Srbija u vrtlogu Prvog Svetskog Rata (Tema) stranica 12
|
topic locked |
 |
 |
 |
 |

_GOX__ Diskutant #483280

  Broj postova: 97
|
 Пре деведесет година почела је артиљеријска припрема пробоја Солунског фронта. Дан касније, 15. септембра 1918. године, српска и француска војска кренуле су у напад који је за свега две недеље довео до капитулације Бугарске, а победоносно је окончан ослобођењем Београда 1. новембра.
|
|
vrh |
 |
 |
|
_GOX__ Diskutant #483280

  Broj postova: 97
|
Majop Драгутин Гавриловић

Драгутин Гавриловић рођен је 1882. године у Чачку. Војну академију завршио је 1901. год. Учествовао је у свим ратовима српске војске. Војну каријеру је завршио у чину пуковника. Умро је 1945. год. у Београду. Носилац је Карађорђеве звезде, француског Ратног крста као и многих других одликовања. У српској историји остаће запамћен по говору који је одржао браниоцима Београда октобра 1915. године непосредно пред јуриш у коме је и сам тешко рањен.
Говор мајора Драгутина Гавриловића браниоцима Београда 1915. год.
У току борби за одбрану Београда 6-7. октобра 1915. године Аустријанци су форсирали Дунав и искрцали се на делу обале који је држао 2. батаљон 10 кадровског пука којим је командовао мајор Драгутин Гавриловић. Аустријске јединице утврдиле су се иза железничког насипа на самој обали. Жестоко дејство аустријске артиљерије претворило је српске положаје у Банатској улици у хрпу рушевина али су храбри браници и даље пружали отпор. Растојање између српских и аустријских положаја на неким местима није било веће од 30 m.
Непријатељу се никако није смело дозволити да утврди мостобран. Прво је у напад кренуо жандармеријски одред који упркос тешким губицима није успео да потисне непријатеља. Једино решење било је да све расположиве српске јединице на овом сектору фронта изврше општи контранапад.
Око 14.30 мајор Гавриловић је прикупио своја три вода, два вода 3. батаљона, Сремски одред и пред кафаном "Јасеницом" издао следећу заповест:
Тачно у 15 часова непријатељ се има разбити вашим силним јуришем, разнети вашим бомбама и бајонетима. Образ Београда, наше престонице, има да б&
[Editirano 27.6.2009. 2:08:00 by _GOX__]
|
|
vrh |
 |
 |
|
|
|
_GOX__ Diskutant #483280

  Broj postova: 97
|
Citat [Bruce.Lee..]
Bog ti pomogao i laku noć brate.
Laku noc...
|
|
vrh |
 |
 |
|
|
|
|
|
viliamovski Diskutant #362333

  Broj postova: 7262
|
Citat [MAjor_YX]
Da bude preglednije, ko je u Prvom Svetskom ratu učestvovao, ko je svetsku istoriju pisao, i ko je uopšte tada postojao!

Vidim da niste bili humani, ništa od pomoći bratskom i okovanom hrvatskom i slovenskom narodu, državu ste imali, mi smo se skupljali na obalama Dunava i zavidili vam na slobodi, a gle sada vi ste izgubili onaj jug, a dobili sjever, a vidim da je tu osim vas i Crna Gora bila veliki učesnik, a i bratski narod Maroka
|
|
vrh |

