nadrkano dolazi do nas sa svoje puš pauze.

 

“E?” - “ugostiteljski” izraz za “recite, kako vam mogu pomoći?”

 

“Ja se ispričavam, ali moja kava je kisela” - jer kad prijavljuješ nešto za što se zapravo ne moraš ispričavat, kod “ugostitelja” imaš osjećaj da ipak moraš.

 

“Kako kisela?” - uvrijeđeno pita direktor. 

 

“Kisela, kao da je mlijeko kiselo.” - kaže frendica i razmišlja koji pH treba spomenut da direktor shvati.

 

“Nemoguće, mliko je dobro, kisela ti je jer nema cukra” - kaže direktor, i dalje nadrkan jer smo ga odvojile od duvana.

 

“Ja sam isto probala i fakat je kiselo” - ubacim se jer jesam i jer sam pila kefire koji su manje kiseli od ove kave.

 

“Kaj FAKAT?” - kaže direktor podrugljivo jer smo se usudile doć iz Zagreba i na “zagrebačkom jeziku” kritizirat kavu koju je on osobno preko kurca donio do našeg stola - “ako je FAKAT kisela, onda ćemo ju FAKAT odnijet, FAKAT.”

 

Čovjek od 40 godina, ljut jer mu UZ ISPRIKU vraćamo pokvarenu kavu.

 

“Želite novu kavu?” - pita on i gleda u moj šešir koji je u većini slučajeva poznat kao pokrivalo za glavu, a u rvackom kafiću kao “kaj sad ova glumi?”

 

“Ne, može cola zero” - kaže moja frendica koja je jedva čekala da sjednemo na kavu, ali sad joj se više ne pije jer ne želi dobit još jedan kefir koji mora vraćat.

 

“Ok, evo FAKAT stiže.” - i dalje poduzima sve da nam bude neugodno što vraćamo pokvareni proizvod.

 

Na putu do šanka, direktor sindikatu pušača dobacuje nešto, zbog čega one gledaju prema nama i smiju se. Rugaju nam se jer vraćamo kavu s okusom kefira i gledaju nas onim “šta ste uopće dolazile” pogledom.

 

Direktor ulazi u birc i, misleći da ga ne čujemo, s vrata viče: “Domagoj, ovo je već treća kava koju vraćaju danas!”

 

Vraća se za par minuta s colom i stavlja ju pred moju frendicu.

 

“Evo TI” - kaže još uvijek uvrijeđeno, “samo pazi da ti ne bude kisela jer ti ni tu FAKAT nema cukra.” - glasno, zbog čega su ove koje su u međuvremenu posisale pola kutije obje prasnule u smijeh. Jedna izgleda kao da ima 40-ak godina, druga oko 35, ali možda su na početku kutije imale 18, ne znam. “Ozbiljne ugostiteljice”,  sjede, puše i rugaju se gostima koji ne žele pit kefir. I vjerojatno prigovaraju da im nitko ne ostavlja napojnice jer su ljudi škrti.

 

“Čujem da je moja kava već treća koju su vam danas vratili” - kaže moja frendica da mu da do znanja da je kreten.

 

“Nije istina, kava ti je bila dobra samo ti je kisela jer nije bilo cukra.” - kaže direktor i mrtav hladan se vrati na svoje mjesto za pušenje, jedan od boljih stolova u kafiću koji je prazan u špici sezone. 

 

Četrdeset kuna za 2 cole je uzeo jednako uvrijeđeno i vratio se za stol s kojeg nas je s podsmjehom, u društvu kolegica gledao kako odlazimo - vjerojatno s mišlju “ne morate se ni vraćat.”

 

Kreten. Seljačina. Baš bi ga trebalo prijavit, ak mu se ne da radit, a očito ne da, ima ljudi kojima se da. 

 

Trebalo bi. Jasno. Ali nismo.

 

Nismo poslale mail ni poruku kafiću, nije nam se dalo jer ako je osoblje takvo, šef vjerojatno nije puno bolji. Odlučile smo da je dovoljno to što više nikad nećemo sjest u taj kafić koji je očito s razlogom prazan pored svih ostalih u kojima nema mjesta. 

 

Tri tjedna kasnije, na Whatsapp mi stiže slika. Mama šalje pusu s kave u Zadru. Ona pije sok, frendica s kojom sjedi pije kavu. Isti kafić, tu je jedino bilo mjesta, nije znala. Opet pokvareno mlijeko jer očito kupuju najjeftinije smeće koje ne skladište kako treba. Opet nadrkani konobar i odbor za rak pluća za najboljim stolom. Nije vratila jer joj je bilo neugodno. Popila je kavu.

 

Povraćala je cijelo popodne.

 

FAKAT.

 

Da smo se žalile, možda ne bi. Vjerojatno bi je mi ovo djeluje kao pravi, rvcaki “ugostiteljski” objekt s “aj ne seri u tom šeširu nego popi kavu i stavi cukra ako ti je kisela” stavom, ali možda ne bi. 

 

Ali nismo jer nismo htjele ispast glupače u šeširima koje traže poseban tretman.

 

“Pa nije baš tak loša” - rekla je mamina frendica za kavu zbog koje je umjesto na plaži, dan provela u wc-u. 

 

A “nije tak loše” je najgora stvar koju si možeš reć u nadi da ćeš se spasit od malo neugodnog dijaloga. 

 

U nadi da nećeš ispast mimoza ili zahtjevna glupača. 

 

A “zahtjevne glupače” ponekad čine puno više dobra. 

 

Ponekad samo dobiju novu kavu i loš tretman konobara jer su se usudile reć KEFIR i bit iz Zagreba dok to govore.

 

Ponekad te spase od mogućnosti da te netko prebije dok se voziš Uberom.

 

Ili još gore - da povraćaš od kave. 

 

Svijet bi bio bolji da nam je manje neugodno bit zahtjevne glupače.

 

Treba bit zahtjevna glupača jer ako se ne pobuniš, najčešće si samo glupača.

 

Ne zahtjevna glupača koja sjedne u birc i naruči mali macchiato u velikoj šalici ali da je kava do tri sedmine šalice pa onda toplog mlijeka bez pjene i onda još hladnog sojinog mlijeka i ako imate steviju ali u tekućem obliku jer me ona u prahu napuhava i veeeeliku čašu vode s 11 kockica leda s kriškom limuna, ali treba bit za neke stvari.

 

Za kefir-kavu, za Mio-Mao-Tse-Tunga, za porez na nekretnine.

 

Jer oni koji nam takve stvari serviraju računaju da nećeš bit nego da ćeš šutit, jel tak Plenki?

 

FAKAT nije.