Foto: Index/Getty

NIJE samo SDP s Bernardićem u velikoj krizi, odnosno u situaciji da stranka postaje neprepoznatljiva kod birača. U krizu je upala cijela europska socijaldemokracija. Pokazalo se to na jučerašnjim izborima i u Njemačkoj.

Socijaldemokratska stranka (SPD) je nakon najgoreg izbornog rezultata u poslijeratnoj povijesti prešla u oporbu. Pri tome - Njemačkoj uopće ne ide loše. Štoviše, njemačko gospodarsko čudo ide naprijed. Radne snage nedostaje, uvoze sve što se može naći na tržištu, proračun je u suficitu, zemlja je snažna, moderna i stabilna.

No, kao i u mnogim drugim državama Europe, pa evo čak i u europski rubnoj Hrvatskoj, socijaldemokracija gubi glasove. I ako nešto hitno ne napravi, preko pola stoljeća koliko su socijaldemokratske stranke bitno utjecale na europski politički život bit će prošlost. Socijaldemokracija će se po postocima spustiti na ono što su danas liberalne stranke – ali ne treba zaboraviti da u zapadnim zemljama liberali imaju puno veći utjecaj nego pokazuju postoci, budući da su članovi liberalnih stranaka tamo često društvena elita, od poduzetnika do sveučilišnih profesora.

Čini se da socijaldemokracija, kako europska tako i hrvatska, nema što novoga ponuditi današnjim glasačima. Nekoliko je razloga za to.

Američki sustav kopiranja dobrih ideja

Dvije su glavne političke snage u Europi nakon Drugog svjetskog rata – demokršćani i socijaldemokrati.

Prva stvar koja se primjećuje kod jednih i drugih je to da su im se programi bitno približili. Nešto kao u Americi – imamo dvije stranke, Republikanci i Demokrati, i makar su Republikanci formalno "desnica", sve dobre ideje pokupe jedni od drugih. Programi stranaka su vrlo slični, i glasači biraju više temeljem osobnih preferencija prema nekom kandidatu (izbori su u SAD-u u pravilu izravni – ime i prezime), nego prema tome kojoj stranci pripadaju.

To se dogodilo i u Europi. Mnoge stvari koje je ljevica nekada predlagala, uredno je pokupila umjerena desnica, što demokršćani jesu. I obratno. Vlast ljevice ne znači da će npr. razina radničkih prava biti viša ili čak razina socijalnih davanja viša. Vrijednosti socijalne države pokupile su gotovo sve relevantne stranke (razlika je uglavnom što će desnica tražiti više nadzora nad socijalnom državom).

Ljevica se, nakon što je izgubila "monopol" nad pitanjima rada i socijalne države, uhvatila raznih manjinskih prava – od prava nacionalnih do prava seksualnih manjina. No, to nije tema na kojoj se danas mogu dobiti glasovi, jer takva prava suvremena Europa uzima kao nešto normalno, nešto što se podrazumijeva. Štoviše, čak su i neke države s jakim konzervativnim strankama legalizirale gej brakove (ne partnerstvo, nego baš brakove!), uz obrazloženje da je činjenica što homoseksualne osobe žele u brak, a ne neku alternativnu zajednicu pobjeda konzervativnih ideja. Ljudi žele u tradicionalnu, bračnu zajednicu, a ne neku alternativnu ili "registriranu".

Uostalom, javno deklariranih homoseksualaca imaju i zapadne desne stranke. Nitko se više oko toga posebno ne opterećuje. No, to nije sve, postoji još nekoliko razloga zašto se socijaldemokracija gubi.

Gdje su radnici?

Doba kada su socijaldemokratske stranke "automatski" dobivale radničke glasove je prošlo – kao prvo, nema više puno klasičnih radnika, jer nema više ni puno klasične proizvodnje s trakama, radnicima u smjenama, sindikatima i jasnom podjelom rada i uprave. Sve više ljudi je ili samozaposleno, ili radi u malim firmama kao partneri, ili sudjeluje u radnom procesu na do sada nezamislive načine. Klasične podjele "rada i kapitala" više gotovo i nema – ogroman broj poslova danas možete raditi s PC-jem od nekoliko tisuća kuna samo ako posjedujete odgovarajuća znanja. Takvim ljudima koji nisu klasični radnici socijaldemokracija nudi obično samo visoke poreze.

Socijaldemokracija još nije u potpunosti shvatila da su mikro, mali i srednji poduzetnici u vrlo sličnom položaju kao i radnici. Štoviše, u firmama od desetak ljudi svatko jako dobro zna koliko doprinosi firmi i koliku plaću zaslužuje, pa ako je stopa nezaposlenosti mala kao u Njemačkoj – dobar radnik će se brzo snaći kod drugog poslodavca.

Ljudima je dosadilo plaćati ogromne poreze – socijaldemokratski model u kojem su visoki porezi kako bi država uzimala da bi drugdje davala sve se manje sviđa građanima, posebno jer većina tih modela uopće ne dira one stvarno bogate.

I na kraju – otvorene granice za imigrante i socijalna država slabo koegzistiraju. Ako imate snažnu socijalnu državu, u državi će vam se naći gomila zgubidana koji su došli zloporabiti upravo socijalnu državu, osim onih koji stvarno bježe od nevolje poput Sirijaca ili onih koji bježe od nezaposlenosti i zaista traže posao poput Hrvata. Onda će nakon nekog vremena čak i iskreno lijevi glasač kada vidi kako on naporno radi, a određena grupa imigranata uredno mjesecima i godinama prima socijalnu pomoć (od njegovog poreza) u zemlji gdje je nezaposlenost tako mala da se posao nađe za par tjedana – glasati za stranku koja nije baš tako socijalno naklonjena. Ljudi tu izgube strpljenje, posebno ako je u pitanju zemlja tipa Njemačke gdje zaista ima posla za svakoga.

Njemačka prva iznimno cijeni radišne ljude. Možete se kao imigrant izdignuti u obrtnika, poduzetnika ili sveučilišnog profesora. Nijemci će vas uredno birati u gradsko vijeće ili upravu fakulteta makar govorili stranim naglaskom jer većini to nije važno ako naporno radite. Ali kada vide da netko zloupotrebljava njihovu socijalnu državu, bit će iznervirani i to će iskazati na izborima.

U svakom slučaju – problemi socijaldemokracije su opći. Problem SDP-a u Hrvatskoj je i totalno pogubljeno vodstvo te lider kojega nema ni za ljestvici deset najpopularnijih političara. Ukratko, socijaldemokracija se u Europi gubi i mora naći nove odgovore ili će postati beznačajna.

U Hrvatskoj, bez svih ovih globalnih problema, u SDP-u dodatno i sami programski i kadrovski pogubljeni i neuporabljivi. I nemaju nikakav odgovor na probleme društva, osim što bi svakako na vlast, koju su već imali i nisu ništa posebno napravili u odnosu na HDZ.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala