Napisite vase pjesme,stihove, kratke price - za djecu (Tema)
stranica 10

Citat [Domojeb]

---

PISMO DRUGARICI

Draga moja prijateljice,
Pišem ti ovo pismo iz ratnog pakala koji gori na ovim prostorima već četvrtu godinu. Noćna mora koja je započela u. aprilu 1992 godine prekinula je moje djetinjstvo i djetinjstvo hiljada djece koji žive na ovim prostorima i koji su ostali ovdje zarobljeni ovim suludim, strašnim ratom. Rat se proteže u beskonačnost stvarajući haos i očaj u našim dušama, razarajući naše mlade i neotporne organizme čineći ih starijim i odraslijim nego što jesu.
Moje bebe su zaspale u. aprila, a i moj plišani medo. Tada su zamrle moje dječije radosti, slatka maštanja i snovi. Vrijeme se zaustavilo i život oko mene je stao. Ništa ne ide naprijed osim rata koji galopira i ubrzanim tempom guta ljudske živote. Čini mi se da više ništa ni ne postoji osim rata i neke daleke prošlosti koja pokadakad budi uspavanu misao o nekadašnjoj ljepoti življenja. Sve ostalo je prazan pogled u praznu budućnost, pogled u očajnu neizvjesnost, potmuli strah koji dubi bolne brazde u mom srcu, bol koja neprestano stišće grudi i guši me, grč u mom rijetkom osmjehu, tugaljiv strašljivi pogled u neizvjesnost sutrašnjeg jutra i mnogo tihih, nijemih pitanja koje ne smijem nikome da kažem… osim…, osim možda tebi…. Nekako osjećam da si mi ti, koja si tamo tako daleko, najbliža i da svoje skrivene misli i svoja bojažljiva pitanja mogu postaviti samo tebi…. Nekako sam sigurna da me ti nećeš izdati i da ćeš ovu moju bol sačuvati od drugih jer si uvijek bila svjesna da tuđa bol ne boli niti interesuje druge. Zato, u ovoj noći punoj granata koje udaraju po našim životima uz blagu svjetlost koja se izvija sa fitilja kandila ja ti iznosim svoja nijema pitanja na koja ja nemam odgovora:
Zar je moralo ovo da se desi? Zar je moralo ovako da bude?… Ko je taj koji je ovo sve zakuvao? Ko to ima pravo da nama djeci otme djetinjstvo i zašto to učini? Zašto naše vesele proljećne dane osunčane pjesmom i dječijom nevinošću zamijeniše noćne more koje nam ulijevaju strah u koštanu srž? Zašto nas ne pustište da rastemo u miru, slobodi, zašto nam sreću zamjenište ovako strašnom nesrećom? Zašto pred moje malo, nejako, krhko tijelo bacište ranjene i mrtve, razrušene domove, sakate, lude, bijesne, obijesne, gladne i žedne ljude? Da li se iko upita hoće li to moje dječije, strašljive oči moći gledati?…
Draga moja u ovom trenutku po ko zna koji put suza nemoći i očaja se slijeva niz moje umorno, u grimasu straha iskrivljeno lice dok sva ova pitanja naviru i guše me…. Znam, kada budeš čitala ovo moje pismo nećeš moći vjerovati da ti ovo ja pišem…. Mislit ćeš da se to neka starica iz svoje sulude dokonosti zafrkava sa tobom…. Ne, nije to nikakakva staraca. To je samo moja dječija duša koja je kroz ratne patnje ostarila i na ovaj mekani papir lijepi moje crne, strašne misli…. Oprosti mi što ti ovako pišem… Možda te i opterećujem sa svojim jadima, a svjesna sam da mi ti ne možeš pomoći…. Isuviše si daleko da bi me utješila… No, ipak možda mi pomažeš samim tim što imam kome da napišem ovo pismo.… I to je nešto.… Ustvari nije nešto, to je za mene mnogo…. Ovdje, većina djece, nema kome da napiše ovakvo pismo i da bar malo olakša svoju bol…. Evo, obećavam ti… neću biti sebična.… Odmah sutra ujutru ću reći svojim drugaricama da sam ti pisala da im bar malo skrenem tok misli od zla sa kojim se svakodnevno druže, ako ne bude granatiranja pa mognem ići u školu…. Reći ću im sve o šemu sam ti pisala…. Priznat ću da sam u trenutcima slabosti pišući ovo pismo pitala sebe, ili Boga ili nekoga drugoga da li ću ikada vidjeti osmjeh sreće na dječijem licu, hoće li se suza radosnica ikad skotrljati niz moj obraz i rastočiti strah, neizvjesnost i crnilo u meni….
No, nije sve tako crno. Ima pomalo i sivila u ovom ludilu. Sivo je kada očajni drug tješi očajnu drugaricu, šapuće joj nježne riječi na uvo kako će se sve ovo nekad zvati juče.… Sivi su naši školski časovi na kojima smo uglavnom samo fizički prisutni, sivi su ratni vicevi, sivo je kada se u rijetkim trenutcima obradujemo čokoladi koju nam je neko iz sevapa ili ljubavi poklonio, siva i blijeda su naša sjećanja na Vrelo Bosne, sivi su labudovi koji su se kupali u Bosninim bazenima, siv je postao i dječiji vozić u Pionirskoj dolini. On nije više onako mali. Narastao je i pretvorio se u kolonu tenkova zakačenih jedan za drugi, sa puno dimnjaka koji siju smrt po našim lakovanim, tijesnim cipelicama, plišanim, svilenim okračalimč~arapicama, brišući sav sjaj sjećanja i stavljajući pred naše dječije, klecajuće nogice golu, sivu i sumornu istinu zalivenu pelinovim suzama rata….
