Foto: Hina

“NE ZNAM zašto ste tako pesimistični? Hrvatska ide u Rusiju, kao prva u skupini”, rekao je Ante Čačić uoči utakmice s Finskom.

Ne samo da Hrvatska neće biti prva u skupini nego lako moguće uopće neće ni vidjeti Rusiju. Nakon remija s Finskom (1:1), reprezentacija ne smije izgubiti u Kijevu u zadnjem kolu ako se želi dokopati dodatnih kvalifikacija. Teoretski, s pobjedom bi mogla biti i prva, ali pod uvjetom da Island ne pobijedi Kosovo u Reykjaviku što je, složit ćete se, malo vjerojatno.

Poraz od Ukrajine bio bi jedan od epskijih krahova jedne ozbiljne reprezentacije kao što je Hrvatska, u rangu debakla Nizozemaca koji se nisu plasirali na zadnji Euro. Ili onaj Engleske kad smo im mi oteli Euro 2008. godine. U svakom slučaju, ne dokopa li se Hrvatska dodatnih kvalifikacija, koje bi joj kao najgoroj drugoplasiranoj reprezentaciji također mogle izmaknuti, o ovom će se pričati još godinama.

Svašta bi se moglo izvući iz jučerašnje utakmice, ali izdvojit ćemo tradicionalnih pet stvari koje smo naučili u remiju s Fincima:

1. A da nabavimo psihologa?

Modrić, Rakitić, Perišić, Kramarić, Mandžukić… Glavni ili jako važni igrači u najjačim svjetskim klubovima i ligama. Ako gledamo pojedinačno, malo koja reprezentacija u Europi na raspolaganju ima takve igrače. Vjerujem da gledate europske lige svakog vikenda pa naletite na utakmice Reala, Barcelone, Intera ili Hoffenheima.

Perišić u Interu razvaljuje. Uz Icardija je najbolji Interov igrač i bit će jedan od najzaslužnijih ako se Nerazzurri ove sezone ozbiljno potuku za naslov prvaka Italije. Kramarić? Sudjeluje u svakom napadu Hoffenheima. Ako nema loptu, odvlači protivničke igrače, sjajno se kreće, gradi igru, sudjeluje. Mandžukić je vjerojatno jedan od najnapornijih igrača koji ti mogu biti suparnici. Kao, nema ga nigdje, a stalno je tu. Tuče, udara, asistira, zabija, uvijek je tu kad ga Juventus treba.

O Modriću ne treba trošiti riječi, on je sigurno najbolji veznjak na svijetu i jedini koji je sve utakmice u ovom ciklusu odigrao na nivou. Ostali? Kad dođu u reprezentaciju kao da im se noge odsjeku. Nevjerojatno je da se takvi igrači, koji svaki vikend igraju pred desecima tisuća ljudi, preplaše jedne Finske, pokleknu u grotlu Eskisehira ili se vuku po terenu na Islandu.

Malo koji izbornik će to moći popraviti, za to čak možda treba i psiholog. Siguran sam da ih imaju u svojim klubovima i da su im stalno na raspolaganju pa zašto ga ne bi imali i u reprezentaciji? Atmosfera oko Hrvatske je ionako potpuno shizofrena, za što su igrači ipak najmanje krivi, i nije nemoguće da se neki od njih jednostavno ne snalaze u tom okruženju.

Naravno, kad bi Mamić i Šuker zaposlili takvog stručnjaka u stožer reprezentacije, automatski bi priznali da nešto krivo rade, tako da je to dosta teško očekivati od tog “atomskog” dvojca. No, ne sumnjam da bi takva osoba znala pomoći Kramariću, koji je jučer na televiziji nakon utakmice djelovao potpuno utučeno, te Rakitiću ili Brozoviću koji su potpuno nevidljivi, a znamo da mogu.

2. Sreću treba i isprovocirati

Ne može se reći da Čačić nije rotirao igrače, ali na to je bio natjeran silom prilika. Ozljede u obrani, ozljeda Kovačića, sve to utjecalo je na rošade u momčadi. No, ako vidiš da jednostavno ne ide i to ne ide nekoliko utakmica, zašto nešto ne promijeniš? Povučeš neki potez koji će razdrmati momčad, ubaciš nekog igrača koji je gladan utakmica i koji možda toliko ne osjeća pritisak cijele situacije.

Slažem se, da je Čačić ubacio Santinija, Vlašića ili Barišića, ljudi bi mu govorili da je lud i da se zajebava. Ali, barem bi mogao reći “pokušao sam”. Druge reprezentacije to stalno rade. Onaj ludi Mircea Lucescu, koji je sjeo na klupu turske reprezentacije koja je u potpunom rasulu, za utakmicu protiv Hrvatske promijenio je praktički cijelu momčad. Igrali su napaljeni igrači iz drugog plana i znate kako je završilo.

Godinama kukamo da nemamo lijevog beka. Jadnog Strinića smo, uglavnom s pravom, pokopali za sva vremena, a igrača poput Josipa Pivarića u Europi u različitim ligama ima između negdje između 673 i 986. Svaki put kad Pivarić centrira, u svijetu se ugasi jedna nogometna škola. Borna Barišić sigurno nije lošiji igrač od Pivarića, a možda ne bi podlegao cijeloj situaciji oko reprezentacije. Ako ništa drugo, nitko mu ništa ne bi prigovarao.