 |
 |
|
_GOX__ Diskutant #483280

  Broj postova: 97
|
Citat [Karlo_Mali]
Objasnite vi meni kako je 12000 izmucenih i gladnih s krfa postalo respektabilna armija ciju pjesadiju niti francuska konjica nije mogla slijediti.Koliko je ukupno bilo srpske vojske na solunskom frontu i odkud taj nesrazmjer izmedju tog broja i 12000 koliko ih je prezivjelo povlacenje?
A sto si ti glup covek.... 
1915. - Vrhovna komanda srpske vojske je u Prvom svetskom ratu izdala zapovest o odstupanju preko Crne Gore i Albanije u kojoj je pisalo: "Kapitulacija bi bila najgore rešenje, jer se njome gubi država, a naši saveznici bi nas sasvim napustili." Prilikom povlačenja srpskih vojnika praćenih izbeglicama, povlačenju jedinstvenom u istoriji ratovanja, život je izgubilo više od 240.000 ljudi. Na ostrvo Krf stiglo je 135.000 vo- jnika, a u Bizertu oko 12.000, od kojih je ponovo formirana srpska armija koja je 1918. oslobodila okupiranu zemlju.
Procitaj malo bolje post..
|
|
vrh |
 |
 |
|
petar_zgb Diskutant #452110

  Broj postova: 56
|
Citat [Bruce.Lee..]
MI ZNAMO SUDBU -
Mi znamo sudbu i sve sto nas ceka, No strah nam nece zalediti grudi! Volovi jaram trpe,a ne ljudi- Bog je slobodu dao za covjeka.
Snaga je nasa planinska rijeka, Nju nece nigda ustaviti niko! Narod je ovi umirati sviko U svojoj smrti da nadje lijeka.
Mi put svoj znamo,put Bogocovjeka, I silni kao planinska rijeka, Svi cemo poci preko ostra kama!
Sve tako dalje, tamo do Golgote, I KAD NAM MUSKE UZMETE ZIVOTE, GROBOVI NASI BORICE SE S VAMA!
Jedinstven primer herojstva jednog naroda, jedne države, jednog puta prepunog stradanja, jedne nesalomive volje i ljubavi prema slobodi, koja vođena rukom božanske pravde, bacila na kolena sve one vekovne silnike koje stajaše na njenom putu i svom silinom zakucala na vrata besmrtnika.
Dok je za sve ostale države učesnice Velikog Rata, koje su već stupile na put ubrzanog industrijskog razvoja, ovo bio samo još jedan način za obezbeđivanje neophodnih industrijskih sirovina potrebnih za razvoj zahuktalog kapitalističkog društva i svom karakteru osvajački, samo je za Srbiju to bio odbrambeni rat, borba za goli opstanak i spas bogočoveka.
Srpski metak, ispaljen u austrijskog prestolonaslednika, samo je poslužio kao formalan povod konfrontiranim evropskim silama da iz pozicije neobjavljenog rata pređu u fazu izvođenja ratnih operacija, dok je opet on poput grmljavine samo najavio stvaranje jedne velike i snažne slovenske države, ulivajući strah u one krugove koji su je vekovima osujećivali. Samo koju godinu kasnije, nebeske srpske divizije, poput munje zabijaće se u formacije neprijatelja, izbacujući redom iz sukoba sve svoje vekovne neprijatelje, hitajuću bez straha i odmora ka svojoj braći preko Drine i Save, noseći im prkosan ukus slobode, pružajući im ruku da ih otrgne iz kmetskog blata u koje su davno upali.
Slave prvih savezničkih pobeda, njihova neprolazna veličina, izvojevanih kada su svima ostalima klecala kolena, zahvalnost Rusije za vezivanje i uništavanje gotovo 1/4 austro - ugarskih snaga, zauvek će odjekivati hladnicim hodnicima istorije i u njih uneti svetlost i toplinu. Pesma i grmljavina, jednog Cera, jedne Kolubare, jedne Drine, beogradskih boraca, Plave Grobnice, siloviti huk sa Kajmakčalana, ispevaće najsjajnije stranice svestke istorije i svojom melodijom nadjačati poj anđela koji stoje iznad njih i o njima brinu.
SRBIJAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA

hitajući žustro put albanije
|
|
vrh |
 |
 |
|
smiri_se Diskutant #462803

  Broj postova: 2310
|
kao srbi (sluge) se iz dana u dan promoviraju kao neka vojska...majku mu milu kud ovaj svijet ide...imaju i slike cak 
|
|
vrh |

 |
 |
|
|
|
smiri_se Diskutant #462803

  Broj postova: 2310
|
stiglo i hrvatsko srpce (sluga)
|
|
vrh |

 |
 |
|
_GOX__ Diskutant #483280

  Broj postova: 97
|
Teritorije obećane Srbiji prema Londonskom sporazumu.


