AKO JE 2017. bila obilježena sjenom mogućeg rata koja se nadvila nad Korejski poluotok, 2018. ima dijametralno suprotan predznak. Sjeverna i Južna Koreja spremne su na pregovore o konačnom mirovnom sporazumu koji bi formalno završio rat koji je počeo davne 1950., javljaju južnokorejski mediji.

 

U isto vrijeme, Washington je u aktivnim pregovorima za sastanak na najvišoj mogućoj razini s Pjongjangom - susret između Donalda Trumpa i Kim Jong-una. Koliko su obje strane ozbiljno pristupile ovim dogovorima pokazuje najnovija vijest da je šef CIA-a i budući državni tajnik SAD-a Mike Pompeo sa svojom delegacijom posjetio Sjevernu Koreju i sastao se sa sjevernokorejskim diktatorom.

 

Znači li ovo da je Trump na korak do povijesnog uspjeha i da će, nakon prošlogodišnjeg zveckanja oružjem, ove godine postići nešto što američki predsjednici desetljećima prije njega nisu uspjeli - mir sa Sjevernom Korejom, koja bi se zauzvrat odrekla svog nuklearnog oružja i uspostavila diplomatske odnose s južnim susjedom? Odgovor na ovo pitanje nije nimalo jednostavan, ali ukratko: moguće je, ali ne bismo se trebali prerano ponadati. Niti bi Trump trebao prerano likovati, kao što se čini da već radi.

 

 

Za početak, ako do susreta Trumpa i Kima zaista dođe, to će biti prvi susret, pa čak i izravni razgovor, između američkog predsjednika i sjevernokorejskog vođe. Bill Clinton se, naime, našao s Kim Jong-ilom - ocem trenutnog sjevernokorejskog diktatora, od kojeg je ovaj naslijedio vlast u bizarnom hibridu komunističkog režima i gotovo teokratske dinastije azijskog tipa - ali tek 2009. kad je već odavno bio bivši predsjednik. No razlog tome nije bila nevoljkost Sjeverne Koreje. Dapače, Kim Jong-il pokušavao je godinama dogovoriti susret s američkim predsjednikom, ali SAD je bio taj koji nije pristao. Iako su bili na rubu dogovora, Clinton je na kraju 2000. na susret s Kimom u Pjongjangu poslao svoju državnu tajnicu Madeleine Albright . 

 

Trump očito ne dijeli suzdržanost Clintona i Georgea Busha mlađeg, budući da je praktički odmah pristao na Kimovu ponudu sastanka. Trump se, doduše, sada pomalo ograđuje i kaže, nakon sastanka s japanskim premijerom Shinzom Abeom koji inzistira na čvrstom stavu prema Pjongjangu, da je moguće da se sastanak s Kimom neće ni dogoditi. 

 

 

Možda je u međuvremenu shvatio da je, kako tvrdi stručnjak za kontrolu oružja Jeffrey Lewis s  Instituta za međunarodne studije Middlesbury, sam sastanak ustupak i dar Kimu, koji će tako dobiti upravo ono što očajnički želi, uvažavanje i status državnika koji ravnopravno parira svjetskoj velesili. A ako je Kim uvjeren da ga je do te zavidne pozicije doveo upravo njegov nuklearni arsenal, zašto bi ga se odrekao? 

 

 

Uostalom, Kim sigurno u obzir uzima primjere drugih diktatora koji su odustali od svojih nuklearnih, kemijskih i bioloških oružanih programa i nakon toga bili meta ''smjene režima'' - Sadama Huseina i Moamera Gadafija. A jedina zemlja u povijesti koja je dobrovoljno odustala od svog već izgrađenog nuklearnog arsenala je Južna Afrika, čiji režim nije nasilno srušen, ali se nedugo nakon toga dobrovoljno raspustio i otvorio put demokraciji. Kim svoj režim želi očuvati pod svaku cijenu i stoga će, ako uopće uzima u obzir američki zahtjev za denuklearizacijom, zauzvrat tražiti vrlo velike ustupke.

 

Upravo u tome i leže razlika između američkog i sjevernokorejskog poimanja denuklearizacije i moguć uzrok nesporazuma i neuspjeha ovih pregovora. Kako objašnjava Anish Goel, viši suradnik u Međunarodnom sigurnosnom programu Nova Amerika, Washington pod denuklearizacijom podrazumijeva da Pjongjang unilateralno odustane od svog nuklearnog programa, razmontira sve svoje strateške nuklearne ustanove i pristane na sudjelovanje u međunarodnom sustavu kontrole koji bi osigurao da se zaista drži dogovora. 

