Liga prvaka je totalno sranje, dok se ne pojavi On
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Getty Images / Guliver Image
BARCELONA je svladala Juventus s 3:0 u prvom kolu ovogodišnje Lige prvaka. Vrlo jednostavno, u duelu podjednako nedefiniranih momčadi pobijedila je ona koja ima Messija.
Nelogičnosti s obje strane
Izuzmemo li nadrealne golove i poteze Barcelonine "desetke", gledali smo jednu poprilično lošu utakmicu. Upitne trenerske odluke s obje strane obilježile su prvo poluvrijeme. S jedne strane, Allegri je umjesto Mandžukića zaigrao na krilnoj poziciji s izrazitim driblerom Costom, iako je faza obrane i duplanje strane na kojoj je bio Dembele učinila to da Brazilčev dribling i brzina nimalo ne dođu do izražaja. S druge strane, Ernesto Valverde prebacio je Dembelea na desnu aut liniju, a Messijev ulazak u sredinu značio je praznu lijevu stranu napada, koju je po cijeloj dužini morao pokrivati Jordi Alba. Bilo je logično pretpostaviti da će Barcelona centrirati igru na desnoj strani i brzom loptom probati pronaći Albu na suprotnoj, ali to im nimalo nije polazilo za nogom. Nekoordinirane kretnje u fazi napada i žurenje s loptom u nogama nisu dali Barceloni optimalan broj rješenja u igri, pa izvan golova koji su kombinacija genijalnosti s jedne i gluposti s druge strane, Katalonci nisu stvorili čistu šansu. Ali suparnik je bio jednostavno grozan.
Sasvim novi Juventus
Odlazak Bonuccija kao neprikosnovenog komandanta i mozga obrane moglo bi ostaviti Juventus u većim problemima nego se predviđalo. Benatia je vrlo dobar stoper, ali je neopisivo velika razlika između dobrog stopera europske klase i najboljeg stopera na svijetu. Izrazito usko postavljeni Bentancur, Costa umjesto Mandžukića i Matuidi dali su sasvim novi DNA ovoj ekipi, a teško je reći u kojoj fazi igre su se slabije snašli. Defenzivno ponajbolja momčad svijeta igrala je miks između široko postavljene pasivne zone i izoliranog presinga te je u svakom trenutku Barceloninog posjeda djelovala kao ekipa kojoj opako treba timeout da posloži svoje redove. Costa na krilu dodatna je opasnost koja je često Juventusu nedostajala jednom kada bi suparnik uspio zaustaviti Dybalu, ali čini se kako Allegri tek treba pronaći pravi profil ove ekipe.
Barcelona je konačno kupovala dobro, ali…
Dembele je sjajan igrač i legitimni kandidat za Zlatnu loptu u doglednoj budućnosti. Ako je već Neymar morao otići, Barcelona nije mogla bolje reagirati. Semedo je odličan bek. Dokazao je to u Benfici, a već u prvom „velikom“ nastupu za Blaugranu pokazao je kako se radi o izrazito ozbiljnom i dugoročnom projektu na desnoj strani Barceloninog napada. Hibrid između prodornog i odgovornog beka trebao je Barceloni kojoj kronično fali svježe krvi. Pa ipak, oba transfera ne smiju sakriti puno bitniji problem, a to je nedostatak uigranih mehanizama u Barceloninoj igri. Ako ste pogledali ijednu Barceloninu utakmicu u posljednje tri sezone, pogledali ste ih sve. Busquets koji se povlači u zadnji red da bi organizirao napad i krila, koja se lagano uvlače kako bi bekovima otvorila prostor u dubinu, vrhunac su imaginacije u Barceloninom napadu. Ostalo se svodi na tempiranje fizičke spreme igrača koji mogu „sami“ rješavati utakmice, pa tako čak i malo „kašljucanje“ Messija ili donedavno Neymara u pravilu ima pogubne posljedice po Barcelonin rezultat.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Uzorci dodavanja protiv Espanyola za vikend - vidljivo je da Barcelona izbjegava sredinu terena, zonu gdje je prije bila najaktivnija i iz koje je optimalno organizirati napad te se pribjegava loptama na krilne pozicije.