 Oporavljene pešadijske jedinice srpske vojske na maršu iz logora na Krfu do ukrcnih luka na putu za Solun.
[Editirano 27.6.2009. 7:43:00 by _GOX__]
|
|
vrh |
 |
 |
|
|
|
_GOX__ Diskutant #483280

  Broj postova: 97
|
 DOLAZAK Nj. K. Visočanstva Prestolonasljednika Aleksandra na Krf poslije prelaza preko Albanije, 1916  У ladji srpska vojska na putu iz Krfa za Solun  Nj. K. Visočanstvo Prestolonasljednik Aleksandar posmatra iz rova kota 1500 Čegarske planine bugarske položaje na Kajmak-čelanu  PRICESCE, srpskih vojnika i oficira pred polazak u borbu na makednoskom frontu  HODZA zaklinje na vjernost muslimane srpske vojske
[Editirano 27.6.2009. 7:56:00 by _GOX__]
|
|
vrh |
 |
 |
|
Karlo_Mali Diskutant #479813

  Broj postova: 1715
|
Citat [_GOX__]
A sto si ti glup covek.... 
1915. - Vrhovna komanda srpske vojske je u Prvom svetskom ratu izdala zapovest o odstupanju preko Crne Gore i Albanije u kojoj je pisalo: "Kapitulacija bi bila najgore rešenje, jer se njome gubi država, a naši saveznici bi nas sasvim napustili." Prilikom povlačenja srpskih vojnika praćenih izbeglicama, povlačenju jedinstvenom u istoriji ratovanja, život je izgubilo više od 240.000 ljudi. Na ostrvo Krf stiglo je 135.000 vo- jnika, a u Bizertu oko 12.000, od kojih je ponovo formirana srpska armija koja je 1918. oslobodila okupiranu zemlju.
Procitaj malo bolje post..
I sto je sporno. 12000 je broj. Koliko je od 135000 umrlo na Krfu od bolesti i iscrpljenosti?
|
|
vrh |
 |
 |
|
_GOX__ Diskutant #483280

  Broj postova: 97
|
Citat [Karlo_Mali]
I sto je sporno. 12000 je broj. Koliko je od 135000 umrlo na Krfu od bolesti i iscrpljenosti?
Dolazak na Krf 28. januara francuska vlada je odlučila da njena mornarica odloži sve druge transporte dok iz Albanije ne bude izvučena srpska vojska. Od toga dana saveznički brodovi su počeli ubrzano prevoženje. Do 15. februara prevezeno je na grčko ostrvo Krf 135.000 ljudi i u Bizertu oko 10.000 ljudi. Prvo iskrcavanje na Krfu, 'Ostrvu spasa' kako su ga prozvali Srbi, bilo je u pristaništu u Guviji (Govino), šest kilometara severno od grada Krfa. Do aprila se na Krfu prikupilo 151.828 vojnika i civila. Materijalne troškove opremanja i izdržavanja srpske vojske preuzele su Francuska i Velika Britanija.
Prvi dani na Krfu su bili užasni za Srbe. Saveznici nisu imali dovoljno vremena da se pripreme za adekvatan prihvat tako velikog broja ljudi. Nije bilo dovoljno hrane, odeće, ogreva i šatorske opreme, pa su vojnici, izmučeni od napornog marša, masovno umirali. Ni vremenske prilike nisu bile naklonjene srpskim vojnicima jer je kiša neprekidno padala danima. Premorena i izmučena vojska je pod vedrim nebom, bez šatora i zaklona sedam dana teško podnosila ledenu kišu. Na ostrvu Vido su iskrcavani najteži ranjenici i bolesnici i to su uglavnom bili najmlađi koje je povlačenje najviše pogodilo Od 23. januara do 23. marta 1916 umrlo je 4.847 ljudi. Malo ostrvo Vido kod Krfa, koje je bilo organizovano kao bolnica, je pretvoreno u "ostrvo smrti", a more oko njega u "plavu grobnicu". Bez mogućnosti sahrane, oko 5.400 umrlih je spušteno u more. Iz pijeteta i poštovanja prema umrlim srpskim junacima, grčki ribari narednih 50 godina nisu izlovljavali ribu u tom području.
|
|
vrh |
 |
 |
|
brancela Diskutant #374899