 

Pjongjang, međutim, pod denuklearizacijom podrazumijeva golem ustupak s američke strane, odnosno razmontiranje cjelokupne američke ''sigurnosne arhitekture'' na Korejskom polutoku i široj regiji: povlačenje ukupno 63.000 američkih vojnika iz Južne Koreje i Japana, prekid zajedničkih vojnih vježbi s vojskama ovih dviju zemalja, prekid strateškog saveza s objema zemljama i ukidanje ''nuklearnog kišobrana'' nad njima, odnosno jamstva da će SAD uzvratiti nuklearnim protunapadom ako ove zemlje budu napadnute. Ovakav scenarij za Pjongjang bi značio relativnu sigurnost od američke invazije ili druge vrste napada, ali za Seoul i Tokio bi značio da ne mogu računati na američku zaštitu u slučaju sjevernokorejskog napada.

 

 

Zahtjev za američkim povlačenjem, ističe Goel, Kim dijeli s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, kod kojeg je Kim nedavno otišao u prvi međunarodni posjet. Implicitna poruka tog posjeta je jasna - Peking je najvažniji, možda i jedini saveznik Pjongjanga, i nikakav mirovni dogovor neće biti moguć bez kineskog blagoslova. 

 

 

''Ironično, Sjeverna Koreja vjerojatno nikad nije bila dalje od bilo kakve odluke da preda svoje nuklearno naoružanje'', tvrdi Evans Revere, viši znanstveni suradnik u instituciji Brookings u prilogu za Newsweek i dodaje: ''Sjevernokorejska pozicija je: Mi smo nuklearno naoružana država i naše nuklearno naoružanje razvijeno je za upotrebu protiv SAD-a, ako bude potrebno. Nosite se s tom novom stvarnošću.''

 

Revere ima i vrlo ozbiljno upozorenje za Trumpa i njegovu administraciju - Kim se neće odreći svog nuklearnog arsenala; naprotiv, iskoristit će ga kao polugu za svoje agresivne i ekspanzionističke ambicije: ''Kratkoročni cilj Sjeverne Koreje je dobiti legitimitet i prihvaćanje njihovog programa nuklearnog oružja. Zatim bi koristili činjenicu da su sada de facto država s nuklearnim naoružanjem kako bi zastrašivali i ucjenjivali svoje susjede, uključujući Južnu Koreju i Japan. Dugoročni cilj je postići ujedinjenje Korejskog poluotoka pod Sjevernom Korejom.''

 

 

U istom kontekstu treba sagledati i južnokorejski plan o sklapanju mirovnog sporazuma, o kojem će predsjednik Moon Jae-in i Kim zasigurno razgovarati na susretu sljedećeg tjedna. Južnokorejski dužnosnici su uz ovu najavu iznijeli i uvjet na kojem će inzistirati - sjevernokorejsku denuklearizaciju, što opet ovu mirovnu inicijativu dovodi pred gore navedene prepreke. Kako na denuklearizaciju, Seoul i Pjongjang tako zasigurno gledaju i na ujedinjenje, o kojem također bilo spomena u posljednje vrijeme; dakle na potpuno drukčiji način.

 

“They had their shot” -President Trump takes on past admins for not doing anything on North Korea pic.twitter.com/23Fc8LaTVX — FOX & friends (@foxandfriends) 11. ožujka 2018.

 

Sve su ovo razlozi zbog kojih bi Trump i njegova administracija trebali pregovorima s Kimovim režimom pristupiti vrlo trezveno, odmjereno i znalački. Nažalost, upravo to su karakteristike koje američkog predsjednika krase manje nego ijednog njegovog prethodnika u novijoj povijesti. Stoga, koliko god bi Trumpov uspjeh bio od povijesnog značaja, šanse za diplomatski fijasko vrlo su realne. A taj fijasko može imati još ozbiljnije posljedice kad se na stol opet vrate druge opcije - s obje strane.

 

Upravo na to upozorava i visoki republikanski dužnosnik za vanjsku politiku u članku za Axios: "Trump će vjerojatno pasti kao žrtva iste uobraženosti kao i gotovo svi američki predsjednici u smislu da misle da oni osobno, u svojim interakcijama sa stranim liderima, mogu odraditi svoju čaroliju, bez zamornih diplomata. Postoji takva očajnička želja za čarobnim rješenjima ovog inače nerješivog problema da ljudi izgube dodir sa stvarnošću."