NAKON samo tri odigrane utakmice za Barcelonu Ousmane Dembele, najskuplje pojačanje u povijesti Nou Campa vrijedno 105 milijuna eura, u nedjelju protiv Getafea pao je kao pokošen na travnjak. Odmah je bilo jasno da se radi o ozbiljnoj ozljedi. Dan kasnije iz Barcelone su javili kako će Dembele morati na operaciju zbog koje će s terena izbivati tri do četiri mjeseca.

 

Dembele je trebao biti zamjena za Neymara koji je za 222 milijuna eura prešao na Park prinčeva, međutim sad će trener Katalonaca Ernesto Valverde morati smisliti način kako će pronaći alternativu za 20-godišnjeg Francuza.

 

Prijelazni rok je završio i do siječnja Barca neće moći kupovati kapitalne igrače na tržištu pa joj ostaje jedino da se okrene besplatnim i slobodnim igračima koji bi trebali poslužiti kao kratkotrajno rješenje dok se bivši napadač Borussije ne oporavi.

 

Barca može dovesti bilo kojeg slobodnog igrača bez ugovora. Naime, savezu je prijavljena lista od 23 igrača, a svaki klub ima pravo na 25. Isto tako, španjolski savez omogućuje klubovima (i onima koji već imaju 25 igrača u rosteru) da registriraju zamjenu za nekog igrača ako je ozlijeđen i izbiva dulje od pet i pol mjeseci. Dopušta to i u slučaju manjih ozljeda, ali samo dovođenje slobodnih igrača, a ne i kupnju nekih koji su pod ugovorom.

 

Britanski Goal.com pročačkao je što se nudi na tržištu i pronašao je nekoliko igrača, sve prekaljene veterane koji bi svojim iskustvom i nogometnim znanjem možda mogli pomoći da Messi i Suarez ne osjete izostanak Dembelea. Ovi potencijalni prelasci teško su zamislivi, ali su mogući u teoriji. I zašto se onda ne poigrati?

 

 

Za svakog ljubitelja nogometa koji je u životu pogledao barem samo jednu utakmicu Ronaldinha dok je ''Zubo'' bio na vrhuncu moći, legendarni Brazilac jedan je od najvećih ikad. Navijači su ga obožavali, protivnički su mu se divili, a on se samo smijao i uživao. Hodao je terenom drugačije, loptu je milovao drugačije. Bio je suština nogometa i jedan od ''posljednjih Mohikanaca'' nogometa koji je igrao isključivo zbog užitka.

 

Zapravo, jedan je od onih malobrojnih velikana igre koji nikad nije igrao nogomet, nego se igrao nogometa. Ronaldinho je jedan od najvećih nogometaša koji su ikad ''naganjali loptu'', njegovi driblinzi, finte, golovi bili su mala remek-djela zbog kojih su nogomet gledali i u njemu uživali i oni koje on nikad nije zanimao. Karijera koju je ostvario impresivna je, no mogla je biti još upečatljivija da je ''Zubo'' više vremena provodio na treninzima, a manje u noćnim klubovima.

 

Ronaldinho je potpisao ugovor s Barcelonom u ljeto 2003., prateći korake mnogih sunarodnjaka koji su imali uspješne karijere u tom klubu: Evarista, Ronalda, Romarija i Rivalda.

 

Vidjevši ga u prvoj utakmici u Barçinu dresu, navijači su bili oduševljeni Ronaldinhovim nogometnim talentom. Njegova sposobnost da u potpunosti promijeni tijek igre veličanstvenim solo-prodorima pretvorila ga je u nogometnu ikonu novog stoljeća. 

 

Već prve sezone Barca je s Ronaldinhom nanizala nevjerojatni niz od sedamnaest uzastopnih utakmica bez poraza i završila na drugom mjestu Primere, osiguravši direktan plasman u Ligu prvaka. Tada je to bio veliki uspjeh, jer je katalonski div u to vrijeme živio u sjeni Reala, Valencije, pa čak i Deportiva. Ronaldinho je radio čuda na travnjaku, a Barca je gazila sve pred sobom, pa je naslov prvaka došao kao rezultat fantastične sezone brazilskog genijalca, jer Katalonci s Ronaldinhom i bez njega bili su dvije posve različite momčadi.