Iako dio španjolskih medija hvali Valverdeovu „laissez faire“ politiku u organizaciji napada, koja je vidljiva već i danas u stupnju improvizacije najvećih zvijezda, ne smije se zaboraviti ključni razlog njegovog dovođenja. On je prije svega defenzivno izvrstan trener. Uspije li Barcelonu u tom segmentu dovesti, primarno u fazi presinga, na barem približan nivo iz zlatnih dana, ima dovoljno klase u prednjem redu da daje golove i „bez igre“. S jedne strane se to doima razumnom kratkoročnom Barceloninom politikom, dok s druge pogoršava glavne simptome njene dijagnoze. Krajnji sudac bit će, kao i uvijek u sportu, Njegovo Gospodstvo Rezultat. Zasad se ne primjećuju bitniji pomaci u odnosu na istrošenu i dosadnu Enriqueovu Barcelonu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Liga prvaka, barem njena grupna faza, totalno je sranje
Na stranu to što je osobni dojam autora kako je momentalni nogometni trend pomalo regresivan i kako redom najveći i najbogatiji klubovi svijeta sve karte ulažu u roster, a nijednu na samu igru. Globalna utakmica između PSG-a, Real Madrida, Barcelone, Bayerna, Manchester Uniteda i drugih postala je tek puko utrkivanje u tome tko će svako ljeto dovesti boljeg igrača, kao da ta linearna usporedba skuplje ili bolje kupovine sama po sebi donosi uspjeh. Interesantne taktičke zamisli, uigrani koncepti i atraktivan nogomet danas počivaju u srednjoj i siromašnoj nogometnoj klasi – Napoliju, Dortmundu, Hoffenheimu ili Celti. Pa ako se nekome na prvu smiješnom čini takva tvrdnja da vrhunski nogomet s najboljim ekipama ujedno može biti i loš, svejedno ne može pobjeći od istine da je jučerašnja utakmica rezultatski apsolutno nebitna. Hoće li Barcelona ili Juventus krenuti s prve pozicije u ovoj, a PSG ili Bayern u drugoj grupi poprilično je irelevantno. Razmak između najbogatijih klubova i ne samo onih osrednjih, nego čak i vrlo dobrih klubova sve je veći, što grupnu fazu čini rezultatski notorno dosadnom. Uzmemo li činjenicu da u pravilu identični klubovi prolaze u nokaut fazu, što rezultira manje ili više istim parovima, danas vjerojatno ne postoji potencijalni sudar vrhunskih ekipa koji niste pogledali barem četiri puta u posljednje tri godine.
Liga prvaka postala je poput klišejiziranog hollywoodskog blockbustera – ulupane milijarde, sjajni efekti, sjajna postava i pritisak da jedini iz društva nećete pogledati film i pričati o njemu sve će nas privući pred projektore ili ekrane. I u pravilu ćemo biti manje-više razočarani. Štoviše, prevareni. Ovo ne može biti najbolje od kinematografije, strasti, priče ili poruke. Ili, u ovom slučaju, nogometa. I onda, kada je tekst trebao završiti u tonu koji je adekvatan tmurnom zagrebačkom vremenu i još tmurnijoj igri na Campu, pojavio se tračak nade.
On
Dovoljne su bile tri akcije. Dva gola i jedna u kojoj je provozao trojicu Juventusovih igrača. Ukupno 15-ak sekundi iz 93 minute muke gotovo je u potpunosti iskupilo utakmicu. Ljepota umjetnosti je njezina spontanost, mogućnost da se pojavi u bilo kojem obliku i u bilo kojem trenutku, bez obzira koliko je faktori koji je okružuju pokušavaju suspregnuti i utopiti u svoje sivilo. Najveća pobjeda Lionela Messija nisu ni njegove Lige prvaka, ni Primere, ni Zlatne lopte, ni rekordi u golovima. Njegova pobjeda je to što je dosta njegovih 10 sekundi da ljudi uvijek iznova zavole taj prokleti nogomet. Bilo je trofejnijih, karizmatičnijih, a možda i boljih igrača od njega. Ali nijedan nije tako suvereno stajao na tronu onih koji nogomet iz sporta pretvaraju u igru, stvarnost u magiju, a apatiju u spektakl. I ovih nekoliko rečenica previše je o nečemu što se teško može opisati pa je najbolje baš tu završiti tekst, budući da ovi potezi zbilja ne trebaju interpretatora.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati