Foto: Tomislav Miletić/ Pixsell

TRISTOTINJAK ljudi okupilo se na Trgu žrtava fašizma prosvjedujući zbog najavljene promjene imena Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Najvidljiviji među njima dali su najbolji argument onima koji Tita žele maknuti sa zagrebačkog zemljovida. 

Pod srpom i čekićem se u krvi gušila sloboda

Govorimo, naravno, o nekoliko crvenih zastava sa zlatnim srpom i čekićem koje doduše nisu identične, ali neodoljivo podsjećaju na zastave Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ponavljamo, nisu identične, ali podsjećaju. I neprihvatljive su. Jednako kao što su neprihvatljive zastave koje nisu identične, ali podsjećaju na zastave drugih režima koji su za sobom ostavili milijune nevinih žrtava. O tome nema i ne može biti rasprave, bez obzira na to koliko bile stilizirane i koliko se interveniralo u izvorni izgled da se maskira stvarna poruka. Staljinov Sovjetski Savez imao je najveću ulogu u pobjedi nad nacizmom i fašizmom. No zbog ovog će dogmaticima sigurno narasti rogovi, ne zato što je htio, nego zato što je morao. Staljinov Sovjetski Savez je, bez obzira na zasluge za pobjedu nad neopisivim zlom, počinio i nezamislive zločine nad svojim građanima, ali i nad građanima brojnih drugih država. Sovjetski je Savez od dobrog dijela Europe napravio svoje kolonije i držao ih u pokornosti i nakon Staljinove smrti. Dovoljni su primjeri Mađarske i tadašnje Čehoslovačke i njihovih u krvi ugušenih težnji za slobodom i demokracijom. Zločinima je ukaljao zlatni srp i čekić na crvenoj podlozi i od simbola zajedništva seljaka i radnika stvorio simbol represije. Netko bi mogao reći da se isto može primijeniti i na crvenu petokraku. O tome možemo još raspravljati, na nekom drugom mjestu.
To je prvi, najznačajniji razlog. Simboli zla su neprihvatljivi.

Autolustracija od staljinizma

Drugi je razlog što su donošenjem tih zastava pokazali potpunu povijesnu nepismenost. Josip Broz Tito ostvario je dvije velike pobjede. Prva je nad fašistima, nacistima i domaćim izdajnicima u ratu. Krvavo izvojevana uz najširu narodnu podršku. Stvorio je jedini prostorno značajni slobodni teritorij u okupiranoj Europi. Napravio je to sa svojim partizanima, u situaciji koja je naizgled od početka bila osuđena na propast. Druga velika pobjeda bila je politička. Josip Broz Tito odupro se Staljinu i njegovu pokušaju da od Jugoslavije napravi još jednu sovjetsku koloniju. Obranio je samostalnost zemlje izmučene ratom, neobnovljene, bez spomena vrijednih industrijskih pogona dok su mu sovjetski tenkovi bili na sjevernim i istočnim granicama. Otrgnuo se smrtonosnom Staljinovu zagrljaju, izdržao i pobijedio. Tito je, da se ne lažemo, u dijelu svog života bio staljinist, ali bio je kraće nego što je, primjerice, Franjo Tuđman bio titoist. Danas Tuđmanovi apologeti kažu da se Tuđman autoloustrirao od titoizma, u što možemo sumnjati barem na simboličkoj razini ako se sjetimo koliko je pokušavao imitirati Tita. Primjenjujući istu logiku možemo reći da se Tito autolustrirao od staljinizma. Sovjetska politika, i kod kuće i u satelitskim državama, Tita je godinama prikazivala kao fašista. Da, kao fašista. Optuživali su ga da je ubio više komunista od Hitlera. Da je to točno, oni koji žele maknuti Titovo ime morali bi mu biti zahvalni.

Žal za socijalizmom

I tu bismo mogli završiti s prosvjedom kojim se željelo zadržati Trg maršala Tita i štetom koju su počinili oni koji su ga pokušali braniti budalaštinama. No, nažalost tu nije kraj. Profesorica Mirjana Krizmanić pričala je o svojim lijepim pionirskim danima kada su je studenti besplatno poučavali njemačkom jeziku, crtanju, glumi... I to je točno, no nije točno da je Titova Jugoslavija bila zemlja jednakosti. Bilo je puno ljepše živjeti u centru Zagreba i imati na raspolaganju takve mogućnosti. U Lici, Zagori, na Kordunu, toga nije bilo. Kao što nema ni danas puno toga čega u Zagrebu ima. Plakalo se za sigurnošću koju je pružala socijalistička privreda ne shvaćajući da je ona funkcionirala, i to ne najbolje, u svijetu kakav više ne postoji. Mnogima je, vjerojatno, u tom svijetu bilo ljepše, ali to nije svijet u koji bi se itko razuman htio vratiti. Sigurnost je plaćena neravnomjernom raspodjelom siromaštva, a ne bogatstva. I odricanjem od sloboda koje su vrjednije od sigurnosti.

Moglo je i pametnije

Braneći tako nemušto i anakrono Titovo ime počinili su, ponavljamo, veliku štetu. Bilo bi dovoljno da su rekli da Tito zaslužuje trg jer je bio najveća politička figura koju je, na svjetskoj razini, Hrvatska ikada dala. Da zaslužuje trg jer njegovo ime pokazuje da su Hrvati bili na pravoj strani povijesti u vremenu najvećeg užasa. I da su umjesto sovjetskih ponijeli službene hrvatske zastave. Jer ovo je Hrvatska, samostalna i demokratska država. Nesavršena, ali demokratska. A ne Socijalistička Republika Hrvatska, dio Jugoslavije. A pogotovo nije sovjetska kolonija. Zahvaljujući Titu.