  Broj postova: 3925
|
Citat [Karlo_Mali]
Samo sam pitao sto je bilo s Milunkom? Na koji se nacin srbija oduzila toj hrabroj zeni?
Milunka Savic
Legendarni junak srpske vojske iz oslobodilačkih ratova 1912 – 1918. godine. Pešadijski narednik. Nikakve škole nije učila, ali je krvavo završila univerzitet života i ušla u istoriju sa čistom desetkom.
Na glas mobilizacije iz 1912.g. (rat protiv Turske) prijavilo se preko 26.000 dobrovoljaca. Među njima se tada našla i mlada seoska devojka Milunka Savić kćer Radenka i Milice iz sela Koprivnice kod Raške. Milunka je, imajući u vidu da je u to vreme ratovanje bilo isključivo muški posao i da će je zbog toga vojne vlasti zasigurno vratiti kući, pribegla lukavstvu. Skraćuje kosu, oblači muško odelo, steže grudi prtenim uvijačem i kao virdžina tj. kao Milun prijavljuje se vojnoj komandi.
U sastavu Drinske divizije I poziva učestvovala je u opsadi Skadra a u balkanskim ratovima se našla na raznim frontovima. Bila je odličan bombaš, pa je od prvih dana svrstana u bombašku desetinu. Proslavila se po tome što je mogla nepogrešivo da ubaci ručnu bombu u neprijateljski rov. U jednom jurišu pala je kontuzovana od artiljerijske granate. Prebacuju je u pozadinu a zatim u bolnicu. Tada je otkrivena tajna – Milun je u stvari Milunka.
U dobrovoljce se ponovo javlja kada je počeo prvi svetski rat. Posle nekoliko odbijanja ipak dobija raspored u II pešadijskom puku Drinske divizije u kojem je provela skoro ceo prvi svetski rat, sem kratkog prekida 1915.godine, kada je na izričito traženje komandanta Sremskog dobrovoljačkog odreda dodeljena kao bombaš u odbrani Beograda.
Na Solunskom frontu (1916 – 191 dobila je čin pešadijskog narednika i postavljena za komandira jurišnog voda. Na bojnom polju je ranjavana šest puta. Dva puta od artiljerijske granate, tri puta od puščanog metka i jedanput od bajoneta. Kao teški ranjenik dva puta je transportovana u severnu Afriku na lečenje (bolnica *Fare* (Bizerta) i francuska vojna bolnica 101(Alžir)). Polovinom 1918. godine Vrhovna komanda svih savezničkih armija izdala je pismenu pohvalu junaštvu srpskog narednika Milunke Savić sa naređenjem da se pročita pred strojem u stavu *mirno* svih jedinica Antante. Ovakva počast nije ukazana ni jednom oficiru i generalu u prvom svetskom ratu.
Za svoje podvige na bojnom polju odlikovana je najvećim srpskim i stranim odlikovanjima. Nosilac je dva ordena Karađorđeve zvezde sa mačevima, zlatne i srebrne medalje za hrabrost *Miloš Obilić*, Spomenice rata 1913, Albanske spomenice, Spomenice rata za oslobođenje i ujedinjenje od 1914 – 1918, dva ordena francuske Legije časti, Francuskog ratnog krsta sa zlatnom palmom, ruskim Krstom svetog Đorđa Pobedonosca.
1919. godine Milunka je demobilisana. Udala se za siromašnog nižeg poštanskog službenika sa kojim je imala četvoro dece. Veoma brzo je postala udovica tako da je sama radila i školovala decu. Za vreme drugog svetskog rata 1942.g. odbila je da prisustvuje banketu koji je Milan Nedić organizovao za nemačke generale i oficire. Policajci su je prebili pred decom a ubrzo se našla i u čuvenom Banjičkom logoru gde je bila zatočena deset meseci. Između dva rata radila je kao čistačica u Hipotekarnoj banci da bi posle drugog svetskog rata bila primorana da se prihvati čišćenja privatne kafane u Pop Lukinoj ulici br. 6 u Beogradu sve do njenog zatvaranja 1954. godine. Nikada se nikom nije žalila i nikada ni od koga nije tražila pomoć. Sredinom 1972. godine u *Politici* su objavljeni članci čitalaca iz njenog rodnog kraja o veoma teškim materijalnim i stambenim prilikama u kojima je živi. Neposredno posle toga gradska skupština Beograda joj je dodelila jednosoban stan. Umrla je 5. oktobra 1973. godine i sahranjena je na beogradskom Novom groblju u aleji zaslužnih građana.
|
|
vrh |
 |
 |
|
brancela Diskutant #374899