Draga moja prijateljice, ponekad ti zavidim što si daleko od ovoga zla u kome sam ja, i tada sam sretna što si daleko od ovoga zla ovdje, od noža,metka, granate.… Nemoj ni pomišljati da dolaziš ovamo dok se ovo ludilo ne zaustavi i ne završi. Živi sretno, raduj se i uživaj u blagodetima života kada ti je Bog dao. Ostani u Grčkoj do kraja ovog rata i igraj se i veseli sa grčkom dječicom i ne misli ni na šta.… Ponekad…, molim te…, ali samo ponekad sjeti se mene…, ali nemoj tugovati…. Tuga je strašna bol za srce.…
Na kraju…, bit će sve dobro…. Dat će Bog…. Raduj se i živi…. Raduj se ponekad i za mene.… Možda tako i ja ne zaboravim kako se raduje.… Smij se svojim lijepim, širokim, zvonkim osmjehom. Nek od njega ječe brda i doline drevne Grčke…. Svojim osmjehom probudi Bogove na Olimpu i kaži im kako mi djeca, ovdje….., ne… nemoj im ništa ređi, ne vrijedi…. Ni oni nisu moćni da nam pomognu i zaustave ovo zlo koje se svaki dan sve više i više zahuktava…. Molim te, nemoj da ti nostalgija osiromašuje duh i satire ga, jer vjeruj mi, nju su izmislili neki zli ljudi u pradavna vremena da bi nas djecu mogli da čvrsto drže u okovima, da bi nam kroz djetinjstvo sputali ruke i vezali noge, da ne bi kad odrastemo pobjegli negdje daleko od njihovog ludila, da bi bili žrtve njihovih suludih, bolesnih ideja, njihovih zanosa nama djeci potpuno nerazumljivih. Ne dozvoli da postaneš sredstvo za ostvarivanje nečijih bolesnih ciljeva kao što smo postali mi ovdje.… Ne daj ni svom tati da se vra}ć u ovo zlo…. Nek ostane kakav jeste, uvijek nasmijan, veseo i čio kao što je bio i moj tata.… Ovdje tate više nisu takvi…. Čak ne znam ni jesu li više tate…. Ponekad mi se čini da više liče na namrgo|ene, umorne, ratom ispijene i prestravljene očeve. Nisu to više vitezovi koji hrabro spašavaju prelijepu princezu, nego su to okorjeli, ljuti, nervozni, gladni, bolesni i umorni vuci nad čijim životima mi djeca i u snu strepimo….
Draga moja, molim te piši mi da li još uvijek sunce izlazi na Istoku i ako ga vidiš pitaj ga što ga to kod nas godinama nema. Piši mi, da li ono i sada zalazi na Zapadu, i da li postoji Zapad, jer mi ovdje ne pokazujemo prstom na strane svijeta nego na pravac iz koga nam neki dobri ljudi šalju granate i metke iz mitraljeza…. Piši mi da li je sunce još uvijek uveče purpurno crveno, svjetluca li rosa kao biser na jutarnjoj zraci, ima li more talase i miriše li na ribu rakove i alge, da li se valovi razbijaju od molove i je li lijepo kad ti morska pjena obljubi lice.… Piši mi, šta znače pojmovi: Cik zore, zalazak sunca, crvenilo ruže, miris ljubičice, dječiji osmjeh, lakovane cipelice, plišani medo, sladoled od vanilije, sok od marelice, mirisi koje nanosi proljećni lahor, topla ljetna kišica, kupanje u moru, plivanje, ronjenje…. Piši mi, o svemu što je lijepo, a što je sad za mene samo davna uspomena.… Piši mi, da bih ponekad u rijetkim primirjima čitala tvoje pismo da ne bih zaboravila sve te pojmove…. Možda mi nekad zatrebaju..…. A, možda…??? Piši mi, koliko je odavde daleko svjetlost i zašto bježi od nas.… Piši, šta je to sloboda, da li to postoji i ako postoji kako se dijete osjeća kada je jede…? Da li se njena slast razljeva nevinom, ispaćenom, dječijom dušom, i grije svojom toplotom dječije promrzlo tijelo…. Piši mi, da li sloboda liči na sivilo zaborava ili na svjetlist nekog davnog nestalog sna koji se rasplinjuje u magli i nestaje bespovratno…. Piši mi, da li još uvijek tamo daleko postoji ljubav, dobro, radost, blagostanje, sreća, usklik veselja, ima li igdje na svijetu smijeha i sreće, zajapurenih, rumenih, dječijih obraza i sjajnih, veselih iskričavih očiju, i da li će njihova svjetlost ikada nagovoriti zoru da osvane…. Pogledaj da li se ovi pojmovi možda mogu kupiti u nekoj grčkoj apoteci pa mi najjeftiniji od njih pošalji da i ja budem bezgranično sretna..… Piši mi…..
Evo je opet grunu..… Prekidam….. Tržim u podrum…, u carstvo mraka gdje }u se stisnuti uz svog prestrašenog, malog cuku koji }e me toplinom svog srca zaštititi od strahova koji se slade mojom, nevinom, dječijom nemoći…..
Između dvije granate pozdravlja te tvoja drugarica, djevojčica osuđena na patnju na neodređeno vrijeme….

Prijateljica bez osmjeha

ps:
Rizikujem…... Valjda neće.…..
Puno te volim i pozdravljam. U meni je ostalo još malo snage za ljubav i trunčica nade za budućnost….
Pozdravi mi morske talase i šapni im tiho, intimno, da niko ne čuje da ih još uvijek volim…... Praviš li kolačiće od pijeska kad se igraš na plaži?

---