Foto: Hina 

POBJEDOM u Ukrajini (0:2) Hrvatska je izborila doigravanje za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. "Elektrošok Dalić“ bila je operacija koja je sasvim uspjela.

Nove ideje, stari problemi

Kako je rekao kasnije u intervjuu, Dalić je Modrića u fazi obrane gurnuo u liniju s Mandžukićem, kako bi ga rasteretio defenzivnih zadaća i odmorio ga za fazu napada, dok je Rakitiću htio pružiti pogled prema suparničkom golu kao u Barceloni. I u prvih deset minuta to je izgledalo dosta dobro – motorični prednji red i krila uspijevali su neuvjerljive pokušaje ukrajinske obrane da pasom iznesu loptu dovesti pod pritisak i na račun toga stvoriti pritisak pred suparničkim vratima. I baš kada je sve izgledalo dobro, Hrvatska je – stala. U posljednjih 25 minuta prvog dijela bilo je puno sreće na strani Hrvatske. Dupliranje bokova koje su odgovorno radili i Perišić i Kramarić imalo je svoju cijenu – ukrajinski bekovi mogli su bez pritiska ordinirati u prostorima s poludistance, a prvi put kada bi netko iz hrvatskog bloka iskočio iz bloka prema lopti, Konopljanka bi mu se zavukao između leđa i hrvatske linije bile su probijene. Tri ili četiri sjajne ukrajinske šanse i otvoreni koridori nisu slutili na dobro, ali u drugom dijelu gledali smo sasvim novu utakmicu.

Detalji za preporod

U drugom dijelu vidjeli smo mnogo bolju Hrvatsku. Već krajem prvog dijela Rakitić se s loptom spuštao među stopere, izvlačio prednji ukrajinski blok prema sebi, što je u sredini terena otvaralo prostor u kojem Kramarić može igrati. Nije to bilo ništa spektakularno, ali konačno je Hrvatska u kontinuitetu nalazila prostor u koji može smisleno prenijeti loptu. Potez u kojem su Mandžukić i Kramarić zamijenili pozicije odlučio je utakmicu. Hrvatska je na krilu dobila super odgovornog igrača u fazi obrane. Premda je prema naprijed bila jednodimenzionalna, to je ionako kroz čitave kvalifikacije bila neproduktivna strana napada. Rotacijama Rakitića, Mandžukića i Modrića otvarao se prostor poludesno. Upravo iz te zone Modrić je centrirao za prvi gol, a Rakitić se zavukao iz drugog plana za drugi. Bilo je bitno prebroditi psihološku krizu i dovesti najbolje igrače barem pola sata u situacije u kojima mogu dati najviše. I tu je Hrvatska bila u ogromnoj kvalitativnoj prednosti, a na kraju je i realizirala golove. Utakmica nije bila briljantna, ali je bila dovoljno dobra za pobjedu.

Briljantni Modrić i dva "iznenađenja"

Luka Modrić uvršten je u 30 najboljih u izboru za Zlatnu loptu, a jučer je stoti put pokazao zašto je to tako. Vrlo lako se mogu naći tekstovi koji se tiču njegovih izvanterenskih žongliranja, ali stavljati u pitanje da je vjerojatno najbolji vezni igrač na svijetu znači ne razumjeti nogomet. Način kako stvara prednost i izvlači loptu i iz najzakrčenijih prostora te suigrača uvijek stavi u malo bolju poziciju nego one u kojoj je on bio, trebaju biti u nogometnim udžbenicima. Druga dva "otkrića" su Mitrović i Kramarić. Prvi je odigrao sjajnu utakmicu i dokazao kako može ispratiti zahtjeve modernog nogometa i igranja daleko od komfor zone na svojoj polovici te mu samo stereotipni stavovi i klan "nedodirljivih“ brane konačan proboj u početnu postavu reprezentacije. Kramarić je posebna priča – vjerojatno nema medija, trenera ili gledatelja koji nisu sugerirali kako u igri može dati puno više od Mandžukića, osim Ante Čačića. Ovako dramatična priča nije bila potrebna – Kramarić nije odigrao posebno zapaženu utakmicu, ali onoga trenutka kada mu se ponudila sloboda u igri, odveo je Hrvatsku u baraž. Hrvatska s njim teži puno prikladnijoj pas-igri, s obzirom na afinitete njenih veznjaka, za razliku od verzije s Mandžom koja je puno više orijentirana na direktne okomice i centaršuteve. 

Konkretni, ali napadni Dalić

Zlatko Dalić je uspio. Nekoliko taktičkih detalja koje je spremio za suparnika mogli su propasti, s obzirom na to da je dobio isprepadanu i psihički dotučenu ekipu. Tek je ova pobjeda vratila pravu nadu igračima da nisu zaboravili igrati nogomet i pobjeđivati u velikim utakmicama te je dojam kako je psihološki momentum ekipe koja je bila na rubu propasti sada apsolutno na njihovoj strani i veliki su favoriti u baražu. Izjave Dalića nakon utakmice u kojima po stavkama objašnjava svoje odluke nogometno su najsadržajnije još od Bilićeva mandata, a logična izlaganja promjena i što one donose ugodno su osvježenje, za razliku od šupljih Čačićevih besjeda o mahom imaginarnim fenomenima kojima duguje pobjedu. Pa opet, postoji "ali“.

Njegov monolog o tome kako je sam sebi zaradio šansu bio je usiljen i pasivno agresivan i nije odao dojam čovjeka koji je tu došao uistinu svojim zaslugama. To je bio i prvi kamen smutnje kod trojice njegovih prethodnika koji bi se u pravilu nakon mjesec, dva ili deset prenio i na igrače koji bi počeli sumnjati u trenera. Veliku nogometnu pobjedu tako je malo uspio zagaditi, gurajući ju u diskurs mulja hrvatskog nogometa, umjesto da se iz njega uzdigne. Ne upućivati na probleme u HNS-u zbog kratkoročno kupljenog mira bilo bi licemjerno i zato će trebati puno više od jedne pobjede i monologa da uvjeri sve kojima je stalo kako mu je tu zaista mjesto. A one koji su ga postavili - nema uvjeta pod kojima smiju ostati. Budućnost hrvatskog nogometa, puno dalja od Rusije, ovisi o tome.