  Broj postova: 3925
|
Milunka Savić (Serbian: Милунка Савић; 1888 - 1973) was a Serbian woman war hero from The First World War, recognized as the most-decorated female combatant in the entire history of warfare. She was wounded no less than nine times during her term-of-service.
She was born in a village known as Koprivnica near Raška, Serbia in 1888. In 1913, her brother received call-up papers for mobilization this, in the war between Serbia and Bulgaria. She elected to go in his place - donning men’s clothes and joining the Serb Army. She quickly saw action and received her first medal and was promoted to Corporal in the battle of Bregalnica. Engaged in battle, she sustained wounds and it was only then, when recovering from her injuries in hospital, that her true gender was revealed - much to the surprise of the attending physicians.
In 1914, during the height of World War I, she was awarded her first Karađorđe Star with Swords after the battle of Kolubara where she single-handedly captured 20 German prisoners. She received her second Karađorđe Star (with Swords) after the battle of Crna Reka in 1916 when she captured no less than 23 Bulgarian soldiers single-handedly.
In Thessalonica, as a test of skill, she hit a bottle of cognac at 40 m distance with a hand grenade, thereby winning a wager with French General Maurice Sarrail. The remaining 19 bottles of expensive 1880 cognac she shared amongst the soldiers of her company.
She was awarded the French Légion d’Honneur (Legion of Honour) twice, Russian Cross of St. George, English medal of the Most Distinguished Order of St Michael, Serbian Miloš Obilić medal. She is the sole female recipient of the French Croix de Guerre (War Cross) with the palm attribute.
After WWI, she turned down an offer to move to France, where she was eligible to collect a comfortable French army pension. Instead, she choose to live in Belgrade, but people soon forgot her merits, this as the political winds changed with the inauguration of Tito and she effectively was deemed persona non-grata in her own country and was forced into subsistence living - ekeing out an existence as a lowly cleaning lady till her death in 1973.
She died in Belgrade on 5 October 1973.
Retrieved from "http://en.wikipedia.org/wiki/Milunka_Savi%C4%87"
|
|
vrh |
 |
 |
|
paspis Diskutant #421042