 

Na vrhuncu slave Ronaldinho je dvaput zaredom osvojio titule najboljeg svjetskog igrača, FIFA World Player 2004. i 2005. te Ballon d'Or (Zlatnu loptu) 2005.

 

Dolaskom Ronaldinha u Barcelonu povijest nogometa kakav danas poznajemo počela se drugačije pisati i pitanje je bi li danas Blaugrana bila sinonim za atrakciju i lepršavost da prije 14 godina na Camp Nou nije stigao vječno nasmijani dugokosi Brazilac.

 

U 37. godini Ronaldinho je daleko od ozbiljnog nogometa. Uglavnom zabavlja nostalgične navijače svojim majstorijama na humanitarnim i revijalnim utakmicama veterana, ali nikad se službeno nije umirovio. Premda je daleko od forme od prije desetak godina kad je bio najbolji na svijetu, vjerujemo da navijači Barcelone ne bi imali ništa protiv da ga u omiljenom dresu ponovno vide kako nasmijan trčkara travom Camp Noua.

 

 

Prije više od 15 godina bio je najveća nada talijanskog nogometa. Mnogi stručnjaci predviđali su mu veličanstvenu karijeru i mladić iz Barija bio je predodređen postati nasljednik velikog Roberta Baggia.

 

Francesco Totti za Romu je debitirao kao 16-godišnjak, a za Italiju pet godina kasnije, s klubom je bio prvak države, a s reprezentacijom svijeta osvojio brojne individualne nagrade, ni u penzionerskoj dobi ne prestaje oduševljavati igrama i golovima, a tijekom iznimno bogate karijere u jedinom klubu i reprezentaciji za koje je igrao dijelio je teren s velikanima kao što su Cafu, Delvecchio, Batistuta, De Rossi, Montella, Del Piero, Pirlo, Buffon, Cannavaro, Vieri, Nesta, Inzaghi...

 

Ali na pitanje novinara Corrierea dello Sport koji je najbolji nogometaš s kojim je igrao, ''Kralj Rima'' nije naveo nijedno od ovih imena, nego se iznenađujuće odlučio za Antonija Cassana. Najzločestiji dečko talijanskog nogometa već odavno nije dečko te je i sam krenuo prema veteranskim godinama (35), ali Totti očito samo po najboljem pamti šest burnih godina s Cassanom u Romi (2001.-2006.).

 

"S njim sam imao telepatsku vezu, savršeno smo se razumjeli na terenu i mogli naći jedan drugog u bilo kojem trenutku. S njim sam imao sjajan odnos i izvan terena, tako da smo bili potpuno sinkronizirani. Kada se govori o Cassanu, zanemaruje se da on nije samo jedan od najboljih nogometaša u Italiji, nego i u Europi jer što se tiče talenta, on je fenomen. Zatim su tu Gabriel Batistuta, Vincenzo Montella, oni koji su pisali nogometnu povijest i treba ih pamtiti i ovako ih se prisjećati, jer bio je užitak gledati ih, a ja sam bio sretan da sam i igrao s njima", rekao je Totti prošle godine.

 

U svojoj autobiografiji napisao je da je spavao s više od 2000 žena, dok je živio u Madridu svaki je dan u hotelsku sobu naručivao gomilu kroasana s čokoladom i prostitutku, a za Fabija Capella je 2006. rekao da je vreća govana i veća prevara od novca u Monopolyju. 

 

S loptom je znao sve, no ona mu nikad nije bila najbolja prijateljica. Nogomet je shvaćao kao zabavu, a ne kao posao. Karijeru koja je ipak zavidna postigao je isključivo zbog ''božjeg dara'', ali za njega nikad nije vrijedila ona ''da je talent 20 posto uspjeha, a fanatični rad preostalih 80''.