Nikola Vlašić još nije odigrao dovoljno pravih utakmica za Everton da bi bio standardni član A reprezentacije, ali za ovakvu utakmicu, u kojoj znaš da će protivnik parkirati autobus ili dva u šesnaesterac, treba ti jedan okomit, prodoran igrač. Vlašić je pun samopouzdanja, pun je i snage i možda bi mogao donijeti neku novu dimenziju igri.

OK, pokraj Mandže i Kramarića možda bi bilo malo ambiciozno u špicu gurnuti Santinija. Ne treba previše riskirati, ali jedan ili dva igrača od ove trojice mogli su dobiti priliku. Santini je sličan tip igrača kao Kalinić, klasični golgeter i nešto bi možda ugurao u gol. Finci ga sigurno ne bi shvatili ozbiljno kao Mandžu, kojeg su stalno čuvali pa im je svejedno pobjegao.

Čačić je kukao da nema sreće, ali nju nekada treba isprovocirati i zaslužiti, a Hrvatska ju nije zaslužila. Valjda će Dalić imati nešto šire okvire od otpisanog Ante.

3. Svi danas igraju nogomet

Ako je ova fraza ikad imala težinu, onda je to sad. Ne samo Finska, pogledajte Makedonce, a da ne spominjemo Peru. Ako izuzmemo liliputance poput Gibraltara, San Marina, Andore i društva, reprezentacije iz donjeg europskog doma postale su kudikamo opasnije. Nema tu više previše respekta prema velikima. Finci su hrabro stali u bunker, uopće nisu paničarili, i onda su u maniri ozbiljne reprezentacije zagospodarili terenom, stjerali protivnika u šesnaesterac i na kraju priče naplatili dominaciju. Pa čak i to Kosovo je Hrvatsku mučilo dugo, doduše u čudnim uvjetima, a Ukrajinci su ih slomili tek u drugom poluvremenu i to autogolom.

Grozni Talijani su Makedoncima devet puta zapucali na gol, a Peru je u grotlu Bombonere uštopao Messija i ekipu. Ruku na srce, hrvatski reprezentativci nikada nisu podcjenjivački ulazili u te utakmice, ali sada je i njima jasno, za drugi put, da im se igra ne može svesti samo na to “daj-Modriću-loptu-pa-nek-nešto-napravi”.

4. Svejedno je tko je izbornik

Dok se ne promijeni sama vrhuška saveza, nema nikakve pomoći. Može i Jose Mourinho sjesti na hrvatsku klupu, u ovakvim uvjetima i atmosferi ne bi ni njemu bilo lako. Za to nisu krivi “huškački” mediji, kako to Šuker i društvo žele prikazati. Za to su krivi oni sami, zbog kojih je ozračje u reprezentaciji i oko nje takvo kakvo jest, do te mjere da se igrači uplaše jedne Finske.

Zlatko Dalić je vjerojatno jako dobar trener. Čovjek se maknuo od svega što ima veze s hrvatskim nogometom i imidž je gradio u arapskom Al-Ainu s kojim je igrao finale tamošnje Lige prvaka i to pokraj besramno bogatih kineskih klubova.

Sam je nekoliko puta rekao da je klupa reprezentacije logičan slijed u njegovoj karijeri, ali da ne namjerava predugo biti trener jer mu je to prestresan posao. Dragi Zlatko, dobro došao u Hrvatsku. Ako te ovdje stres ne pojede, neće nigdje.

Nije Ante Čačić ništa kriv. Gazili smo ga, kritizirali, ali krivi su oni koji su ga tamo postavili. Oni su krivi za sve ovo. Taština je zajebana stvar, osobito ako se zoveš Davor Šuker. Njemu je super. On je predsjednik saveza, putuje okolo, naslikava se i dijeli svoje potpisane dresove. Hrvatski nogomet za njega je “lijepa priča”, a na gotovo nijednoj utakmici hrvatskog nogometa koja nema veze s reprezentacijom on nije bio. Briga ga je za HNL, briga ga je za mlađe uzraste, on je dovoljan sam sebi.

Očekivati da će on dati ostavku ako reprezentacija ostane bez SP-a je jako ambiciozno. Ako ništa drugo, taj svoj potpuno narušeni imidž u narodu bi znatno popravio da kaže “Ljudi, kriv sam, odlazim, nek’ dođe netko bolji”. Dobro zvuči, zar ne? Problem je što je ovo Hrvatska…

5. Ajde, nije takva tragedija ako ne odemo u Rusiju

Sportski bi to bila katastrofa, osobito nakon što smo bili u tako dobroj situaciji prije ljeta. Ipak, ne bi bilo loše ni da propustimo Rusiju jer bi došlo do jednog veliko resetiranja HNS-a i reprezentacije. Ono kao kad mobitel vratiš na tvorničke postavke i kreneš ispočetka.

S druge strane, Šuker i Mamić poštedjeli bi nas onih grozomornih reklama na televiziji dva mjeseca prije SP-a, retrovizora na autima u onim jeftinim šahovnicama, “Zaprešić boysa” i još jedne u nizu njihovih recikliranih navijačkih pjesama, kao i “navijačke” vode, “navijačke” paštete i svega ostalog što se nogometom zaluđenoj naciji može prodati pod “navijački”.

Nogomet će se igrati i bez Hrvatske, a ako namjerava igrati ovako kao dosad, bolje da i ostane kod kuće.