  Broj postova: 4589
|
Citat [brancela]
Milunka Savic
Legendarni junak srpske vojske iz oslobodilačkih ratova 1912 – 1918. godine. Pešadijski narednik. Nikakve škole nije učila, ali je krvavo završila univerzitet života i ušla u istoriju sa čistom desetkom.
Na glas mobilizacije iz 1912.g. (rat protiv Turske) prijavilo se preko 26.000 dobrovoljaca. Među njima se tada našla i mlada seoska devojka Milunka Savić kćer Radenka i Milice iz sela Koprivnice kod Raške. Milunka je, imajući u vidu da je u to vreme ratovanje bilo isključivo muški posao i da će je zbog toga vojne vlasti zasigurno vratiti kući, pribegla lukavstvu. Skraćuje kosu, oblači muško odelo, steže grudi prtenim uvijačem i kao virdžina tj. kao Milun prijavljuje se vojnoj komandi.
U sastavu Drinske divizije I poziva učestvovala je u opsadi Skadra a u balkanskim ratovima se našla na raznim frontovima. Bila je odličan bombaš, pa je od prvih dana svrstana u bombašku desetinu. Proslavila se po tome što je mogla nepogrešivo da ubaci ručnu bombu u neprijateljski rov. U jednom jurišu pala je kontuzovana od artiljerijske granate. Prebacuju je u pozadinu a zatim u bolnicu. Tada je otkrivena tajna – Milun je u stvari Milunka.
U dobrovoljce se ponovo javlja kada je počeo prvi svetski rat. Posle nekoliko odbijanja ipak dobija raspored u II pešadijskom puku Drinske divizije u kojem je provela skoro ceo prvi svetski rat, sem kratkog prekida 1915.godine, kada je na izričito traženje komandanta Sremskog dobrovoljačkog odreda dodeljena kao bombaš u odbrani Beograda.
Na Solunskom frontu (1916 – 191 dobila je čin pešadijskog narednika i postavljena za komandira jurišnog voda. Na bojnom polju je ranjavana šest puta. Dva puta od artiljerijske granate, tri puta od puščanog metka i jedanput od bajoneta. Kao teški ranjenik dva puta je transportovana u severnu Afriku na lečenje (bolnica *Fare* (Bizerta) i francuska vojna bolnica 101(Alžir)). Polovinom 1918. godine Vrhovna komanda svih savezničkih armija izdala je pismenu pohvalu junaštvu srpskog narednika Milunke Savić sa naređenjem da se pročita pred strojem u stavu *mirno* svih jedinica Antante. Ovakva počast nije ukazana ni jednom oficiru i generalu u prvom svetskom ratu.
Za svoje podvige na bojnom polju odlikovana je najvećim srpskim i stranim odlikovanjima. Nosilac je dva ordena Karađorđeve zvezde sa mačevima, zlatne i srebrne medalje za hrabrost *Miloš Obilić*, Spomenice rata 1913, Albanske spomenice, Spomenice rata za oslobođenje i ujedinjenje od 1914 – 1918, dva ordena francuske Legije časti, Francuskog ratnog krsta sa zlatnom palmom, ruskim Krstom svetog Đorđa Pobedonosca.
1919. godine Milunka je demobilisana. Udala se za siromašnog nižeg poštanskog službenika sa kojim je imala četvoro dece. Veoma brzo je postala udovica tako da je sama radila i školovala decu. Za vreme drugog svetskog rata 1942.g. odbila je da prisustvuje banketu koji je Milan Nedić organizovao za nemačke generale i oficire. Policajci su je prebili pred decom a ubrzo se našla i u čuvenom Banjičkom logoru gde je bila zatočena deset meseci. Između dva rata radila je kao čistačica u Hipotekarnoj banci da bi posle drugog svetskog rata bila primorana da se prihvati čišćenja privatne kafane u Pop Lukinoj ulici br. 6 u Beogradu sve do njenog zatvaranja 1954. godine. Nikada se nikom nije žalila i nikada ni od koga nije tražila pomoć. Sredinom 1972. godine u *Politici* su objavljeni članci čitalaca iz njenog rodnog kraja o veoma teškim materijalnim i stambenim prilikama u kojima je živi. Neposredno posle toga gradska skupština Beograda joj je dodelila jednosoban stan. Umrla je 5. oktobra 1973. godine i sahranjena je na beogradskom Novom groblju u aleji zaslužnih građana.
Boze ?
Knedla mi ova teska a kako je tek njoj bilo?
|
|
vrh |
 |
 |
|
 |
 |
|
|