Posljednju kakvu-takvu gažu imao je u Veroni, no za senzacionalnog prvaka Italije 1985. nije odigrao nijednu utakmicu. Cassano je u dvaput najavio kako odlazi u mirovinu, no od svega toga nije bilo ništa jer bi se svaki put predomislio. S obzirom na to da je rekao kako mu je avantura u Realu najveća greška u karijeri, ne sumnjamo da bi ga na Camp Nouu navijači lijepo primili. Koliko bio on mogao pružiti na travnjaku, to je već pitanje.

 

 

Kakav je to igrač bio. Reyes je bio fantastičan krilni napadač kojem nije bilo strano igrati i na više pozicija u momčadi jednako kvalitetno. Dijete Seville u matičnom klubu je počeo veliku karijeru i u njega se vraćao. U najdražem dresu osvojio je tri uzastopna naslova Kupa Uefe, jedan Kup kralja i europski Superkup. Sve to u drugom mandatu u Sevilli. Godine 2004 prešao je u Arsenal, slavnu momčad Topnika koja je postala dio nogometne povijesti kad je osvojila titulu prvaka bez ijednog poraza u sezoni. S Arsenalom je igrao finale Lige prvaka 2006., kad je poražen upravo od Barcelone. Sezonu 2006/2007. proveo je na posudbi u Realu, a onda je četiri godine s velikim uspjehom nosio dres Atletica. S klubom s Calderona osvojio je dvije Europske lige, jedan Kup kralja i europski Superkup, a s Benficom u koju je prešao 2009. digao je naslov prvaka Portugala. Zadnju je godinu odigrao u Espanyolu i sad je slobodan igrač. Ovaj 34-godišnjak bi također možda mogao biti meta čelnika Barcelone, ali jedini problem mogla bi biti činjenica što je Reyes gotovo sve dogovorio s kineskim Shanghai Shenhuaom. No kad bi stigla ponuda Barce, lako bi Španjolac zaboravio sve ono što je obećao Kinezima.

 

 

Urugvajac je u svojim najboljim danima bio jedan od najboljih napadača na svijetu. Ne vjerujete? Pogledajte onda fakte. Dvaput je bio najbolji strijelac Primere, proglašen je za najboljeg igrača SP-a u JAR-u 2010., kad je osvojio i Zlatnu loptu za najboljeg strijelca. Dvaput je bio Zlatna kopačka Europe, a gdje god da je igrao, zabijao je golove. Karijeru je počeo u Independienteu, a fantastične igre i golovi koje je zabijao zapali su za oko Alexu Fergusonu koji ga je 2002. doveo na Old Trafford. Forlan na Otoku nije igrao loše, no nikad se do kraja nije prilagodio načinu života u Engleskoj i tamošnjem stilu nogometa i sreću je potražio u Primeri. Godine 2004. došao je u Villarreal, a tamo je u tandemu s Riquelmeom napravio čuda. Njih dvojica su od malog, provincijskog kluba napravili europsku silu i Žutu podmornicu su 2006. odveli u polufinale Lige prvaka. Bili su na korak do plasmana u finale, Arsenal je bio na koljenima, ali je Riquelme u zadnjim trenucima uzvratne utakmice promašio penal za finale. Godine 2007. odlazi u Atletico i briljira, a svojim golovima madridskom klubu donosi naslov prvaka Europske lige i europski Superkup. Nakon neuspješne avanture u Interu, vratio se doma, a jednu je sezonu igrao i u Japanu. Lani je bio član indijskog Mumbai Cityja, a navodno ni s 38 godina nema namjeru završiti karijeru. Ljetos je bio blizu odlaska u Norvešku, ali je to propalo. Taman da pojača Barcelonu.

 

 

Ostale opcije koje Barcelona može razmatrati da uskoče na mjesto Dembelea su slobodni igrači poput Patricka Eberta, Diega Capela, Florenta Maloude, Claudija Pizarra, Giuseppea Rossija ili Cedricka Mabwatija.

 

Taj bi novi igrač mogao igrati u Primeri i Kupu kralja, jedino za Ligu prvaka ne bi mogao biti prijavljen do zime.